Martin Heidegger: Zabilježbe iz radionice

Povezani članci

• Optimizam i filozofija
• Mirni glas u bestežinskoj noći
• Svečano otvorenje manifestacije “Slovo Gorčina” 28. avgusta u Stocu
• COLLEGIUM ARTISTICUM – GALERIJA NEODGOVORNOSTI
• O Etosu rodne ravnopravnosti – vrijeme je za depatrijarhalizaciju religijskih i kulturoloških narativa
• Drugi dan SFF: Projekcije “Otok ljubavi”, “Cure – Život druge”, “Mr. Turner”

Mnogi se izgleda danas rvaju s nevoljom kako za vladanje moderne tehnike i s njom identične znanosti pronaći predstavu povijesti u koju bismo mogli uvrstiti stanje svijeta što ga određuje navedeno vladanje i tako ga učiniti razumljivim. Ako bi nešto tako i uspjelo, još uvijek ne bismo spoznali bit moderne tehnike i pridijeljene joj znanosti. No drukčije bi bilo ako bi bit same moderne tehnike iz sebe razotkrila i navijestila lik usuda u skladu s kojim sve ulazi u usudbeno samoga sebe.

Da bismo izvidjeli te mogućnosti, moramo se najprije naučiti misliti iz biti onoga što se ”zapravo” već dogodilo i neprestano ga se spominjati.

Sovjetski predsjednik vlade je u povodu lansiranja ruske svemirske rakete početkom januara ove godine rekao: ”Mi smo prvi na svijetu koji ispaljuju putanju sa zemlje prema mjesecu u nebo”. O tome u uvodnom članku jedne od najvećih novina u Saveznoj Republici Njemačkoj nalazimo napomenu, prva rečenica koje glasi: ”Nitko ne može osporiti hvalisave riječi Nikite Hruščova da je Sovjetskom savezu uspjelo ispaliti putanju sa zemlje prema mjesecu u nebo”.

Uvodničar ima pravo kad misli da ”nitko” ne može ”osporiti” Hruščovljeve riječi. Ali što bismo tu s ”osporavanjem”? Pri tumačenju Hruščova moramo razmisliti prije svega o onome na što ni Hruščov nije mislio: Niti ”zemlje” niti ”neba” nema više u smislu pjesničkog obitavanja čovjeka na ovoj zemlji. Ono što raketa čini jest tehničko ozbiljenje onoga što se već tri stoljeća sve isključivije i odlučnije po-stavlja kao priroda i sada isporučuje kao univerzalna, interstelarna postojanost [Bestand]. Raketna putanja tjera ”zemlju i nebo” u zaborav. Ono između čega se ona kreće nije ni jedno ni drugo. Navedeni članak bi morao počinjati ovako: Malo je onih, nemoćnih, koji su danas kadri i spremni misliti i misaono iskusiti da ova preinaka svijeta ne začinje nikakvo ”novo doba”, nego da ona već postojeće tjera do krajnjeg dovršenja.

Navlastito, svjedočanstva bivstvovanja izvidno mišljenje [das eignetliche, die Ur-kunde des Seins erkundende Denken] živi danas samo još u ”rezervatima”. (Možda zato jer je po svojemu podrijetlu baš toliko staro koliko su i na svoj način Indijanci.) Snujuće ili osmišljujuće mišljenje[das sinnende Denken] u usporedbi s računajućim mišljenjem [das rechnende Denken], koje je utjecajno zbog svoje korisnosti i svojih uspjeha, koje smatra, jer je opčaralo duh vremena, svoju ”istinu” potvrđenom, neposredno ne može više nastupiti. Tim je ustrajnije potrebno dakle barem tu i tamo na nenametljiv način posijati kakvo zrno, premda ih većina pada na čvrsti kolnik tehničkog predstavljanja, gdje bivaju pregažena.

Snujuće mišljenje mora ostati u neučinkovitosti, rečeno bez privida navodne tragičnosti. Kamo takvo mišljenje govori, to mu ostaje zastrto. No svejedno ne smije nikada previdjeti podarenu mu milost: Čak tada kada uspije kazati to tako kao da time nije ništa kazano. Snujuće mišljenje osvjetljuje bitna područja mišljenja kao svanuće u kojem nestaje noć da bi se rodio dan – a sve je tako kao da ništa nije.

No svi žele usmjeravati, ne žele više slijediti trag, odnosno ići za jedva vidljivim naputkom, da bi, kada bi ga ugledali, započeli slušati.

Slušati je suzdržano izlaženje u susret jednog pred-kazivanja, koje onom nekazanom od-kazuje ono što hoće kazati [Hören ist das zurückhaltende Zuvorkommen eines Vorsagens, das dem Ungesagten das zu-Sagende ent-sagt].

Prenagljenje i iznenađenje

Ovo činimo.

Ono nas pogađa.

Ovo  se odvija u računanju.

Ono dolazi iz neslućenog.

Ovo slijedi neki plan.

Ono posjećuje zadržavanje.

Postoji mogućnost da dovršenje vladavine biti moderne tehnike (to jest po-stavlja) postane prilikom za čistinu njegove vlastite istine (to jest prigode), da se tek tako oslobodi istina bivstvovanja. Taj će začetak doći na koncu. Jer još izostaje, nipošto nemamo ovlaštenje da bismo računali samo na kraj u smislu pukog prestajanja.

U skladu s tom mogućnošću postupat ćemo samo tada ako posred svih socioloških, psiholoških i logističkih prenagljenja/ishitrenosti očuvamo slobodan put za spekulativno-snujuće mišljenje.

Najniža, jer samoga sebe ponižavajuća, nastrojenost jest mržnja: potpuna nesloboda koja se nadula u šuplju nadmoćnost [Überlegenheit].

Ne zaboravimo prebrzo na Nietzscheove riječi iz 1886. godine: ”Osporavanje Boga – zapravo je osporen samo moralni Bog”

Za snujuće mišljenje to znači: Bog, mišljen kao vrednota, pa bila to najviša vrednota, nije nikakav Bog. Bog dakle nije mrtav. Jer njegova božjost [Gottheit] živi. Mišljenju je čak bliža nego vjeri, jer božjost kao ono bitno izvire iz istine bivstvovanja i bivstvovanje kao prigodni začetak ”jest” Drugo od temelja i uzroka bivstvujućeg.

Na raskrižju:

Govor na putanji u informaciju, govor na putu u kazu prigode [die Sprache unterwegs in die Sage des Ereignisses].

Preveo s njemačkog Mario Kopić

Martin Heidegger, Aufzeichnungen aus der Werkstatt, Aus der Erfahrung des Denkens, 1910-1976, Gesamtausgabe, Bd. 13, Frankfurt/M.: Vittorio Klostermann 1983, str. 151-153

Gledišta