Mehitaristički samostan u Beču – mjesto rođenja jezika Južnih Slavena

Povezani članci

• OPERA NA LONDONSKI
• MILENKOVIĆ KAO VJESNIK
• PONOSAN NA EYOF, SARAJEVO I BOSNU I HERCEGOVINU
• Titovi dani u Fažani
• TEATAR PO BATRIĆU
• MDI panel: Jesmo li svi roba na društvenim mrežama?

Štamparija armenskog katoličkog reda u Beču odigrala je bitnu ulogu u kodificiranju južnoslavenskih jezika. Štamparski strojevi historijske vrijednosti nedavno su, međutim, prodani po cijeni za staro gvožđe.

„Evo, pogledajte, to je sve što je ostalo od naše poznate štamparije“, kaže pater Paulus Kodjanian i zastaje ispred staklene vitrine u jednom od hodnika mehitarističkog samostana u Beču. Iza stakla, izložen u mračnom prolazu, nazire se stari štamparski stroj, prašnjav i mastan, sa velikom metalnom pločom i nekoliko redova slova. Možda upravo onaj na kom je u ovom samostanu svoja djela svojevremeno štampao i Vuk Stefanović-Karadžić? „Ne, to sigurno nije taj stroj, strojevi iz tog perioda već su odavno potrošeni i prodani. Isto se, međutim, desilo i sa novijim postrojenjima, i njih smo bili primorani prodati kao staro gvožđe. Zadnje smo prodali prije svega nekoliko sedmica“, objašnjava pater Kodjanian.

Pa iako se samostan na ovaj način riješio finansijskih briga – štamparija odavno nije bila rentabilna – prodajom i posljednjeg štamparskog stroja, okončana je dugogodišnja tradicija jedne od najpoznatijih bečkih štamparija. Posebno važnu ulogu ova štamparija je odigrala u procesu kodificiranja južnoslavenskih jezika, te formiranja nacionalnih i kulturnih identiteta naroda u ovom dijelu Evrope.

Mehitari štampali djela Vuka Stefanovića Karadžića

Najpoznatija djela koja su štampali bečki mehitaristi svakako su djela Vuka Stafanovića-Karadžića, Petra Petrovića Njegoša, Antuna Mažuranića ili Josefa Juraja Strossmayera. Djela ovih autora formirala su na izvjestan način srpsku i hrvatsku kulturu, no od gotovo iste važnosti za jezike i kulture zemalja Jugoistočne Evrope, bila su i djela slovačkih, slovenskih, makedonskih, čeških, rumunskih ili bugarskih pisaca i naučnika. „U našoj štampariji štampane su knjige na preko 50 jezika, i to još s početka 19. stoljeća. Često su to bili prevodi Biblije ili liturgija, ali najčešće rječnici i gramatike. Štamparija je bila  poznata po tome što je posjedovala razna ćirilična pisma, ali i mnoga  orijentalna, ovdje je na primjer štampan prvi japansko-njemački rječnik. Vuk Stefanović-Karadžić, koji je u Beču živio i radio preko 40 godina, ovdje je štampao prvi prijevod Biblije na srpski, ali i sve svoje druge važne knjige, prvi srpsko-njemačko-latinski rječnik na primjer. Petar Petrović Njegoš takođe je bio lično prisutan kada se ovdje štampao njegov `Gorski Vijenac’“, priča pater Paulus Kodjanian.

No kako su se zapravo pripadnici jednog armenskog katoličkog reda našli u poziciji da u Beču štampaju tako bitna djela za kulture Južnih Slavena?

Mehitaristički red osnovan je 1701. godine u Istanbulu. Utemeljio ga je armenski svećenik Mehitar von Sebaste, jer je želio štampati knjige bitne za armensku kulturu, koja je u Osmanskom carstvu bila pod teškim represalijama. Mehitaristi zbog toga bivaju primorani napustiti Istanbul, te se preko Peloponeza sele u Veneciju, odakle jedan dio reda 1773. godine odlazi u Trst. Zbog Napoleonskih ratova oni se 1810. godine iz Trsta sele u Beč, a iste godine od austrougarskih vlasti dobijaju i dozvolu da se trajno nasele u glavnom gradu Monarhije. Štampanje knjiga za mehitariste još je u Italiji bio glavni izvor prihoda, no dolaskom u Beč obim posla u štampariji raste, jer naučnici tog doba svoja djela nastoje štampati u centru carstva, što im garantuje veći publicitet. Kako imaju naklonost Habzburgovaca, mehitaristi uskoro dobijaju i ekskluzivno pravo za štampanje školskih knjiga u cijeloj Monarhiji.

Etabliranje govornog jezika

No ipak, najvažnija djela koja su se štampala u mehitarističkoj štampariji u Beču, jesu ona koja su vodila kodificiranju južnoslavenskih jezika, odnosno etabliranju tadašnjeg govornog jezika kao književnog, objašnjava Gertraud Matinelli-König, slavistica i povjesničarka na Austrijskoj akademiji znanosti. „Do tada je pisani književni jezik u južnoslavenskim zemljama bio starocrkvenoslavenski, i etabliranje govornog jezika kao pisanog književnog u mnogim zemljama bio je dugotrajan i komplikovan proces. Od velike važnosti za te procese bilo je štampanje publikacija kojima se te jezike pokušavalo etablirati, bilo je bitno da i ti pokušaji dopru do šire javnosti, a ne da se ta diskusija vodi samo između nekoliko naučnika“, objašnjava Marinelli-König.

Štampanje ovih publikacija – rječnika, gramatika, pravopisa i vjerskih knjiga – podržavalo je i samo Austrougarsko carstvo. Osim u štampariji u mehitarističkom samostanu, slavističke publikacije štampane su i u desetak drugih štamparija u Beču. I pored toga što je bilo jasno da ove publikacije mogu voditi nacionalnom buđenju u pojedinim zemljama carstva, te i težnjama za otcjepljenje, objašnjava Marinelli-König. „To se na kraju i desilo i ta politika Austrougarske monarhije jeste proturječna. Tako je danas teško reći kako je izgledao koncept kulturne politike carskog dvora u to doba. Sa jedne strane teži se, naravno, održanju monarhije, sa druge strane se jačaju nacionalni identiteti u pojedinim zemljama. Činjenica je ipak da njegovanje kulturnog identiteta u zemljama carstva Beču nije smetalo. Carskoj porodici bilo je najvažnije da se o njima ne piše ništa loše. To je važilo i za časopise iz tog perioda, u kojima su često predstavljani i najudaljeniji krajevi Monarhije“, priča Marinelli-König.

Carski dvor nudio platformu za razvoj kulture jezika

Iako je dakle teško definisati austrougarsku kulturnu politiku prema zemljama Monarhije, činjenica je da je carski dvor u svakom slučaju nudio platformu za razvijanje kultura i jezika u pojedinim zemljama. Jedan od primjera za to je i Bečki književni dogovor iz 1850. godine, kada su se u Beču sastali književnici iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, s ciljem dogovora o ujedinjenju književnih jezika Srba, Hrvata i Slovenaca.  „Taj dogovor se na kraju ipak nije održao, odnosno, nikada nije zaživio. Identitet se jednostavno veže uz imenovanje jezika, a da to nije tako, mi ni danas ne bi imali problem sa tim da srpskohrvatski jezik nazovemo srpskohrvatskim, već da se taj jezik u nazivu, a vjerovatno i u razvoju, dijeli na najmanje pet jezika. Možda je to politički neminovno, ali ja smatram da to imenovanje jezika ne bi trebalo igrati tako važnu ulogu. Bilo bi jednostavno razumno prihvatiti činjenicu da se ti narodi međusobno jako dobro razumiju“, kaže Marinelli-König.

Za same mehitariste, politički utjecaji publikacija koje su napuštale njihovu štampariju nije bio važan. Za njih je štamprija bila najprije izvor prihoda. Na nju su gledali gotovo isključivo sa aspekta finansija, što ni danas, čini se, nije drugačije. „Istorija je da se pamti, budućnost je da joj se priđe što fleksibilnije“, šali se pater Paulus Kodjanian, zaključavajući u mehitarističkom samostanu vitrinu sa starim štamparskim strojem. „U vrijeme kompjutera, naša štamparija jednostavno nije mogla biti profitabilna. Preko pet godina ovdje smo imali radnike koji nisu imali posla, a dobijali su plate. Sada više nemamo to finansijsko opterećenje, a to je za samostan najvažnije“, objašnjava pater Kodjanian. No nije li velika šteta da štamparija sa ovako bogatom tradicijom prestane sa radom i da se potpuno rasproda? „Možda je šteta, vjerovatno jeste. Ali bi, takođe, bilo suludo da zbog emotiovnog sjećanja na tu prošlost danas patimo“, zaključuje pater Paulus Kodjanian.

dw