Mile Stojić: “HATIDŽA, VELIKA LJUDSKA MAJKA”

Izdvajamo

• Poslije “Hatidže” kakvu vrstu Nade traže oni koji još vjeruju u društvene promjene.

Povezani članci

• Bosna je žrtva saudijskog novca
• Radojičić: Spremni smo za kompromis
• Dragocjena misaonost
• Osigurajte ulaznice za ‘Chick lit’, novu predstavu HNK Mostar
• Fejs, buka i bijes
• Sred pušaka, bajoneta

Promocija djela “Hatidža”, autori: Mile Stojić i Halil Tikveša, “Dobra Knjiga”, Sarajevo 2018. Bošnjački Institut, Sarajevo, 24. juli 2019. god.

Majka “Hatidža” bi mogla biti odgovor iz jedne male Bosne svijetu koji tetura u pijanstvu novih ratnih razaranja.

Piše: Fuad Đidić

Bila je to jučer, u Sarajevu jedna posve neobična promocija. Snaga poeme Mile Stojića o majki Hatidži vodila je promotore istoimene knjige “Hatidža”- do suza. Duboko emotivni trenuci ovog događaja u Bošnjačkom Institutu kao da su pokazali koliko je toga još neizgovorenog, neizrečenog, nekazivog usidreno u nama. Riječ o istinskoj i tragičnoj sudbini stvarne žene koja je “izgubila svojih troje najbližih” i, koja se borila do samog kraja svog života. I to je ono što dotiče ontologiju naših života. Mile Stojić nije trebao poput, Skendera Kulenovića fiktivnu Majku “Knešpoljku”, on je izabrao majku, Heroinu, koja je ukorijenjena u naš stvarni život i, stvarnu borbu, stvarni otpor prema zlu i poricanju, koja i danas svakodnevno, oblikuje naše živote, donosi nade i odnosi strahove.

Njena priča nije kao Kulenovićeva Majka – “tužna”. Stojićeva priča o Majki je – “bolna”.

“Hatidža” je djelo, već danas možemo reći antologijsko. Jedna pjesma, a cijela antologija. Pjesma je prevedena na 19 svjetskih jezika.”Dobra knjiga” koja je izdavač, a Izedin Šikalo, priređivač, kao da je htio ovim prevodom na mnoge jezike svijeta, dotaći tu transcendentu sudbinu jedne Majke koja inspiriše i pretače se u “bol svih majki svijeta”. Jedan od najznačajnijih slikara današnjice, nenadmašni Halil Tikveša, svojom brižljivom rukom ilustrovao je ove stihove i pokazao njihovu stvarnu snagu i njihovu jednostavnost i čistotu. Tikveša je svojom grafikom puke naivnosti i nevinosti, uspio dotaći svu tu neizrecivu bol usidrenu u dubinama našeg obitavanja na ovom parčetu zemlje kojeg dijelimo sa drugima. Njegove ilustracije, na 85 stranica, po jedna ilustracija na svakoj stranici, tjeraju nas da vjerujemo, da osjećamo, da živimo bol majke Hatidže, i, svih majki Srebrenice. Da zorno vidimo sliku njihovog još dovoljno neproniknutog bola i patnje.

Promotor, prof. Enes Duraković, i pored vrlo rijetkog pojavljivanja u javnosti, nije mogao odoliti pozivu, kako je sam rekao, a da ne kaže nešto više o ovom djelu. On je, govoreći o knjizi, negdje krajem svog izlaganja, sa suzama rekao: “Majku Hatidžu doživljam, kao svoju majku”. Drugačije, profesor je rekao – kako je bol zapravo, u središtu našeg života. I reklo bi se da je to ona bol u ovom nesigurnom i nepouzdanom svijetu koja dolazi iz osjećaja da ono što je najbolje i najdrže u našim životima očas može biti otrgnuto od nas. Ovim djelom Mile Stojić, kazao je Duraković, snagom svog jednostvanog stiha, vratio je Srebrenicu tamo gdje joj treba biti i stvarno mjesto u našim životima.

U sam centar naše sudbine u vremenu dok nas političari uvjeravaju kako je recimo,“Sarajevo važnije od deset drugih opština”.

Mile Stojić je ovom poemom pogodio metafizičku dubinu nevinosti, rekao je prof. Hilmo Neimarlija. Njegov govor je riječ o svim dobrim majkama ovog svijeta kojima muški oduzimaju njihovu djecu…”Hatidža” je pjesma koja djeluje, i, zahvalan sam Miletu Stojiću koji je u ovom vremenu oskudnih riječi našao način da bi izrazio svu dubinu bola i nevinosti žrtve.

Mile Babić se pitao da li je moguće prekinuti sa zlom naše prošlosti. Cijelo čovječanstvo i čovjek čini zlo. Ljudi čine zlo. Ali, najveća propast je što naše zlo opravdavamo. Što naše zlo prikazujemo kao Dobro. Možemo li mi prekinuti sa zlom…Prof. Babić je govorio o “modernim barbarima” koji ne poštuju tuđu patnju. Oni koriste sva sredstva modernih medija da bi tako nastavili ubijati druge.

Akademik Enes Karić je rekao nešto više o riječi “Praznina” koja uz ime “Hatidža” dominira i ponavlja se u Stojićevoj poemi. I ovdje je prof. Karić ukazao na stvarno značenje riječi “Praznina” za koju u našem jeziku nema adekvatne riječi.

“Kada sam razgovarao sa prevodiocima ove poeme na arapski jezik iz Kaira, oni su mi ukazali na to stvarno značenje riječi “Praznina”. To je ona “Praznina” u kojoj je ranije nešto bilo, iz koje je nešto uzeto, odstranjeno. Nešto što je nekada pripadalo toj sredini.” Zbog toga je “Praznina” drugo ime za – nas kao ljudska bića, za nas kao zemlju, i za nas kao budućnost.

“Prazna Srca,
Prazna Bosna,
Prazne Nade.”

Ova promocija bila je po mnogo čemu neobična. Prepuna inspiracije. Prepuna izazova za rasprave.

Bilo je tu dosta različitih pristupa i razmišljanja. Ali, objedinjena u jednu vrlo jaku poruku koju ne bih smio nipošto zaobići. Sazrijevanje svijesti o Srebrenici, o Majki Hatidži kao globalnom fenomenu i globalnom motivu i inspiraciji. Na ovu dimenziju jasno su ukazali između ostalih, posebno prof. Enes Karić i Mile Babić. Naša poetska riječ, slikarstvo, i općenito umjetnost, nose već dovoljno zrelu snagu da progovore i da se pojave na globalnom planu. Da saopšte svoju autentičnu poruku globalnoj zajednici. I to na isti način na koji su Jevreji pitali da li je više moguća poezija poslije Holokausta.

Prof. Babić je u tom kontekstu podsjetio: “Postoje tri izvanredna slikara, Mersad Berber, Halil Tikveša, Safet Zec koji je svako na svoj poseban način uobličio i izrazio stradanje Srebrenice. Morala bi se napraviti svjetska, zajednička izložba djela ove trojice velikana na istu temu. Prof. Karić je ukazao na snagu riječi naših pjesnika koja bi morala biti prevedena i koja bi se morala oslušati izvan BiH.

“Hatidža” već je postala inspiracija za brojne zemlje svijeta gdje je prevođena i gdje se čula njena poruka. Snaga njene poruke dolazi do same srži svijeta u kojem danas živimo. To je svijet u kojeg više nemamo istu onu vjeru u društvo, istu onu vjeru u međunarodna pravila, diplomatiju, vojsku, policiju.

To je svijet u kojem niko danas nije u stanju reći – sutra će biti bolje. To je svijet u kojem je “Nikad više” postala prazna floskula.

Majka “Hatidža” bi mogla biti odgovor iz jedne male Bosne svijetu koji tetura u pijanstvu novih ratnih razaranja.

Poslije “Hatidže” kakvu vrstu Nade traže oni koji još vjeruju u društvene promjene.