Mila J. Čupić: Dan se desio

Povezani članci

• Redatelj Dalibor Matanić: Teško je snimati u koroni
• Jelena Kordić Kuret: Kroz priču o Isusu govorimo o nama samima
• DIMITRIJE U „RAČIĆU“
• Enigma Blanchot
• Volter – etika
• Raspudićev doprinos navlačenju Hrvatskoj („kifli“) luđačke ideološke košulje

Pavle Stanišić

Sve izrečene i pretpostavljane sumnje u savremenu poeziju, u njen smisao, aktuelnost i sudbinu, postaju besmislene u susretu sa stihovima Mile J. Čupić, koje je u knjizi Dan se desio objavio izvjesni izdavač Motovun1985. godine, odmah nakon prerane smrti neobične pjesnikinje, koja je svoj udes snažno osjećala:

          Nestajemo
          uz sanjiv miris tek pokošenog sumraka.
          U rukama čuvamo susrete
          za neki drugi mrak.

          Mislim da književna kritika, ukoliko je, zapravo, uopšte ima, nije posvetila dužnu pažnju ovom u svakom pogledu vrlo posebnom djelu. A to je i logično, jer su ovi stihovi izvan i iznad svake kritike. Suvišno je ovdje raspravljati o književnom postupku, o formi, koja je, ipak ćemo to reći, savršena i u pojedinim pjesmama i u čitavom obimu. U svakom slučaju, ovo je jedinstven, neponovljiv, vrlo izgrađen lični pjesnički rukopis. Ali, ovdje se ne radi o formi nego o životu, o vrlo intimnom, lirskom, doslovnom pretvaranju života u riječi. Desila se poezija.

Malo znamo o porodici Čupuć, da su živjeli u Beogradu, gdje se Mila i rodila 1960. godine, ali jedno vrijeme i u Tesliću, odakle nam je nakon skoro tri decenije od pojavljivanja sasvim slučajno i stigla ova neobična knjiga. Čudni su putevi knjiga i čovjekovih misli, razmjene tišina, o čemu je i Mila J. Čupić ostavila trag:

          A ti okreneš nekad broj moje samoće,
          dozoveš moje prisustvo u sebi moje misli.
          Razgovaraš mi tišine.

          Jer, kad nas sve izda, kad se sve objavi kao privid, čak i sam život, ostaje nada u susrete riječi, pošto je čovjek, prije svega, misao.

                                                                                 

Mila J. Čupić:                                                                                         

PRIVID

Ponovo izdaja.
A činilo se,
dugo već,
smrt nas zaobilazi.
Smejemo se.
Šta drugo
kad suncu smo okrenuti.
Šta drugo
kad krvarimo.
Pa opet –
izdaja.
I sam život
promucao
mlečne reči –
i sam život
– izdao nas.


II

Ako uopšte
negde ima reči
što čekaju moje
da zagrljene
čekaju nove
i ove opet
nadaju se
drugim,
ako reči
mogu treptajem
u molitvu da prerastu,
ako život
i nije svud okolo,
ako sve ovo
i nije u nekoj vezi,
svejedno – u smrt zagledana,
raširenih ruku –
čekam nebo da padne.