Milan Račić: VIKEND U TITOGRADU

Povezani članci

• Veče sjećanja na Ratka Pejanovića i Sinišu Jokića u Ćorovića kući‏
• Srđan Puhalo: Zločini se ne mogu skriti, ali se mogu ignorisati i to je prisutno kod vlasti sva tri naroda
• Feljton (IV): Pitanje legitimacije: sukobi SPC i Crnogorske pravoslavne crkve. Polarizacija modernog makedonskog društva
• Esad Bajtal: UMJETNOST KAO IGRA MOGUĆNOSTIMA SVIJETA
• Princip je isti, sve su ostalo nijanse
• POD SJENOM MOSTA

Kraj je avgusta. Vrijeme kad se analiziraju rezultati turističke sezone, prije onih konačnih decembarskih. U Crnoj Gori s ponosom ističu da je avgust za četrdeset i nešto bolji nego li prošlogodišnji. Drago mi je zbog komšija, a pogotovo što je to i udarna vijest na dnevniku, a ne kao kod nas gdje su prve minute obavezno rezervisane za neki od događaja iz devedeset i neke. Čitavo mi je punoljetstvo prošlo u crnogorskom izbjeglištvu, pa kad krenem put Titograda nikad ne znam jesam li došao ili pošao od kuće, jesam li doma u Mostaru, ili sam na putu ka đetićima.

A da dotle stigneš, moraš put Stoca, uz izbor da kreneš lijevo preko Berkovića, ili desno, a nešto duže preko Trebinja. Ne znam da li zbog onih dvadesetak kilometara bliže, ili što me nešto nalijevo vuče, obično se odlučim za Berkoviće, Bileću i Viluse. Znam, ako krenem put Popovog polja i Trebinja onda moram kod svog druga i prijatelja Rade Aleksića. Svratim u njegov kafić, ljudski se ispričamo, progovorimo o njegovom i našem heroju Srđanu. Urežu mi se njegove Dučićevske riječi, hercegovačka promišljanja i crnogorski korijeni. U obe varijante iza ostaje Stolac, otprilike podijeljen kao i Mostar iz kog dolazim.

U Berkovićima, novoformiranoj opštini, jedna osnovna i srednja škola, policijska stanica, propali Inkos i dva-tri kafića. Ako je pazarni dan, nešto više naroda i obavezno ograničenje na samo trideset na sat pa revnosni policajci imaju pune ruke posla, pogotovo za one koji dolaze sa strane pa i ne primijete ovaj ograničavajući faktor.

Nešto prije Bileće, u Pađenima gdje uz puno truda možete zbrojiti jedva desetak kuća, moderna-evropska mljekara. Vlasnik, sarajevski Bilećanin za koga kažu da pravi najbolji sir pa je odavno zakoračio u Evropu. No važnije od toga što vam svi do jednoga iz Istočne Hercegovine, pa bilo da su iz Gacka, Nevesinja ili Trebinja, obavezno naglase da se radi o jedinstvenom privredniku koji nikada niti jedan dan nije kasnio da plati otkupljeno mlijeko.

A u Bileći, od Titine zaostavštine jedino je ostala sportska dvorana i oronula kasarna u kojoj su se nekada školovali rezervni oficiri bivše nam vojske. Kažu mi da je to zajednička vojska sadašnje nam države. Po vanjskim obilježjima i onom što se da vidjeti „izokola“ ne vidim puno zajedničkog, pa mi sve to više izgleda na kasarne bilo onoj u Čapljini, ili u Rajlovcu. Svugdje dominiraju nacionalni i vjerski predznaci. Možda je to novo zajedništvo koje ne razumijem, ili neću da razumijem? A tu, tik uz Bilećko jezero, prekrasan restoran povratnika iz Amerike koji je odlučio da svoju ušteđevinu vrati u hercegovački krš i da se umjesto proizvodnjom poznatih bilećkih tepiha bavi ugostiteljstvom. Neobično uspješan, i on i dvadesetak uposlenih.

Slijedi mi dva granična prelaza i čekanje u Vraćenovićima. Granični policajci ljubazni pa im poklanjam svoju knjigu – Priče o dobrim ljudima -. Nikšićanin, koji sigrurno ima Njegoševske genetike, oduševljeno zahvaljuje i veli: „Sretan Ti put, čoče“. Preko Vilusa, rodnog kraja reditelja Veljka Bulajića, pa pjesnika Mirka Kovača, i velikog glumca Miše Janketića, stigoh na kafu u novootvoreni hotel Maršal u Nikšiću.

Rasuli su se državljani BiH – širom dunjaluka. Među onih milion i dvije stotine hiljada veliki je broj našao utočište u Crnoj Gori. A u Titogradu srešćete mnogo Mostaraca i Hercegovaca. Ako vam ustreba zdravstvena zaštita možete se slobodno obratiti doktoru medicinskih nauka i našem Trebinjcu Mensudu Grboviću. U vrijeme dok je bio zamjenik ministra zdravstva u Crnoj Gori, a odmah nakon katastrofalnih poplava koje su zadesile Bosnu, zamolio sam ga da nam obezbijedi nedostajući medicinski materijal. I dr. Grbović, za nepuna 24 sata, doturi sve što smo tražili. Kad si daleko od svog topraga najviše cijeniš i pomažeš onima što su bosonogi provjeravali tvrdoću hercegovačkog kamena, brali kuke, ili lovili u Neretvi. Nije zaboravio Mensud koliko smo imali muke i strpljenja da njegovoj majci povratimo „okupirani“ stan u Trebinju. Srešćete u Titogradu i Milana Vukajlovića, bivšeg generalnog direktora Sokola. I u Crnoj Gori uglednog privrednika i čovjeka koji okuplja Mostarce, od Nikšića do Ulcinja. Tu je i doktorica Vesna Oborina za koju ne znate da li je bolji doktor, slikarka ili pjesnikinja. Svi oni malo stariji sjetiće se kontraverznog i dobrog Mostarca Bore Dubljevića koji iz Bulevara Josip Broz u Titogradu, žestoko i bez dlake na jeziku, kritikuje sve one što Mostar pretvoriše u ono što danas – nije više Mostar. Jedan od najuglednijih univerzitetskih profesora na Pravnom fakultetu je i naš Drago Radulović, pa opet još jedan od desetine profesora, čapljinskih korijena, arhitekta Lazarevski. Inženjer iz Alumijnija, Božo Okuka je svoje znanje stečeno u ovom nekadašnjem gigantu pretvorio u sopstvenu firmu kod Danilovgrada i nikad nije tražio stalno obećavane dionice. Da je čekao, danas bi možda dobio, kao i ostalih 500 radnika, ono što zovu otpremninom. A ustrebali vam, ne daj bože, pravna pomoć, tu u centru Titogradu, obratite se najuglednijem advokatu Simoviću, onom Simoviću iz bivše mu kancelarije u Šantićevoj, tačno preko puta kino Partizan. Vrsne su mostarske zanatlije, rukama i donijetim znanjem, stekli i ugled i majstorke titule, ali i uzdrmali „uspavane Crnogorce“. O njihovoj djeci i onom što oni stvaraju, posebna je priča.

Pa, opet, kad prošetate, ne ulicom, već Bulevarom Srđana Aleksića, stid vas je što mu u Mostaru ni sokak ne nadjenuše. Zato nastavite, opet, do centra grada, do novootvorenog spomenika drugu Titu, pa u jedan od najpoznatijih restorana Maršal Tito. Nemojte pomisliti da je i ovdje sve idealno. Kad se tek obnavljala crnogorska državnost onda su njeni protivnici u inat sebi i državi, provjeravali jačinu države, pa nešto sjevernije postavili „znamenje“ ratnom zločincu. Za razliku od naših vlastodržaca u BiH, ni država ni njen državnik, nisu ni časa čekali. Ujutro tog spomenika nije ni na mapi bilo. Valjda se tako prave države, a ne rušenjem antifašističkih spomenika.

Sutradan skoknem do kampa Fudbalskog saveza Crne Gore. Da budem ličan, moram na trening starijeg unuka koji igra za Budućnost i s ponosom mi pokazuje petokraku na njegovom dresu. Zna unuk, šta đed i nona vole. Tu, na jednom od četiri stadiona sa svim sadržajima, razgovaram sa predstavnicima bivšeg FK Mladost. Nedavno su promijenili ime u FK Titograd, koji je već, za crnogorske uslove, ostvario zapažene i međunarodne rezultate. Pričamo o (ne) mogućoj saradnji sa Mostarom. A i danas se pitam, s kim i kako?

Prođe vikend. Vraćam se u Mostar, a ne znam jesam li poš’o, ili doš’o?