ENG
Milan Kangrga: Kritičko mišljenje – nekad i sad
Autor/ica 👤Milan Kangrga
Izdvajamo
- Kritičko će mišljenje u Hrvatskoj još morati počekati svoje vrijeme, ako do njega ikada više dođe! Živi bili pa vidjeli! Tako dolazimo do toga da bismo danas morali i mogli iskreno zavapiti, a da pri tom ne budemo nipošto pretjerani: gdje su ona nekadašnja zlatna socijalistička vremena kad je kritičko mišljenje moglo biti na djelu!? Historija je doista puna svakakvih apsurda i perverzija, naročito u sferama duha.
Povezani članci
Foto: prt sc youtube
Kad bi nacionalisti dospjeli do kritičkog mišljenja ne bi više bili – nacionalisti.
Radi jasnoće samog naslova potrebno je prethodno ukratko se pozabaviti smislom i značenjem ovih triju relata: 1. kritičko mišljenje, 2. nekad i 3. sad. Tek tada može se razjasniti pravo određenje njihova međusobnog odnosa, a time i njihov smisao.
Kritičko mišljenje
Što bi imalo biti to kritičko mišljenje? Ta sintagma (ili – pojam) neodoljivo već unaprijed asocira na ono Hegelovo ironično pitanje: što znači pojam “slobodno mišljenje”? Hegel time aludira na one englesko-škotske mislioce 17. pa i 18. stoljeća koji su sebe tada nazivali “slobodnim misliocima” (freethinker). Hegel, naime, pita: “slobodno mišljenje”? Dobro, ali što bi to, onda, bilo “neslobodno mišljenje”? Hegel smatra da je takvo određenje puka besmislica, jer ili je mišljenje slobodno ili uopće nije mišljenje. Prema tome, za njega je taj pojam puka tautologija. Hegel, naime, ovdje misli tautologija u logičkom smislu, pri čemu je očito mišljenje poistovjetio sa slobodom, čak štoviše s paradigmom same slobode. I time se nalazimo tek pred pravim pitanjem.
Hegel je bio ne samo “majstor” nego i “velemajstor”, ne samo logike nego i mišljenja uopće, pa mu u čitavoj historiji filozofije “nema para” sve tamo od najvećeg grčkog filozofa Aristotela koji je, uostalom, i bio začetnik i autor prve tzv. formalne logike. Njegova se veličina u ovom kontekstu sastoji i u tome što je logiku, tj. svoj “organon” svrstao izvan filozofijskih disciplina, jer mu je sâm taj “organon” per definitionem bio (“služio”) samo kao (formalno) sredstvo ili oruđe pravog načina mišljenja, ali još ne i kao (filozofijsko) mišljenje samo.
Kao veliki logičar i filozof Hegel, međutim, i pored svoje misaone veličine i goleme temeljitosti u mišljenju, nije još mogao dospjeti do onoga što bismo mi danas nazvali “uvjetovanošću mišljenja”, iako je upravo sâm Hegel, kao povjesni mislilac par excellence, historijski “locirao” misao svakog značajnijeg filozofa u historiji filozofije, pa je njihove bitne stavove i misaone domete pojmovno fiksirao, i tako ih upravo historijsko-logički “pratio” i svrstao do u svoje vrijeme. I tu leži njegovo “logičko” određenje mišljenja kao slobodnog mišljenja u gotovo njihovu identitetu. No, rečena uvjetovanost ipak je historijski i socijalno, pa čak i idejno ostala izvan Hegelova vidokruga! Tek se, naime, s Marxom nakon Hegelove filozofije dospjelo, jer je – da tako kažemo – “sazrelo vrijeme” za taj način gledanja na misaono-idejne fenomene u najdubljem njihovu odnosu spram svoje vlastite historijsko-socijalne “usidrenosti” u zbilju, iz koje i u kojoj “izrastaju” kao izraz i odraz svoga specifičnog vremena. Taj je fenomen s Marxom identificiran i imenovan pojam – ideologija. Sad bismo taj pojam mogli odrediti “dijalektički” kao “pravu sliku svog otuđenja svijeta” ili kao “točnu sliku izokrenuta načina života”, i to kao pravi plod onoga što se s Marxom naziva otuđenjem i postvarenjem. Mogli bismo čak tu ideologijsku svijest (ne: samosvijest!) odrediti kao “pravu istinu” svog vremena, ako naime već mislimo – kritički! Nije, dakle, s ideologijom riječ o tzv. krivoj svijesti, nego o pravoj, može se reći: točnoj svijesti svog života i svojeg vremena, te se ideologija pojavljuje baš kao istinita svijest neistinitog načina života. Ona je tako – egzistirajuća neistina. Dakako, time se ujedno potvrđuje stav kako se istina ne može identificirati s pojmom točnosti. Kad, naime, kažemo: sunce sija ili zid je žute boje itd., onda taj stav (misao, rečenica) nije pitanje istine, nego puke točnosti. Točnost suda o predmetu nije još istina, jer se istina primarno tiče istinitosti (u smislu: ljudskosti, pa čak i puke podnošljivosti načina) našega života u cjelini. Time sada dolazimo i do Hegelova određenja u kojemu se mišljenje poistovjećuje sa slobodom ili kao pravom paradigmom slobode.
Logički, dakle, Hegel ima pravo! Ali, već je Aristotel svojim “smještavanjem” logike izvan filozofije (onoga bitnoga o čemu nam filozofija ima nešto reći) ukazao na to da se ta “istina” ne treba tražiti u sferi logike nego upravo “izvan nje”! Ukoliko bismo i samoga Hegela (s Marxom!) mogli i morali u tom kontekstu odnosa mišljenje-sloboda svrstati u ono određenje što smo ga nazvali ideologijskim. I to s pravom. Tako dolazimo do toga da Hegel ima pravo i ujedno nema pravo! Ima pravo kao logičar, a nema pravo izvan logike.
Time se vraćamo na sâm početak našeg izlaganja u odnosu na pojam – kritičko mišljenje. U vezi s tim pitanjem i samim određenjem neodoljivo nas odmah asocira veza s jednim bitnim Fichteovim stavom koji se pokazao upravo epohalnim sve do današnjeg dana. Taj čuveni stav, za koji bismo mogli reći da pogađa i pojam istine i pojam ideologije, glasi: “Svatko odabire takvu filozofiju, kakav je čovjek!” Da, dobro misli i dobro kaže taj Fichte! Time je, međutim, iskazano to da se i ta istina i ta sloboda “odabiru” svojom vlastitom odlukom, naime, da se bude ili ne bude u istini i slobodi. Sâm Hegel je u Fenomenologiji duha naglasio kako istina (a to se isto tako odnosi i na slobodu!) ne može predati (drugome) poput kovanice novca, a time je želio naglasiti da se ona mora tek izboriti, što znači s mukom stjecati i steći! A kako će je izboravati onaj kome ni do istine ni do slobode nije stalo, nego želi živjeti i u neistini i u neslobodi (jer mu je u njima i na pretpostavci njih – “jako lijepo”)? Pitanje istine i pitanje slobode, što su gotovo identični pojmovi (a naročito u ovom kontekstu raspravljanja o pojmu kritičkog mišljenja!) vrlo su, dakle, složeni problemi, te se i pojmu kritičkog mišljenja treba opreznije pristupiti. Ako se pri tom držimo Fichteova stava, koji “zadire pod kožu”, onda se i ta kritičnost (mišljenja) mora najuže povezati sa samim životom, te je i naslov našeg napisa najuže povezan s onim: život nekad i sad.
Ako je, dakle, sâm pojam kritike i kritičkog mišljenja (prema Fichteovom stavu) najuže povezan s našim životom, a moglo bi se to još drastičnije formulirati pa kazati: s održanjem gole egzistencije svakoga od nas, onda se doista – hoćeš-nećeš – prije svega nalazimo pred upravo životnom odlukom na kritičko ili nekritičko mišljenje, a to onda znači: ili na život u istini ili na život u neistini! Tertium non datur! I tu onda pada naša odluka, ne samo na to hoćemo li kritički misliti, nego u tom kontekstu: hoćemo li kritički živjeti, dakle i djelovati, tj. praktički se kritički odnositi kako prema svemu oko nas, tako i prije svega prema sebi samima. Ako je tu u pitanju i istina i sloboda, onda valja imati u vidu onu duboku, upravo epohalnu spoznaju klasične njemačke filozofije kako i istina i sloboda imaju svoj izvor u unutrašnjosti subjekta, pa tu onda i počinje odluka na istinu i na slobodu kao neodvojiv impuls za istinski slobodan način života. Zato kad Fichte kaže “odabire filozofiju”, onda je to za njega neodvojivo od onoga “odabire život”, jer bi inače za njegov pojam filozofije bila to ne samo puka apstrakcija koja nema veze s životom, nego bi ta filozofija bila puko “besplodno besposličarenje”. A najčešće se pod “filozofijom” to i tako razumije, što je dakako jako daleko od života i istine.
Ako se, dakle, u tom kontekstu govori o filozofiji (naravno: kao par excellence kritičkome mišljenju prije svega), onda je ne samo s tim povezano pitanje o smislu života, nego je to pitanje (već implicitno) sama srž filozofijske misli kao takve! Jer, pitanje o smislu života upravo je i samo eminentno filozofijsko pitanje. Utoliko možemo na to neposredno nadovezati stav Leszeka Kolakowskoga, kako o smislu života ne pitaju oni koji su se već “dobro smjestili” u taj neposredni postojeći život! Zato je i sama formulacija pitanja postoji li smisao života u osnovi pogrešna, jer smisao ne postoji nego treba biti izboren. Ili što je već u tome implicirano: postojeće kao takvo, dakle ono što već jest (bitak) nije ili još nije smislen, što do svoga klasičnog izražaja dolazi u Kantovu bitnom razlikovanju bitka i trebanja (dakle onoga što već jest i onoga što bi tek trebalo da bude). Odatle je Hegel povukao radikalnu konsekvenciju stavom: bitak=zlo! Utoliko i tragati za smislom života znači već nalaziti se u dimenziji trebanja koje, kao što je poznato, jeste otvoreni horizont moralnosti (ljudskosti) za Kanta. Tako bismo mogli zajedno sa Kolakowskim ustvrditi kako za smisao života ne pitaju konzervativci, reakcionari, a mi bismo (u vezi s našim pojmom re-evolucije) mogli dodati i: kontra-revolucionari, što ovdje ima da znači anti-životni propagatori isključivo postojećega kao pukog aktualiteta. Riječ je naime o tome da u skladu s rečenim takvi nikada nisu dospjeli do nivoa kritičkog mišljenja, pa shodno tome ni ne postoji takvo nešto kao konzervativno ili reakcionarno kritičko mišljenje, jer bi to već svojim iskazom bilo doista prava contradictio in adiecto (ili naški: drveno željezo). Tako dolazimo gotovo do sinonima: kritičko mišljenje=progresivno mišljenje, tj. takvo mišljenje koje pledira za bolji, ako već ne i dobar život, što eo ipso znači da je to mišljenje po svojoj biti okrenuto u buduće, te je bitno budućnosno mišljenje. Ono je samim time – borbeno mišljenje, a to ovdje znači da je spremno praktički se založiti za tu budućnost, pa je time ujedno – spremno za rizik, te je po svojoj biti svako kritičko mišljenje – rizično mišljenje. Zajedno s Ernstom Blochom rekli bismo da je kritičko mišljenje po svojoj biti – utopijsko (ne dakako: utopističko, što nipošto nije isto). To, međutim, proizlazi odatle što je sâm čovjek po svojoj biti utopijsko biće, jer je – da bi i sam opstao – nužno okrenut u buduće.
Nekad
Tako dolazimo i do tog drugog relata u našem pitanju. Što bi dakle imalo značiti to: “nekad” u kontekstu našeg problema? Kada to “nekad”? To jest, na što bi se ovdje odnosilo to “nekad”? To “nekad” moglo bi se dakako odnositi na “sâm početak svijeta” ili određenije: na čitavu historiju otkad čovjek postoji? Možemo li uopće zamisliti da čovjek otkad je počeo misliti o svom životu na bilo koji način nije ujedno mislio na svoju budućnost, tj. na način kako bi se održao na životu? Naravno da ne možemo, jer to on čini i mora činiti za golo samoodržanje. Izložen svim mogućim nepogodama, teškoćama i opasnostima života, čovjek je svagda “bio prisiljen” da u tom smislu kritički misli o svom životu, te bi onda ta “kritičnost” i mogla i morala biti sama pretpostavka njegova života od samih početaka svjesnog njegova života. Međutim, to bi s obzirom na do sada rečeno bilo i suviše apstraktno postavljeno! Taj pojam kritičnosti odudarao bi od same srži svakidašnjeg čovjekova života. Jer ona – reći ćemo to tako – “prirodna” njegova određenost ili, kako bi to Fichte odredio, onaj ne-aktivni, prilagodljivi, tromi, liniji manjeg otpora skloni moment čovjekove prirodnosti kao puke neposrednosti (Hegel bi rekao: sirovosti kao još-ne-ljudskosti za sebe), jest ono što samim sobom još nipošto ne garantira onu odlučnost koja je pravi movens čovjekove kritičnosti, kako smo je pokušali osvijetliti u njezinoj biti.
Naše pitanje, međutim, ni ne seže tako daleko. To bi onda bilo bavljenje mnogo dubljim i presudnijim filozofijskim problemom kojim se bave svi ozbiljniji filozofi, bilo direktno, bilo indirektno! To je, naime, po svojoj biti najdublje povjesno pitanje određenja čovjeka i njegova (suvremena) života, koje dobiva svoje specifično osvjetljenje (po našem mišljenju najozbiljnije tek sa i nakon klasične njemačke filozofije). Zato ovo “naše nekad” u naslovu smjera na mnogo užu “lokaciju”, pa se njime primarno misli – da se to tako odredi – na naš život u toj danas tako nazvanoj ex-Jugoslaviji. Pitamo, dakle, o kritičkom mišljenju nas samih koji smo (sad moramo reći čak: nekad) živjeli u onoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine. A to je bilo i jest ono vrijeme koje je odredilo živote mnogih još živućih ljudi (građana i državljana) toga razdoblja ne samo jedne nego mnogih generacija ovog podneblja. Mogli bismo dakle reći – bar što se tiče autora ovog teksta i njegovih suvremenika – da je ovdje riječ o vlastitom životu u dimenziji aktualnosti koja još traje, pa pokušavamo odgovoriti: što nam se to zapravo događalo i dogodilo s tim “našim životima”?!
Dakle, pitanje glasi: naše kritičko mišljenje u vrijeme tzv. socijalističke Jugoslavije sve do njezine propasti?! Dvije “ključne riječi” ovdje bi mogle biti: kritičko i propast! Naime, u smislu: tko bi bio na toj kritičkoj poziciji kroz to vrijeme, a tko je “zaslužan” za propast te državne (i ne samo državne nego i društvene i zajedničke kulturne) tvorevine zvane Jugoslavija? Dakako da se time ne iscrpljuje čitava problematika života navedena razdoblja! Ali između jednoga i drugoga svakako postoji neka, možda i dublja veza. Bez pretenzije da se temeljito i uspješno odgovori na ta pitanja, pokušat ćemo bar donekle odgovoriti na one momente koji bi mogli biti relevantni za ovako postavljenu našu temu: kritičko mišljenje nekad i sad, pri čemu za ono “sad” ostaje da se naknadno nešto kaže u slijedu problema.
Ovdje valja – ujedno nužno i autobiografski – započeti s onim što je naša generacija doživjela borbom protiv naci-fašističkog okupatora i revolucijom koja je imala pretenziju da se kreće u pravcu ozbiljenja – socijalizma, koji želi ukinuti i prevladati kapitalistički društveni sistem života (kakav je djelimično bio na djelu u tzv. staroj Jugoslaviji 1918-1941). Generacija koja “sazrijeva” u tom trenutku društvene situacije nakon Drugog svjetskog rata stoji pred – reći ćemo ovdje tako – idejnim izazovom realizacije jednog drugačijeg i boljeg načina života nego što ga je živjela u staroj Jugoslaviji. Treba pri tom (također autobiografski) naglasiti: mlada generacija tadašnjih 20 ili 30-godišnjaka koji su tek započinjali svoj intelektualni život. Riječ je ovdje, naime, primarno o onima koji su mislili o svom životu, pa su tek tako mogli i kritički misliti o njemu i o mogućim (budućim prije svega) uvjetima svog života. Zato valja unaprijed reći: zadatak kritičkog mišljenja pripao je tada (kao i uvijek u životu prije svega) socijalistički orijentiranim intelektualcima svih profila.
Ovdje kao bitno treba naglasiti: ta mlada intelektualna generacija neposredno poslije Drugog svjetskog rata ozbiljno, zapravo najozbiljnije je shvatila “stvar socijalizma” kao svoju vlastitu stvar i bila je najiskrenije i najdublje nošena idejom socijalizma, za koji je vjerovala da mu je provedena revolucija otvorila i stvorila bitne mogućnosti! Može se u vezi s tim govoriti o punom i pravom mladenačkom entuzijazmu kojim je bila nošena ta poslijeratna generacija 1945. I tada nastupa, na djelu je ono što sam nekoliko puta govoreći o tome nazvao “pigmalionskim momentom” toga socijalističkoga kretanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Zalažući se svojim vlastitim djelom i najiskrenijim htijenjem gotovo euforično, mi smo realitet oko sebe sagledavali po uzoru, djelu i htijenju nas samih, pa smo rezultate svega toga “otčitavali” pigmalionski kao objektivno događanje oko sebe. Kasnije nas je političko vrhovno rukovodstvo nazivalo “apstraktnim humanistima”, zbog čega smo se ljutili, a zapravo je to bilo “točno pogođeno”, jer je to rukovodstvo doista bilo “u pravu”! Zalom je bio u tome što smo mi taj socijalizam “uzimali ozbiljno”, a realitet oko nas bio je do srži natopljen staljinističkim duhom, te je na djelu neprekidno bila prava historijsko-socijalna i politička perverzija! A upravo tu, u tom preočitom raskoraku između ideje (ideala) i realnosti došla je na dnevni red ta, gotovo nasušna potreba za – kritičkim mišljenjem koje je pretendiralo da se pretvori ujedno i u praktički čin, koji bi “vratio” čitavo kretanje na osnovnu, pravu i bitnu liniju kretanja u pravcu realizacije same ideje socijalizma. Sukob je, dakako, bio neizbježan, pa je tih sukoba bilo između – reći ćemo to najopćenitije tako – socijalističke ideje i htijenja u pravcu njezine realizacije, s jedne strane, i staljinističke politike, predvođene od strane političko-državnog rukovodstva, s druge strane. Katkada su ti sukobi poprimali drastične oblike i dovodili do onih mjera postojeće vlasti, koja se pri tom dakako pozivala na socijalističku ideju koju ona “brani”, oblike koji su bili najočitiji demanti svega socijalističkoga! Jer na djelu je doista bio najordinarniji atak na samu ideju socijalizma.
Ovdje imam ne samo pravo nego i dužnost da istaknem kako su među tim predstavnicima i nositeljima kritičkog mišljenja tada sve do 1990. godine bili suradnici filozofskog časopisa Praxis i sudionici Korčulanske ljetne škole (1964-1974), od kojih mnogi danas više nisu među nama.
Postoji u vezi s rečenim jedan bitni – upravo najdublji i pri svemu tome presudan historijsko-povjesni moment prvog ranga, kojega ta rečena generacija socijalističke provenijencije u svojem nastojanju oko kritičkoga mišljenja i htijenja nije bila do kraja svjesna: kad, naime, kažemo da je tadašnje političko rukovodstvo “bilo u pravu” svojom ocjenom o nama kao – “apstraktnim humanistima”, onda se to odnosi primarno na ovo: nismo bili svjesni da se u tadašnjoj Jugoslaviji htio realizirati socijalizam u situaciji, dakle historijsko-socijalno-kulturnoj situaciji polufeudalno-rodovsko-plemenskog ustrojstva čitave zemlje (na čemu je propao i tzv. sovjetski socijalizam u SSSR-u). Jednostavno rečeno: historijski uvjeti nisu ni na koji način bili zreli za realizaciju socijalizma, bez općih historijskih pretpostavki građanske demokracije u svim oblicima života! I tu je bio taj “kratki spoj” koji je i doveo do kraha, iako je i u tadašnjim uvjetima u ime socijalizma učinjeno vrlo mnogo na svim područjima života, pa taj “socijalistički mrak”, kako ga danas nazivaju nacionalisti svih boja, nije bio toliko crn kako ga “farbaju” svi mogući mešetari i današnji pljačkaši svega što je taj socijalizam ostvario za svoga trajanja. Ali, na kraju ovog odjeljka valja za ono što slijedi naglasiti: kritičkog je mišljenja u tom socijalizmu bilo, i to mnogo bilo, pa nam preostaje da o tom kritičkom mišljenju govorimo – sad.
Sad
Ovo sad odnosi se dakako na petnaest godina poslije “definitivnog rušenja socijalizma”, a mnogi današnji mudraci, ne samo na ovim prostorima tzv. ex-Jugoslavije nego i u svijetu slavodobitno dodaju i: propasti socijalističke (komunističke) ideje također!? Čini nam se da su se pri tom jako prevarili, jer ih taj socijalizam, zajedno s Marxom – kao što sam to jednom naglasio – “čeka pod prozorom” vrlo skoro. I već je takoreći na djelu, zahvaljujući prije svega svesrdnom zalaganju političara i “globalista” američkog tipa, koji će učiniti ono što svim tzv. komunistima i socijalistima cijelog svijeta do danas nije uspjelo: svjetska revolucija protiv imperijalističkoga kapitala kao najvećeg i najupornijeg rasadnika terorizma u svijetu. No, to je drugi problem.
Nas, naime, na kraju ovog napisa zanima stanje toga “kritičkog mišljenja” u državama nastalim nakon propasti Jugoslavije. Pri tom se zadržavamo samo na situaciji u Hrvatskoj, a drugi neka govore o svojoj situaciji.
Ako bismo željeli ukazati na bitnu razliku između opisanog socijalističkog poleta i htijenja u perspektivi realizacije socijalizma, s jedne strane, i sadašnje situacije u Hrvatskoj, s druge strane, onda bismo najopćenitije bitnu atmosferu jedne i druge strane mogli opisati tako da je socijalistička opcija bila bitno okrenuta u budućnost, a sadašnja nacionalistička okrenuta je u prošlost. Na djelu je ovdje prava povijesna perverzija: prošlost preuzima na sebe ulogu orijentira za budućnost!? Pa, normalno se onda postavlja pitanje o kojemu raspravljamo: gdje je tu mjesto za bilo kakvo kritičko mišljenje? Ako, naime, prošlost ima da zamijeni budućnost (bilo to pojedinca ili cijelog društva), onda na djelu može biti samo puko tavorenje od danas do sutra, jer tu onda nikakvoga “kompasa” za bilo kakav smisleni život – nema na vidiku! A u takvoj povjesnoj situaciji upravo živimo! Ovo sad posve je ispražnjeno od bilo kakve ideje, perspektive i smisla, jer je ono buduće stavljeno ad acta. Pljačka, korupcija, mito, organizirani kriminal od vrha do dna, što se šatrovački imenuje “drp-sistem”, jedina je realna opcija Hrvatske danas, pa tko u tome uspije, njemu dvije!
Što se pak tiče kritičkog mišljenja, u toj i takvoj društvenoj, političkoj i kulturnoj situaciji, do dna natopljenoj nacionalističkim duhom, svaka se iole kritička misao odmah krsti – neprijateljskim činom protiv “samostalne, suverene i demokratske Hrvatske”, pa onda bivate proglašeni jugonostalgičarem, srbofilom, komunjarom ili običnim sumnjivim elementom koji radi na rušenju hrvatske države! Kakva kritika, kakvi bakrači! Budi pravi i pošten Hrvat, a što bi to zapravo imalo značiti osim povlađivanja postojećim državnim ili privatnim pljačkašima, to tzv. domoljublje nitko do sada nije uspio odrediti! Ta zatrovanost stanovništva nacionalističkim duhom kao pravim anti-duhom dostigla je do drastičnih razmjera i propagandističnih uspjeha. Javni se život srozao na najniže stupnjeve. Laž je postala “domoljubno-domovinska” kategorija najviše vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako što kaže da će “i lagati za svoju državu, ako treba”! Pazimo dobro: “za svoju državu”! Trebala je samo malo konkretizirati i reći: za svoju pljačkašku državu! I kakvo je tu kritičko mišljenje ne samo moguće nego uopće i potrebno?! Tako ovo sad i kritičko mišljenje dospijevaju do apsolutne suprotnosti, a “nacionalna omladina” u “duhu vremena” urla po stadionima i estradnim koncertima stare ustaške parole i pjeva najodvratnije nacionalističke pjesme. A pri tom vlast protuustavno poklanja Italiji i Sloveniji svoje jadransko ribolovno područje, da se time “demokratski” dodvori Europskoj zajednici! Samo Ante Pavelić poklonio je Dalmaciju i otoke Italiji, jer je to morao kao revanš za svoj ilegalni boravak u fašističkoj Italiji za vrijeme Mussolinija. I to se danas u Hrvatskoj naziva “pravim domoljubljem”!
Kritičko će mišljenje u Hrvatskoj još morati počekati svoje vrijeme, ako do njega ikada više dođe! Živi bili pa vidjeli! Tako dolazimo do toga da bismo danas morali i mogli iskreno zavapiti, a da pri tom ne budemo nipošto pretjerani: gdje su ona nekadašnja zlatna socijalistička vremena kad je kritičko mišljenje moglo biti na djelu!? Historija je doista puna svakakvih apsurda i perverzija, naročito u sferama duha.
Hegel ipak nije bio posve u pravu svojim ironiziranjem tautologije “slobodno mišljenje”, jer doista postoji i “neslobodno mišljenje” koje se zove – ideologija (ili: ideološko ne-mišljenje). A ono je na djelu svakodnevno, a u svojim najdrastičnijim oblicima pod vladavinom svih vrsta nacionalizma u ovim krajevima. Albert Canus je u svom spisu “Mit o Sizifu” izrekao i misao kako bivaš potkopavan čim počinješ misliti! To je bila, doduše, karakteristika svih vremena, ali pod vlašću nacionalističkog anti-duha to je ipak najnepodnošljivije! To je, naime, prava tragedija!
Kad bi nacionalisti dospjeli do kritičkog mišljenja ne bi više bili – nacionalisti.
Autor/ica 👤Milan Kangrga
