Meho Džeger: Poezija iz fusnota

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Ježena kožica
• FEBRUARSKI REPERTOAR SCENE MESS ZATVARA PREDSTAVA “GOSPODIN JASTUK“
• Božica Jelušić: Domovinska
• UABNOR MOSTAR: Otvoren konkurs za podnošenje prijedloga za Februarska priznanja
• Potpisan Sporazum o izborima u Mostaru
• Zadnja bosanska zima

Mehmeda Humačkića, ili Mehu Džegera, nikada nisam upoznao na onaj konvencionalan način na koji se dvoje ljudi upoznaju i onda to poznanstvo dijele do kraja života. Kao i svaki njegov sugrađanin, znao sam ga, kako se to kaže, s ulice, iz priča koje su o njemu kružile, njegovih dogodovština, neko će reći legendi, koje su, sasvim nevažno da li istinite, preuveličane ili potpuno izmišljene, s vremenom postale neizostavna usmena literatura generacijama ljudi koji se rađaju i umiru u ovom gradu.

Piše: Elvedin Nezirovic

Spomenuh, eto, važnu riječ: „grad“ i nekako mi se čini nepravedno prešutjeti ono s čim se, znam, mnogi neće složiti: zahvaljujući ljudima kakav je bio Meho, Mostar i danas, nakon svega što ga je zadesilo, još uvijek možemo nazvati tako – gradom.

Kada mi je prije dvije godine po prvi put do ruku dopalo nekoliko njegovih pjesama, o Mehi smo već govorili u perfektu. Otuda žal koji sam osjetio, pročitavši kako se udvara nekoj Gloriji u caffeu Amsterdam, ili kako vodi ljubav s Anette, a u stvari je, kako već u narednom stihu priznaje, samo „kara“. Žal zbog toga što sam postao svjestan da je u ovom gradu do jučer živio čovjek koji je imao dara za pisanje više nego što ću ga ja ikada imati i da sam, ne znajući da se on uopće bavi pisanjem, propustio priliku da ga pobliže upoznam.

O Mehinim pjesmama – surovim, realnim i do tuge duhovitim – mogli bi se pisati eseji. Njegova poezija u sebi nosi trajan pečat jednog vremena koje smo svi živjeli, ali nam je njegova suština uporno izmicala, kao što Mehi izmiče ruka voljene za stolom u Sokolovoj menzi:

Za stolom u sokolovoj menzi
flomasterom si napisala
VO direktor
dodirnuo sam ti ruku
a ti si se izmakla i otišla raditi
vrijednice moja vrijedna

Mehina poezija je autentična i samonikla, oslobođena književnih normi i žanrovskih stega, neukortiva, „nehajna“ i neuhvatljiva, upravo onakva kakav je i on, kao čovjek, bio. Ona ruši konvencije i protivi se bilo kakvoj vrsti kanonizacije; ona je, u svom zbiru, jedna dirljiva oda slobodi, ljudskom dostojanstvu i filozofskoj ideji da život ima smisao samo ako je onaj koji ga živi spreman ići za svojim snovima, pa makar ga taj put vodio u propast, u pakao. Njegovu poeziju nikada nećete izučavati na fakukltetima, o njoj se, vjerovatno još zadugo, neće govoriti u akademskim krugovima, a opet, ona će, u to sam uvjeren, uvijek imati svoje poklonike i biti čitana više nego bilo šta drugo što se preporučuje u školskim planovima i programima.

Najveći izbačaji njegove poezije nalaze se u pjesmama koje s ironijskim akcentom govore o ženama. Kroz njegove pjesme prodefilirat će raznorazne lokalne ljepotice i njegove (ne)suđene ljubavi: Fatime, Jelisavete, Nermine, Anette, žene iz čijih krpica se naprosto prelijevaju obline „kao kifle u Dugalića pekari“, jednostavne u svojoj ženstvenosti i sočne onoliko koliko može biti sočan i sam život. Njegova ljubavna poezija, iako počesto brutalna i sirova, dala bi se podvesti pod čuveni epigram Gustava Klimdta, čovjeka koji je kistom oslikao mnoge poznate dame svoga doba: „Sloboda je žena. Uzmi je.“

I još nešto što, na kraju, vrijedi spomenuti: bez obzira o čemu da govori u svojim pjesmama, Meho na sebi svojstven način, dopisuje fusnotu historiji, vrlo često se duhovito poigravajući njenim protagonistima i dosežući do granica sarkastičnog, kao u pjesmi koja govori o Veležovoj legendi, Vahidu Halilhodžiću:

Vahid Halilhodžić neizmjerljiva legenda
Rodio se u poznatom gradu
U Jablanici
Gdje je Jul Briner srušio most

Kada je došao u Mostar
Asim mu je postavljao štapove
I učio ga pravilno da hoda
Vaha, ti si u Veležu bio idol
I mi ti se klanjamo

Zato Vahide
Kada ti je račun u kafiću 8 km
Reci konobaru – u redu je mali!!
A ne da uzimaš kusur
Da platiš parking u Jablanici

U povodu nedavne smrti Mirka Kovača, Miljenko Jergović je zapisao jednu rečenicu koja glasi otprilike ovako: „Kovač je pisao prozu stvarniju od zbilje“. Možda pretjerujem, a možda i ne, vrijeme će o tome dati konačni sud, ali čini mi se da se slično može reći i za Mehu: Meho je pisao poeziju življu od života, a to mogu samo oni rijetki među nama, oni odabrani, koji uz sav talenat koji posjeduju, imaju i ono, za pjesnika, mnogo važnije: muda da žive onako kako žele i pišu onako kako žive.