MOCA ILI ODSJAJ SEJFIĆEVIH BJELINA

Povezani članci

• Predstava “Schindlerov lift” ušla u takmičarski program festivala Sterijino pozorje
• Zamke relativizacije
• Valentin Inzko: Građani BiH žele ista prava i prednosti kao građani EU
• Integralna prizma u glasu srca
• Kratki priručnik za (r)evolucionare
• Rođeni

Oduvijek sam se divio slikarima koji su uspijevali bijelim islikati moćnu sliku, bilo u kojoj tehnici to radili…

Majstorija Mehe Sejfića obilježila je upravo čudesnošću prizora bjeline moje djetinjstvo, mladost i suočavanja sa fenomenima umjetnosti. Kod takvog majstora, a nije na odmet pomenuti da je Meha Sejfić doživio prosvjetljenje i božije obasjanje u više tvoračkih disciplina, a povjesnice zagrebačkoga noćno-estradnoga ambijenta bilježe Sejfićeve, uistinu nedostižne šansonjerske noći, protegnute do agramerskih plavičastih zorišta, učio je Ekrem Moca Dizdar, kojem je vjerojatno bio i uzor u njegovim likovnim bazanjima između čuda crteža i čuda boje.

Poznavajući Mocu Dizdara iz srednjoškolskih naših seminarija u Arhitektonsko – tehničkoj školi, sjetno se danas prisjećam njegovog superiornog (već tada!!!) vladanja crtežom, njegovim tajnama i zanosnim otkrićima, pa nisam bio nimalo iznenađen kada je Dizdar, u jednom trenutku arhitektonskih vojevanja, u prvi plan stavio slikarstvo ispred i iznad profesionalnog opredjeljenja za arhitekturu.

U činjenici da jedan takav likovni autoritet kakav je bio hrvatski kritičar Vladimir Maleković za Dizdarevo slikanje tvrdi: „… Ekrem – Moca Dizdar je jedan od najistaknutijih predstavnika poetskog realizma u bh. slikarstvu. Iz njegovih djela izvire spoznaja o skromnosti, blagosti i miru življenja, o tihim radostima što ih pomalo zaboravljamo… Dizdar se već potvrdio kao slikar izuzetne imaginacije, snažnog temperamenta i istančane likovne kulture. Njegovo osnovno izražajno sredstvo je crtež, vrlo određen i odlučan u definiranju osjećanja, misli i vizija… U Dizdarevim slikama ima nostalgije za jednom civilizacijom koja je bila bogata i događajima i duhovnim činima…“ osjeća se ono što bi trebalo biti temeljnom odrednicom poetike ovog stvaraoca, a to je nostalgija! Taj crtež koji Moca Dizdar odijeva u raskošni tonalitet boja nastalih u čudesnom koloritu koji porađa sunčeva lopta nad Hercegovinom, ćuti se geneza tog nostalgičkog egzodusa, tog bijega u poetski realizam kao stanište jednog novog svijeta, koji je svojevrsni odmak od sure realnosti, a opet sav je oslonjen  na realne heregovačke, posebice mostarske suhozidine, ambijente bijele prozračnosti, koja sva pjeva…

Upravo tako, jer bih Dizdarev slikarski opus mogao usporediti sa blagošću, ali i tragičkom sjetom sevdalijskog pijeva, na svaki način…

Izbor motiva pokazuje da Dizdar slika, unutar svog poetskog realističkog pristupa drage ljude, obiteljske goblene, asocijacije na događaje koji imaju odslik u njegovoj duši, trajan i neupitan; potom poznate toponime kulturno-povijesne jezgre Mostara i Hercegovine…

Posebno zanimljivo, a kao siguran znak refleksija i odsjaja sejfićevske poetike kod Dizdara se javlja jedan arkadijski sklad boja, koji poglavito Mostar, ali i Počitelj, predstavlja kao čudesnu oazu svjetla u kojoj vladavina sklada i mjera isključivo čovjeka, kao mjere svih stvari biva dominantnom!

Stvaralaštvo Ekrema Dizdara – Moce potvrđuje jednu staru istinu da likovni stvaraoci temeljište svog imaginacija imaju, zasigurno, u čudu crteža! Ali, to kako Dizdar pravi sliku bjeline koristeći sve boje svijeta, to je ono što ga čini originalnim, samo svojim, ali i u njegovom tvoraštvu donosi odsjaj sejfićevske poetike!