Miroslav Krleža: Vjetar nad malim gradom – Na rubu pameti (3)

Povezani članci

• Vizita
• Goran Sarić: P u t o V i s (1)
• Daša Drndić: Me Shqipërinë në xhep: Leđa mora
• HDZ-ov postizborni juriš na komunjare
• Goran Sarić: Bergenski putopis – prvi dio
• Svetislav Basara:Ratne igre Ivice Dačića

U našem malom svračjem zakutku taj je događaj u vinogradu zauzeo sablažnjive

omjere.

Počela je hajka u kojoj sam se preko noći našao potpuno osamljen usred rastrovanog

osinjaka predrasuda i neobrazovane gluposti. Sve je počelo glupo kao Invitation a la

valse od Karla Marije Webera, te najmilije stvari moje supruge, apotekarske kćerke

Agneze.

Florijani R. M., tip staromodnog bonvivana, za koga bi teško bilo odrediti da li je

odsluženi maftre d’hotel ili dobroćudno kanoničko lice s tipičnim mesnatim

podvoljkom u stilu osamnaestoga stoljeća, čovjek uglađen, uvijek pomno, više nego

brižljivo odjeven, izglačan, s rukavicama u lijevoj ruci, savršeno skladan, pristojno

lice na prvi pogled uglavnom (dok mu niste otkrili narukvice pod manšetom),

gospodin koji neobično pažljivo poslužuje svakog sugovornika skupocjenim zlatnim

etui-jem s monogramom i briljantnim gumbom, taj besprijekorni stari gospodin, koji

se uvijek svakom svome znancu načelno javlja prvi, ne samo zato što je dobro

odgojen (i odjeven), nego što je prije svega uvjeren kako je skromnost najprikladniji

ures pravog i nepatvorenog, dostojanstvenog gospodstva, taj uravnoteženi u svakome

pogledu džentlmen s neznatno i jedva primjetljivo poludesno sagnutim ležernim

priklonom i diskretnim struganjem desnog potplata po pločniku, čovjek odmjeren u

koraku i u svim svojim ukusima, uvjerenjima i strastima, gospodin koji kao

najučtivije lice našeg malog grada nije nikada ni s kim imao nikakve afere ili sukoba,

odbio mi je pozdrav među prvima. U klubu, kod pokera, izjavio je demonstrativno

glasno da se potpuno slaže s Domaćinskim i da bi me – doista – trebalo ustrijeliti kao

“bijesna psa”.

Da bi me trebalo ustrijeliti kao bijesna psa, tu su parolu naročito proširili i – moglo bi

se reći – popularizirali gospoda Sarvaševi. Gospoda Sarvaševi su visoki činovnici u tri

koljena unatrag. Djeca tog plavokrvnog klana su pravni zastupnici automobila i

pisaćih strojeva, šla-rafi, rotarijanci, slobodni zidari, a s gospodom Sarvaševima bio

sam slučajno već nekoliko godina u vrlo zapletenom ostavinskom sporu, po crti svoje

supruge Agneze, i da iskreno priznam: nikada nisam toj gospodi Sarvaševima

pristupao čista srca i sa simpatijama. Dobro sam poznavao tu hohštaplersku obitelj po

pričanju svoje supruge, koja je s njima bila u ku-zenskim odnosima, i, znajući iza

kulisa kako to zapravo izgleda s tim opterećenim bijednicima koji kao suci sude po

crti svojih zainteresiranih veza, kao odvjetnici gaze preko mrtvaca, preko razorenih

krovova i sudbina, ja te sluge stranih interesa, uvijek spremne na svaku uslugu

svakome tko može dobro da ih plati, te carske savjetnike, odlikovane najvišim

redovima, te škrte kućevlasnike koji se neprekidno tužakaju sa svojim stanarima

nikada nisam volio, to je istina, pak su mi se revanširali u punoj mjeri, kao što je

najposlije i logično. Jedan od tih Sarvaša bio je carski doušnik za vrijeme

apsolutizma, a ta narodna sramota pretvorena u carske i kraljevske predikate smatrala

se u obitelji Sarvaš’ Daljskih slavnom tradicijom. Jedan od najmlađih predstavnika te

druge loze, Egon plemeniti Sarvaš, u životu najneuredniji i najlakoumniji ljubavnik,

kome sam vodio tri brakorazvodne parnice u dvije godine, taj sla-dostrasnik po svojoj

krvi, koji nije proživio ni jedne minute izvan svojih neizrecivo zapletenih i

uznemirenih ljubavnih briga, taj naduveni blesavi predstavnik naše nazovišljahte, koji

se bavi prodajom zavojnog materijala, te je zapravo neka vrsta ljubavnog pomoćnika

koji poslužuje svoje muške i ženske protektore ženskim i muškim uslugama, on je

prvi lansirao vijest “o pitigrilijevskom, strindbergov-skom paklu moga braka”. Od

njega, upravo njegovim posredstvom, doznao sam da je moja supruga Agneza jedna

od “najnesretnijih žena na zemlji” i da joj je već godinama “jedini ideal da se oslobodi

moga nasilja, moga pijanstva i moga razvratnog života”.

Zvuči bizarno, ali nije zato manje istinito: o svojoj ženi Agnezi doznao sam za ovih

nekoliko dramatskih dana više no što sam to mogao primijetiti za čitavog jednog

dosadnog apotekarskog braka. Dok nije došlo do ovog skandala s Domaćinskim, ja

nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo kao moja

vlastita supruga.

Amalija Aguacurti-Sarvaš-Daljska, udovica austrijskog generala Aguacurtija, kojoj su

svi djedovi i pradjedovi pomrli po ludnicama, pa čak i tamo pokazivali znakove

megalomanije kao carevi, pape i admirali, to staro, krezubo i slaboumno ptičje strašilo

primilo je tezu svog nadarenog unuka Egona pl. Sarvaš-Daljskog i iz te je

feldmarschalleutnantske provincijalne pošte počela da kruži glasina – kako sam svoju

suprugu spolno zarazio, kako živim u nesretnom braku već godinama, kako sam

egzaltiran, prenapet, sulud, prezadužen, neubro-jiv, u jednu riječ: potpuno zreo za

ludnicu, dakako, ne kao admiral ili papa ili car, nego kao običan kreten!

Tako je stvar počela kod poker-partije staroga R. M. Florijanija, tako je tu vijest

preuveličao kuzen moje supruge Egon pl. Sarvaš-Dalj-ski, a zatim je stručnjački

razradila i snabdjela raznovrsnim uvjerljivim dokazima stara baba Amalija, a od stare

Aquacurtinice raznijele je po gradu kao čavke, papige i čegrtuše: Čungovice,

Damaskinijeve, Dagmar Varagonska, to su primile Domaćinske, Balentekovićke,

rektorice, direktorice, doktorice, asistentkinje, tako su se uznemirili Čupekovi i

Gumbekovi, i poplava je stala da raste: da sam povukao revolver, da su me u

posljednji momenat spriječili da ne postrijeljam sve prisutne, da sam demolirao čitavu

vilu, da sam ulovio svoju suprugu in flagranti, da je ona mene ulovila in flag-ranti, da

su mi kod pretrage krvi ustanovili pozitivan nalaz, da sam sklon razornim pogledima

na svijet, da je kod mene bila premetačina, da sam strpan u luđačku košulju, i tako

dalje, i tako dalje.

Svi su se uznemirili, kao da se u našemu malom gradu pojavila kuga. Dosadna siva

lica, nekakvi prašnjavi i zakutni lovci, koji na političke ankete: kakvo im je političko

uvjerenje, odgovaraju u javnosti, kao javni radnici pod svojim vlastitim potpisom: da

se ne bave politikom – ta gospoda počela su da šapuću i da šuškaju po kavanama kako

sam “politički opasno lice koje bi trebalo izlučiti iz građanskog društva u interesu

političkog morala, jer propovijedam razorna, anarhistička načela individualne akcije”!

Prosjaci, intelektualni probisvijeti, luđaci, plavokrvne blune koje sebi umišljaju da su

potomci fantastičnih pretendenata na nekakve fantastične krune, piskarala puna

bolesnih ambicija, prepisivači tuđih gluposti, dostojanstvenici, govornici, predavači,

slaboumnici koji grickaju praline-bombone svojih tugaljivih karijera, svi ti smiješni

mali pinčevi koji ližu svačiju stopu za piškotu, stupovi društva sagrađenog na kiretaži,

predstavnici nauke naređene odozgo po administrativnom nalogu, sva ta bagaža koja

se godinama hranila u mojoj kući, koja mi je krala cigarete, pojela zdjele ribetina i

divljači, mali trgovci potkova i patent-čavala, debeli prokuristi po Do-maćinskijevim

bankarskim poduzećima (koji su se poženili s bogatim mesarskim kćerima iz

najmračnije provincije), te babe, zadrigle, tuste, crvene, kao od šarlaha natečene, pune

zlatnih broševa i narukvica, sve je sabilo dvo-papkarski glave u ograničeno klupko

laži i klevete, sve se je zavitlalo u kolopletu straha i predrasuda, sve je počelo piskati i

došaptavati da je muž gospođe Agneze i zet apotekarski slavnog izumitelja ljekovitog

čaja za probavu i kućevlasnik trokatnice s balkonom u glavnoj ulici poludio, da je htio

ustrijeliti generalnog direktora Domaćinskog ali da su ga pravodob-no spriječili, a

cijela stvar likvidirat će se na sudu

Draguljari, zubari, bolji pokućarci, šefovi tehničkih sekcija, romanisti, čelisti, trgovci

ci-lama, slobodni mislioci lamarkisti, dječji doktori, veletrgovci i privatni činovnici,

kozmeti-čari i liječnici kožnih bolesti, krojači, baruni, kućevlasnici, najraznovrsniji

mistifikatori, sa-vitljivi u sedam smjerova simultano – a svaki nosi na ogled i na

prodaju po pet pari uvjerenja kao pokućarci što nosaju ogledala i hlač-njake – gospoda

krojači koji kroje perom knjige na rok i na mjeru po narudžbi, brbljavci, plaćeni

agitatori koji laju protiv svog vlastitog uvjerenja, socijalne ništice koje skupljaju

priloge za vanbračnu djecu isto tako kao što br-bljaju o opasnostima zračnih navala na

nezaš-tićene gradove, propali bankiri, upravljači državnih financija, potpisnici

političkih proglasa u koje ne vjeruju, lažljivci koji javno prisižu na uvjerenja koja

mrze i poriču strastveno -kao negaciju svog pozitivnog mišljenja – krijumčari,

novinari, štampa, pijandure, nepušači, stare frajle, sve se to uznemirilo kao vrapci na

Valentinovo, i sve je to po logici svoje probave, svojih crijeva, svoga toploga popluna

počelo da reži, da laje, da se uzrujava, da kleveće, da ogovara, da doznaje, da lansira,

u jednu riječ, da se strastveno bavi slučajem glavnog Domaćinskijevog advokata,

apotekarskog zeta, kućevlasnika s balkonom, na uglu kod biskupova spomenika.

Od najranijeg mog djetinjstva u meni je bio razvijen neobično intenzivan strah pred

voštanim kipovima. Ta sajamski nafarbana, voštana imitacija ljudskih glava ili ruku

izaziva u meni od prvih dana moje svijesti neobjašnjivo uzrujano stezanje utrobe, i još

u nižim razredima srednje škole ja sam kao dijete dobivao opasan proljev od

panoptikumskih odvratnosti. Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili pra-seće

strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom

crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz

odvratnog, upravo podlog umorstva, ali taj kriminalni prerez svin-ske utrobe u

kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno

stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom

mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje li-jep, jer se prije svega može

pojesti. U voštanom odljevu panoptikumskom prerez kroz bubreg, kroz crijeva, kroz

probavne ili spolne organe djeluje bolećivo odvratno. Taj voštani preparat, taj

bezidejni model životne besmis-lene bezidejnosti i bespredmetnosti, taj oboja-disani

užas djeluje na čovječji mozak melan-količno, i ja se ne mogu oteti dojmu da taj

voštani odraz životne stvarnosti, taj matematski točan odljev, ta vjerna, pomno

imitirana kopija, upravo duplikat životnog uzora, djeluje tako odvratno samo zato jer

se u njemu objektivira život do onog bezidejnog, upravo bespredmetnog stupnja

gađenja kakvim ljudski mozak reagira na besmislenost postojanja uopće kao takvog.

Da je život (po ovakvim svračjim zakucima) doista besmislen kao pa-noptikumski

voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne

nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove,

čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i

pobjedom, mi to sve obično zaboravljamo, jer se čovjeku ne gadi ništa što se može

oploditi ili pojesti. Ali što sam ja mogao oploditi ili pojesti od ovog povampirenog

panoptikuma oko sebe? Sve se je rastvorilo preda mnom kao rakom razgri-zeno

prepolovljeno žensko spolovilo u voštanom odljevu sajamskog panoptikuma, i ja,

pedesetogodišnji slaboumnik, koji je čitav svoj život prorajtao na gostoljubivo

traćenje vremena s glupanima, počeo sam reagirati na to suludo zbivanje oko sebe s

gađenjem.

Nije da nisam već i otprije naslućivao kako to zapravo stoji s ljudima. Znao sam da

državni statističari koji objavljuju debele knjižurine o stanju činjenica kod nas i u

svijetu, da ta gospoda učenjaci češljaju i soigniraju svoje podatke u smislu viših,

administrativnih naloga, pak da zahodi (kanalizacija uopće, melioracija močvarnih

područja), brodogradnja, pa-rostrojevi, tračnice, sve to da je u tim knjigama (koje

uostalom nitko ne čita i ne uzima ozbiljno) u porastu, jer je takav međunarodni običaj

da građanima izgleda da je na svijetu bolje ako su zahodi, kanali, puške, topovi i

uopće strojevi u porastu. S takvom gospodom i uglednim šefovima naše statistike

mogao sam da lumpujem, da pijem i bratimstvo, da igram šah, da razgovaram o

pitanju Dalekog Istoka, ali problem je u ovome: kakav stav da zauzme čovjek spram

takvog statističara koji hoće da te, kao običnu cifru jednog društvenog stanja, svrsta u

svoje rubrike, i to, na primjer, uzmimo, u rubriku kažnjenika: toliko i toliko plus

jedan, a to sam lično ja, ili u rubriku umobolnih: toliko i toliko plus jedan, a to sam

opet ja! Da se kod povjesničara može naručiti historija po mjeri, po potrebama (“po

liniji oportuniteta”), to mi je bilo poznato, da se kod liječnika može kupiti svjedodžba,

kod kritičara recenzija, kod žene ljubav, kod dobre večere viši čin i uopće

promaknuće, sve sam to dobro znao, u toj sam predstavi pomalo i lično glumio i na

tom krabuljnom plesu bio sam osobno jedna od žalosnih, slaboumnih krabulja.

Postupajući s ljudima kao s ranjenicima ili bijednim patuljcima, imao sam svoju

vlastitu metodu, metodu samilosti i simpatije za jadnike koji nemaju izgrađene lične,

originalne, svoje pameti pa prema tome ne mogu imati ni svog vlastitog morala ni

svoje vlastite volje, a nisu krivi što su u našoj domaćoj hladetini moluskna, skuhana,

prosječna, siva smjesa sveopće nepismenosti, neobrazovanosti i paralize.

Ja sam, dakle, žalio svoje bližnje, i moj vlastiti način mišljenja bio je otprilike ovakav:

slikaš, a nemaš ukusa, zapravo si samouk, pak ne znaš kako bi zapravo trebalo slikati,

nemaš pretjerano mnogo dara i moglo bi se dogoditi da stradaš kao brodolomac i žrtva

jedne više strasti, dakle kupujem tvoju slabu sliku protiv svog vlastitog uvjerenja, jer

tvojih slika ne kupuje nitko, na izložbi ti je prazno, tamo miriše po mrtvačnici, i lovori

u loncima i umorno od-jekivanje koraka kakvog zalutalog prolaznika, sve to izgleda

žalosno, kao da tu negdje iza paravana doista leži mrtvac! Ili: pišeš knjige, neuredan

si, površan, priglup, pojma nemaš ni o čemu, javljaju se već prvi znaci staračkog

umora, a igraš ulogu nekakve lokalne veličine, propovijedaš najispraznije ideje, vičeš,

ne vjeruješ samome sebi, širiš zbrku i u samoobrani obmanjuješ ljude oko sebe! A

zašto? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nađe kakav naivan pojedinac te razlista

tu tvoju čudestve-nu artičoku, zaboljet će ga glava. Od takvog štampanog prikaza

tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane,

dakle zašto, čemu?

Pretvorljiv patos laži. Bog je u crkvama isto tako drven kao i sveci po oltarima, pak je

prema tome drvena i svaka riječ što je čujemo s propovjedaonice: slabo plaćeno,

drveno građansko zanimanje i klepetanje vještačkim zubalom. Ali sve što se zbiva

oko crkve, pred njom ili protiv nje isto je tako drveno. Pomodni fratri novih pogleda

na svijet poriču feudalnim fratrima pravo na egzistenciju, i razgovarati se sa

suvremenim građanskim nevjernicima o bogu nije ništa manje dosadno nego dati se

gnjaviti od feudalnih vjernika u franjevačkom suknu. Mnogo je kompliciranije,

uostalom, biti bezbožnik na duhovitoj visini ove misli nego fratarski glupan koji, kada

čuje ime Lutherovo, triput pljune kao ortodoksni Izraelićanin kada se rukovao s

gojem. U bolnicama, oko opera-cionih stolova, gospoda mesari u bijelim pregačama

isto su tako tašti kao i glumice u kazalištu: važan je i iznad svega najvažniji pojam

uspjeha. Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san:

udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih

sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad

se putuje spavaćim vagonima, a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi,

sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži,

večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha

igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o

katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a

jedina je mjera uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne ši-ljaste švedske cipele, ispeglane

hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš,

osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne mis-liš da život

zapravo ne bi trebao da bude to što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u

novinama, l evo u čemu je ključ za razumijevanje moje situacije u ovom našem zabitnom

zakutku, poslije takozvanog događaja u vinogradu generalnog direktora

Domaćinskog: do onog momenta ja sam s izvjesne visine, možda ne pretjerano

visoko, možda čak s visine svoga prvospratnog balkona, promatrao taj bal pod

maskama što je zamorio dolje na ulici pod mojim nogama, a nisam imao stvarno

svijesti o tome kako ni ja lično nisam ništa drugo do obična maska u tom kolopletu

naše kratkovidne gluposti a pomalo i sramote. Ali kad sam se našao u obezglavljenoj

gužvi, odnosi su se izmijenili: od šutljivca koji pasivno promatra postao sam čovjek

koji je prestao da glumi prosto zato jer je osjetio kako glumi krivo, onako otprilike

kako se to kaže za glumca kada glumi falš. Prestao sam – dakle – glumiti samaritanca,

samilosnika, koji je zaokupljen isključivo tuđim brigama, pak se brzo pokazalo da je

život u ovim novim, izmijenjenim okolnostima postao za mene mnogo za-pleteniji

nego što se to činilo u -prvi mah. Za trideset godina moje kakve-takve glume, ljudi su

stvorili o mojoj ličnosti predodžbu kao o čovjeku šutljivcu, pasivnom, dobroćudnom,

dakle, o priglupom gospodinu doktoru koji nas može pozvati na večeru, kupiti nam

sliku ili potpisati mjenicu, ali da bi taj sivi i bezlični tip, kućevlasnik s balkonom i

apotekarski zet, mogao imati svoje lično mišljenje, i to još takvo koje se ni u čemu ne

podudara s našim, to je prešlo granicu njihove ne pretjerano velike fantazije, to ih je

neočekivano zbunilo i u tome se može zapravo naći onaj, na prvi pogled neshvatljivi

motiv, da su se uglavnom svi složili kako mi se nešto poremetilo u mozgu i kako sa

mnom ne stoji baš najbolje ni najnormalnije: bit će da sam poludio kad sam prestao

misliti njihovom logikom. “Njihova logika” je neka vrsta konvencionalne društvene

igre koja se igra po pravilu. Pravilo je ovo: svijet je takav kakav jeste i ne treba ga

popravljati. Domino se igra da bi se igra dobila, a sve ostalo zove se “filozofiranje”.

Nikada nisam filozofirao pro foro externo i bio sam samozatajno konvencionalan, a to

mi se onda i osvetilo. Čitavog svog života žalio sam ljude, bio sam spram njih učtivo

blagonaklon, jer sam ih poznavao pod kožom i jer mi je (trajno) bilo žao što su tako

beznadno sivi, tako tupo drveni, tako jeftine i bijedne igračke u tuđim rukama, tako

sudbonosno izobličeni svojom vlastitom glupošću. Ja sam, dakle, mogao da

sudjelujem u njihovim brigama, da gubim vrijeme na njihove parnice, da žalim te

naše nazovitalente promatrajući ih kako žive po vlažnim sobama, kako gladuju u

maglama, kako nemaju nikakvih naročitih sposobnosti osim posve slabe, gotovo

neznatne vještine prstiju: za glinu, za tipke, za dvije-tri rime, ali kad se taj svijet malih

vrapčjih čeprkala uznemirio nad mojim “patološkim” slučajem, kada su se ti trgovci

delikatesa, burzovni senzali, umirovljeni docenti, nenadarena mazala, pjesnici, svi ti

kratkovidni ćoravci, po zakonu svoje zečje naravi, pobunili protiv mene kao protiv

“moralnobolesne pojave”, kad su s indignacijom počeli da prelaze preko mene na

dnevni red svojih gluposti, onda sam i ja prestao glumiti dobroćudnog šut-Ijivca, i

tako je došlo do toga te sam svojim znancima počeo odgovarati vlastitim mislima, a

na njihove drskosti okretati im leđa bez komentara: – Moj naklon, zbogom, klanjam

se! Jer što da kažem takvom jednom intelektualnom gitaristu, takvoj jednoj umišljenoj

veličini pod lupom našeg domaćeg kulturnog povećala (koja slika zlatne ribice ili piše

pjesme o jabukama na tanjiru), kad mi pristupa sa svojom bućoglavom tikvurinom

(nepravilnom kao nogometna lopta) i kad me s fantastične visine svoje vlastite

megalomanije tapša tobože dobroćudno po ramenu, kao da sve to nije ništa, što se ja

zbog toga toliko uzrujavam: – No, dragi doktore, nije to ništa! Izgubili ste malko

živce, odmorit ćete se negdje u inostranstvu,

sve će se dobro svršiti!

– Gdje sam ja izgubio živce? Kada? Gdje ću se ja odmoriti u inostranstvu? Zašto?

Zato što sam rekao jednom Domaćinskom da je kriminalan tip? Pa on jeste stvarno

kriminalan tip! Oprostite, to je, poslije onog što se dogodilo, doista moje uvjerenje!

– E, pa nemojte tako, molim vas, gospodine doktore! Vi ipak malko pretjerujete! Ne

mogu se davati takve važne izjave samo ovako. Generalizacija je uvijek opasna!

– Kako “ovako”? Kakva generalizacija?

– Pa ovako moralno neodgovorno! Nije život dječje zabavište! Nismo mi djeca!

Stoji preda mnom krezubo, kovrčavo potucalo, antipatičan, neokupan tip lirskog

pjesnika, smrdi mu iz usta, znoje mu se ruke, siše nervozno svoju cigaretu, upravitelj

je nekakvog dječjeg sušičavog skloništa, a bio je za vrijeme rata računarski narednik i

nakrao se novaca i tako postao kućevlasnik, te i sam sudjeluje “na izgrađivanju naše

mlade privrede”, surađujući kao lirik egzaltator u veličanju našeg privrednog razvoja

(odatle ga i znam, što sam mu štampao pjesme u komorinim publikacijama), i sad što

da mu odgovorim? Najinteligentnije je skinuti šešir, pokloniti se i bez riječi nestati: –

Moj naklon! Sluga sam pokoran!

U svijetu malograđanskih bluna oko mene nastala je nevjerojatna uzbuna. Ovi

ljekarnici, književnici, kućevlasnici, ti kavanari i upravitelji dječjih skloništa i

sirotišta, ti trubači i internis-ti, koji svi mile jedni preko drugih, koji se svi svrdlaju

jedni u druge, koji se tove kao trakavice u tuđim crijevima i vrve kao crvi po trulim

lubanjama, sva ta djeca kišobranara i muzika-nata, ti troimeni i tropridjevni glupani u

sjeni naših velikih imena, zvjezdoznanci koji kradu drugim zvjezdoznancima

tekstove, krijumčari kokaina, krivotvoritelji radničkog osiguranja, ciglari, vlasuljari,

umirovljeni vojni suci, svi su se oni uznemirili od pomisli da među njima živi i diše

jedan njihov najprosječniji sugrađanin i koji umije da ih prekine u pola rečenice, da

im skine šešir i da ih ostavi nasred ulice pošto im je izazovno okrenuo leđa i otplovio

niz drvored kao lađa pod svojom vlastitom zastavom. Primijetio sam da ljude naročito

draži logika. Spram logike svi su alergični!

Zaustavio me na ulici eksministar gospodin Pankracije Harambašević, gospodin s

baken-bartima, koji je kao nadležni ministar zaradio nekoliko dvokatnica

najnevjerojatnijim, upravo fantastičnim emisijama raznovrsnih serija maraka. Taj

pučki učitelj ili geometar po svom građanskom zanimanju, koji se kao ministar

izgurao na mjesto delegata kod Lige naroda, a danas igra šah u jednoj od otmjenih

građanskih kavana na dnu drvoreda u centru grada, osjetio je potrebu da mi lično

izrazi svoje duboko negodovanje nad mojim ispadom protiv generalnog

Domaćinskog.

– Imam li ja pojma kakvu je ulogu odigrao taj odlični muž u razvoju “naše mlade

privrede”? Naši likeri, naš ugljen, naše drvo, naše tkanine, naša štampa, sve je to

zapravo, ako se pravo uzme, lično djelo navedenog gospodina Domaćinskog, o kome

se može imati mišljenje kakvo se hoće, ali da bi mu netko mogao da porekne

pionirsku ulogu u izgradnji naše privrede, to bi bilo ipak suviše smiono! l upravo zato

što to meni nije bilo nepoznato (jer je svaka mogućnost isključena da bi upravo ta

pionirska uloga Domaćinskog meni mogla biti nepoznata), upravo je zato

neshvatljivo…

– A što je neshvatljivo?

– Kako, što je neshvatljivo? Pa, dragi doktore, oprostite, vi valjda ne ćete negirati…

– A što? Što ja negiram? Pa sve kad bih ja nešto i negirao, u kakvoj to vezi stoji s

našim likerima ili s našim tkaninama koje nisu moje, pak prema tome ne mogu biti ni

naše! Te su tkanine možda vaše…

– Hje, oprostite doktore, a ništa, molim, molim! Znate kako: vi ste pravnik po struci,

vi ćete svakako bolje znati što je oportunije: negirati ili ne!

– Sasvim logično, gospodine ministre! Ja sam pravnik, ja nisam filatelist! Ja se ne

bavim skupljanjem maraka! Ja nisam kućevlasnik ni ministar…

– Vas treba strpati na motrenje! Vi niste svijesni dalekosežnosti svojih riječi! Kakve

su to neukusne aluzije? Ne znam što to sve ima da znači. Pardon!

– Ponavljam vam, gospodine ministre, ja se savršeno ništa ne razumijem u poštanske

marke, ja nikada nisam bio poštanski činovnik, ja nikada nisam radio s markama, ja

sam odvjetnik, ja biljegujem svoje stvari, a biljegovinu plaćam, ne gradim kuće od

biljegovine! Klanjam se!

U nizu tih savršeno suvišnih, zapravo uličnih sastanaka ostao sam dosljedan prosto po

liniji zdrave pameti, bez ikakve određene namjere, pa kad sam bacio mladoga von

Petre-ticha u bazen pod vodoskokom, to nije bila provala nikakvog ludila nego ljudski

posve razumljiva gesta, više moralne nego tjelesne samoobrane. Šmrkavac, blesavi

provincijalni samozvani patricij, kome je već otac živio na velikoj nozi, visoko iznad

svojih stvarnih novčanih mogućnosti, dečko odgojen u ambijentu gdje se misli s

mentalitetom najotrcanijih po-kućaraca, što znači: u poniznosti prije isteka mjenice, a

u nevjerojatnoj aroganciji, kad se zvekeće sa tri cekina u džepu, dakle taj von

Petretich, bivši konjanički oficir koji lovi lov na veleposjedničkim lovištima u društvu

(“aristokratskih”) veleposjednika kao veleposjed-nički pripuz, pristupio mi je u parku

kad sam u bazenu pod vodoskokom promatrao zlatne ribice gdje se igraju u sjeni

lopoča, a mali srebrni mjehurići kisika okomito se penju na staklenu površinu vode,

okupljajući se oko zelenih plosnatih listova kao srebrne kapljice. Pristupio mr je s leđa

i, sjećam se, nije mi pružio ruke, niti je skinuo šešir. S desnicom na srebrnoj površini

svoje doze o koju je tuckao cigaretom, taj hohštapler, najmanje petnaest godina mlađi

od mene, zaustavio se tu nad ribicama, i pošto se opro desnom nogom o kameni rub

bazena, on mi se podrugljivo, upravo izazovno nasmijao, kao čovjek koji izaziva

sukob pod svaku cijenu.

– A vi, doktore, buljite u ovu vodu- kao da se bavite samoubilačkim nakanama?

– Ne, promatram ove zlatne ribice! Ribe nisu pretjerano inteligentne životinje. Ja ne

znam jeste li kada promatrali ribe u staklenim posudama? Ribe ne razlikuju staklo od

vode.

Ribe plivaju u jednom smjeru dok nisu ustima osjetile da se kroz staklo ne da dalje

plivati, a to su iskustvo potpuno smetnule s uma poslije okreta do druge strane

posude. Ta riblja glupost traje već čitavu vječnost…

– A ja sam mislio da imate namjeru da se utopite! Čujem da će vas Domaćinski

izazvati na dvoboj! He-he!

– Na dvoboj? Mene? Domaćinski?

– A što ste se tako prepali? Ovakav kramar, kao što je Domaćinski, ovakav pipničar

nikada još nije nikog izazvao na dvoboj! Ne bojte se, doktore! Da ste sve to meni rekli

što ste skresali ovome starom parveniju, ja bih vas raskrvario korbačem za pse! Ali

Domaćinski ne će iz toga povući nikakve konzekvenci-je, naravno!

– A mene vi ne biste počastili dvobojem? Molim vas, a zašto?

– To bi mi bilo ispod časti! Ovakvi slabo-umnici, kao što ste vi, zaslužuju samo

korbač za pse. Vi ste se diskvalificirali za svaku zadovoljštinu! Vi ste komunar!

Što da odgovorim takvom majmunu, koji je prosjedio na raznovrsnim kobilama desetpet-

naest godina i koji osim debelom kožom na svojoj stražnjici ne bi ničim mogao

dokazati da je u životu ikada izvršio bilo kakav plemenitiji napor? Čuo je dvadeset i

dva puta “Čar valcera”, inače je u njemu sve zrakoprazno. Opalio sam mu pljusku, i to

takvu da je pao k onim zlatnim ribicama, i sve se svršilo s velikom strkom djece,

guvernanata i policije. Bio je to čudan doživljaj: naći se u pratnji policijskoj u jednom

fijakeru s čovjekom s koga se cijedi voda i koji mi je u fijakeru dva puta pljunuo u

lice. Bio bi me napao, ali kako mu je pukla kost u zglobu lijeve ruke, dva su ga

stražara držala objeručke, uvjerena da se radi o neuračunljivom bjesomučniku; od

vremena na vrijeme on je tako urlao od bola da sam i ja imao impresiju da je lud. Za

nama je trčala rulja djece i sluškinja, a onda se na policiji sve objasnilo. Zgradu smo

napustili odvojeno: najprije on, a poslije nekoliko minuta ja, svaki u svome taksiju.

Drugoga dana poslao mi je svjedoke. Boka-novskog i Faltoninija: prvi je bio

predstavnik nekakvih amerikanskih šivaćih strojeva, plemeniti Bokanovski, a

drugoga, nije tome prošlo ni pola godine, uhapsili su zbog špijunaže, i ja sam ga

poslije sastao u istražnom zatvoru kod sudbenog stola. Došlo je do uzbudljive scene

između svjedoka gospodina von Petre-ticha, gospode plemenitog Bokanovskog i

plemenitog Faltoninija, i mene. Bacio sam ih napolje. Tri dana kasnije opet mi je

nekakva slična figura, nekakav von Floden-Fonciere Italo donio zapisnik o tome

događaju, te sam i njega izbacio sa zapisnikom zajedno. Idiotske gluposti!

– Eh, vi pretjerujete, moj amice, rekao mi je tvorničar sapuna, gospodin Bachmayer. -.

Ne možete ovako tjerati svoju situaciju do apsurda! Te tu navaljujete na ljude

revolverom, te demolirate čitave kuće, te bacate ljude u vodu, a svojim

dobronamjernim prijateljima demonstrativno okrećete leđa! Ne ide to tako, moj

gospodine! Kamo to vodi, razmislite malko i sami! U anarhiju i revoluciju!

Što da odgovori čovjek ovakvom dobronamjernom, konzervativnom sapunaru? Da se

povuče ili da proslijedi? Da mu kažem kako nisam povukao revolver ja – nego

Domaćinski! Kako se nisam hvalio umorstvom ja – nego opet Domaćinski! Kako

nisam nikoga uvrijedio prvi, nego sam samo reagirao na neučtive ispade pojedinaca!

Kako se nisam ja von Petre-tichu prijetio korbačem za pse, nego on meni!

– Ne, gospodine direktore! Vi niste upućeni u stanje činjenica! Vi polazite od krive

pretpostavke! Ja sad nemam nikakve namjere da gubim vrijeme na detalje, ali vi

pojma nemate kako stvari stoje.

– Kako da nemam pojma, gospodine doktore, ako boga znate? Eto, bila je sinoć vaša

vlastita gospođa kod moje supruge, te je tamo plakala kod nje da je najnesretnija žena

u čitavom gradu! Da ne zna što se događa s vama i da misli da bi nešto trebalo

poduzeti u vašem vlastitom interesu. Pa i ja mislim da bi najbolje bilo da se

posavjetujete s kojim liječnikom, da otputujete, da se odmorite…

– Klanjam se!

l tako sukob na ulici, sukob u kavani. Sukob na šetalištu, sudar u tramvaju, svađa tu,

slom tamo, riječ od ovoga, poruka od onoga, miš-ljenje ovoga kruga, uvjerenje one

grupe, savjet jednog, prijetnja drugog: da me vlastita žena smatra luđakom, da sam se

onemogućio kod kartela, da je moj tast apotekar izjavio javno, u kavani pred stranim

osobama, kako me se odriče, da je najbolje da se savjetujem s liječnicima, da se

nagodim, da se ispričam, da povučem konzekvencije. Ukratko: vožnja je iz dana u dan

postajala sve luđom, sve bjeso-mučnijom, i meni je i samome na momente izgledalo

da nam šeširi lete po zraku i da bi teško bilo pogoditi kamo će se sve to otkotrljati.

Jedno mi je međutim postalo jasno: treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika

nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još

uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.