Milisav ROSIĆ: DRUGI SVIJET

Izdvajamo

• Poetski prvjenac Milisava Rosića, pokazuje već sada određenu autorsku i čitalačku zrelost, gdje se s pravom može nagovijestiti pojava mladog mojkovačkog poete, kroz nagovještaj Ovo je moj legat i podsjetnik, da se sjećam ko sam bio prije ovoga.

Povezani članci

• Igor i Milan na tuti, Sejo, srcem novo-rođendanskim, u snoviđenju: Generali (is)plaćene im duše!
• Svetski dan igre 29. aprila
• “Trilogija o hrvatskom fašizmu” Olivera Frljića i skeniranje na šovinizam na Riječkim ljetnim noćima
• CRTEŽ KAO TEMELJ I USKLIK
• U Mostaru promovisane knjige mr. Milana Jovičića: “Prognanik u svome gradu” i “Pisma s Neretve”
• I NA NEBESIMA VOLJEĆE TEBE MOJ BALAŠEVIĆU

Donosimo recenziju knjige Drugi svijet autora Milisava Rosića u izdanju “Lider mont media”, Kolašin, 2021.

POETSKA KARTOGRAFIJA BIJELOG DJEČAKA

Aristotel je rekao Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanje i čežnje za emocionalnim izrazom, s toga, samo obdareni objelodanjuju svoju dušu umjetničkim stvaralaštvom. Umjetnost je univerzalna, potreba je svakog čovjeka, no, samo obdareni je nose i snose kao kreaciju.

Poetska kreacija, ukoričena pod naslovom DRUGI SVIJET, autora Milisava Rosića, i te kako je poetska kartografija pjesničke putanje, koja je tek započela svoju trasu. Ovaj poetski prvjenac, hrabro istupa svojom tematikom, sa težnjom ka modernoj poeziji. Daleko od svijeta koji nas okružuje, autor svoju poetsku nit prepušta novom svijetu, čije širine tek spoznaje. Pri prvom dodiru sa ovom zbirkom, već se da naslutiti duboka misao, kao vodilja sigurnom poetskom izrazu.

Poezija je sjeme iz kog klija moć, moć kojom može probuditi snagu uma, duha, snagu srca, bitstva, sve ono što ni sam čovjek ne zna da postoji u njemu, a što ima neograničene moći. Po Jungu, racionalni dio čovjeka su čulnost i racio (intelekt), dok su iracionalni dijelovi čovjeka emocije i intuicija. Ta četiri dijela naše ličnosti, poezija budi, mijenja, vodi ka tragu suštine postanka, opstanka, sopstva u kosmičkom beskraju. Poezija ima moć da utiče na misao, da okuje i oslobodi um, da postavlja pitanja koja su pročišćenje. Još u antičkoj Grčkoj, Platon je zagovarao tvrdnje da stvarnost koja nas okružuje nije prava stvarnost, da postoji apsolutna stvarnost do koje treba doći.

Toj drugoj stvarnosti, okreće se i autor ovog poetskog prvjenca. Tu novu stvarnost koja ga budi iz duševne konfuzije, prepušta poeziji koja ga vodi ka svemu onome što njegov racionalni dio ličnosti želi da razgoliti, razotkrije, a, iracionalni dio nađe svoje oslobođenje.

Kroz “Drugi svijet”, ovaj lirski subjekat se okreće traganju, pitanjima, naizgled osudama, no, isključivo spoznajom svog bića, svoje unutarnje mistike. Pjesmama pisanim kao slobodni stih, poetska proza većinom obilnije tekstualnosti, Rosić se posvetio smrti, tami, neonu, Hadu, Kerberu, nalazeći u njima sjenke podzemlja sa strahovima i iluzijama.

Za njega je tama mitarstvo, u kom ne polaže žrtvu zlim duhovima, ne traži raj, sudara se sa paklom Čuvar kapije Kerber, pored tužne vrbe stoji, nastavlja stihovima Ispred mene Had, gospodar ovog pakla, tama, kupam se u katrana. Tama ga vodi ka smrti, no, smrti koja je nova dimenzija, novi svijet, koji budi njegovu emociju, a, ista se može samo pjesmom dočarati. On je donosi dosta zrelo, iako je tek zakoračio u poetske vrtloge, bez pjesničke naivnosti koja bi podlegla skučenosti misli. On kaže Zaljubih se u priče o smrti. Smrt, kao vodilja u drugi svijet, ostavlja prkos ka svjetlosti, zbog čega je odbacuje, što potvrđuju stihovi Ovo nije moje breme.

Kao mlad tragalac kosmičke tajne, sažete u čovjekovom umu, on se odriče tereta života, ljubljeći smrt kroz jesenje boje. Smrt, tama, drugi svijet, za Rosića su put ka osami, put ka JA u JA, bez pristupa otuđene misli ka svijetu izvan njega, pitajući se A, ko sam Ja kad je sve spaljeno.

Kroz tamu, dolazi do Lune, koja je njegova tajna i nepresušna potreba. U pjesmi VODIČ KROZ LUNU, pita Zar me gledaš tako, da bi joj se predao zahtjevom Obavij me velom misterije, o predivna tajno.

Sem navedenih motiva, boje su izvor, kojim autor iscrtava opčinjenost Mjesecom. Kako Bijeli dječak boji mjesečinu aurom boje Irisa, Ljubičice, tako se pita Možda da se zaljubim u tebe srpu, a ostavim sve djevojke svijetu.

Za umjetnost je neophodna snaga emocije. Patnja, bol, tuga, nijesu pozitivna osjećanja, ali, pretočene u umjetnost, one nose snažnu estetsku dubinu. Upravo patnja i bol, kroz poetsku nit vode ka smrti, koja je za Rosića katarza koja mu donosi olakšanje, što potvrđuje u pjesmi NULA, stihovima Nihil, ništa, niko, Ova pjesma nema mene, U meni leži samo vrisak željan slobode.

Kosmička tajna je Majka Kosmos, nepobjediva ratnica, čuvar ključeva svih vrata misterija i istina za autora ove  zbirke  utočište, u koje  se  nastanjuje naslovima TMINA, VODIČ KROZ LUNU, ISPRAĆAJ, AFANAS, BOGATI PROSJAK, SJENKA i drugi. Kosmičku tajnu pokušava razriješiti kroz mitologiju, pjesmama KTONIJA, ENODIJA što je za pjesnika, iako u svojim ranim godinama, siguran put ka iščitavanju svijeta, bez raskršća sa konvencionalnim zamkama, tako čestim u oluji poetskih pokušaja, koji nas zapljuskuju nekontrolisanom brzinom.

Duševno stanje, duboke emocije, doživljeno i preživljeno, poput bunta izranjaju za sve što je van druge dimenzije, kosmičke tajne, same smrti, gdje autor date zbirke traži odgovore prije rađanja Mjesto moći, utroba majke, početak svega, da bi se u pjesmi LJUBAV, okrenuo i poetski povinovao svijetu Zaljubljen sam u svijet, svaki dio njega volim živjeti, odbacujući čovjeka kao biće, iz tame ličnog svijeta Nije mi potrebna ljubav od čovjeka kobna; Prija mi samoća, bez ljudskog jezika i oka.

On se pita Gdje izgubih svoje oči, svijetlom unakažene, u poetskom žaru Gorim da osjetim nepostojanje, okreće se nanovo tajni uz vapaj Bijes zaboravljenih, vrisak umrlih.

Da li je smrt za ovog mladog poetu, umiranje ili trag ka dualnosti kosmosa, pokušava odgonetnuti kroz misiju pjesnikovog hoda na Zemlji. Za njega ne postoje grobovi, smrt je izvan njih, u njegovim poetskim zidinama Čistim svoju ljubav, da bih jednog dana vratio sebe u život, u palati moga Olimpa, čije zidine je moja patnja sklesala.

Na samom početku, pjesma TMINA, naslućuje nužnost bjekstva da bi se došlo do spoznaje svijeta, izvan fizičkog, što autora vodi ka duševnom miru i oslobođenju, jasno ga vodeći krajnjem cilju u pjesmi LJUBAV Zaljubljen sam u sebe, Jorgovani mirišu za mene, Ovaj trenutak je samo moj, ovo je naš prvi sastanak.

Da li autor ove zbirke, svjesno kroz duševne lomove okrenute smrti, vaskrsle kroz ljubav, izostavlja ljubav ka ženi, da bi poput poslednjeg čina, žena, iako u obličju demona, dovela zbirku do samog kraja?

Pjesma SAKUBA (žena demon) U njenim očima se svako izgubi, Omađijala te, udahnula te, Slijepo je voliš, Ostavlja dijelove sebe da bi bila vječna, nagovještaj je nekih novih poetskih izazova, za ovog mladog autora, u kom će Eros zamijeniti Smrt i osloboditi BIJELOG DJEČAKA za nove Svijetove.

Poetski prvjenac Milisava Rosića, pokazuje već sada određenu autorsku i čitalačku zrelost, gdje se s pravom može nagovijestiti pojava mladog mojkovačkog poete, kroz nagovještaj Ovo je moj legat i podsjetnik, da se sjećam ko sam bio prije ovoga.

Uz želju za nova pjesnička dostignuća, preporučujem ovu zbirku čitalačkoj publici. (Nataša ŽURIĆ)

 

VODIČ KROZ LUNU

Obavij me velom misterije
O, predivna tajno
Maglovito jezero
Svici noći

Zar, tako me gledaš

O, tvoje sijajuće oči
Vjetar jezikom mrtvih
Šapuće tvoje ime
Mojoj kosi
Ukradoh pjesmu mjesecu
Okupan i pomilovan
Kao dijete u materici

Stopalima bosim ulazim
U tvoju Baštu
Punu Irisa i Ljubičica
Ostavih svoje ime
Svoje sjeme

Možda, da se zaljubim
U tebe, srpu ukradenom
Da ostavim sve djevojke
Svijetu

Želiš sa mojih usana
Da čuješ zavjete
Iako znaš
Da ih neću ispuniti

Kažeš mi
Ostani, miluje me
Boja tvoga glasa
Možda si me predugo čuvala
Za sebe
A, ove zadnje stihove
Nikome neću reći
I sebično ih, od svih čuvam

 

NULA

Nihil
Ništa
Niko

Ova pjesma nema mene

Nema nikog, nema rime
Nema ljudi, nema života
Nade
Postojanja

Skočih u ljepotu nepostojanja
Fragmenti sjećanja oduzeti
Kao list u jesen
Najljepše nijanse od svih

U šumskom požaru izgorjeh
Jesen nema šta ubiti
Proljeće nema šta roditi

U meni, samo vrisak leži
Željan slobode

Sanjam
O danu
Kada ću slobodno pjevati

 

DRUGI SVIJET

LuČa sopstva!
Nebeski glasnici!
Kosmički ples!

SvIjetlo u tami
Isijava
Duh sazdan od iskušenja

Patnja oblikuje moj put
Krila moja, nemojte klonuti

Najljepšu pjesmu sirena
Note od anđela blagoslovene
Zavodi tama
Zavodi i svjetlost

Milost i nemilost
Svijeća i grješnik

Ovdje nema hodočasnika
Nema hodočašća
Putanja duše
Noge bose i usta žedna

Dalek je izvor vode
A, tako blizu

Dan i noć postaju jedno.
Dozivam te
Stvoriteljko
Udahni u mene život

Dozivam te
Stvoritelju
Nek sjećanja prije utrobe
Ožive u meni

Izmijenjeno stanje svijesti
Upadam i propadam
U drugi svijet

 

SAKUBA

Besciljno je gledala tupim pogledom
U zid oronuli
U njenim očima se svako izgubi
U njenim očima cio kosmos živi

Mogla je pogledom ubiti i oživjeti
Zauvijek si mogao
Izgubiti sebe
U njenim zjenicama
I biti krpena figura
Njenih lutkarskih predstava

Ali, ti i dalje voliš njen otrov,
I dalje si zavisnik
Omađijala te
Udahnula te
Progutala te

Slijepo je voliš
Iako je odavno među mrtvima
Samo spolja živa
Noć
Ona je zemlja
Obuzima vazduh
Ispunjava čista srca

Ostavlja dijelove sebe
Da bi bila vječna

Zlo uzima, i kroz zlo živi

———————————

Milisav Rosić, rođen je u Mojkovcu 1997. godine. Tu završava osnovnu i srednju školu. Student je na Fakultetu političkih nauka. Interesovanje za umjetnost kod Milisava je počelo od malih nogu. Prvi njegov ozbiljniji umjetnički projekat je performans  Umjetnik  nema ego. Svoje prve neobjavljene pjesme je čitao na umjetničkim večerima Pokaži talenat u sklopu Centra za Kulturu “Nenad Rakočević”. Pored pisanja, kao njegove glavne vodilje, Milisav se oprobao u video produkciji u sklopu ep-a pjevačice Olivere Bjelić, gdje ekranizuje spot za pjesmu Sjena.