Marjan Hajnal: NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Drugi obraz
• NUS otvorio vrata TABU-a
• ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE “GLUMAC JE…GLUMAC JE…GLUMAC“ ZIJAHA SOKOLOVIĆA
• Jovan Nikolaidis: I AM A MONTENEGRIN WRITER
• “To se samo svici igraju”
• Održana promocija ansambla Halka: Sevdah bez nepotrebnih primjesa

Foto: Gall Steln

(Prema istinitom događaju. Vrijeme i mjesto nisu važni)

Pruga u prekidu. Nema dalje. Ne znam tačno ni gdje sam. Krenuću za drugima u istom pravcu, pa do jutra ću nekako stići. Neki mudri zapisaše da vojsku uvijek prate tri „k“: kerovi, kiša i kurve. Bio sam premoreniji od svakog galipoljskog ratnika. Oni su bar imali neke ideale, znali su ko je s druge strane. Čim sam napustio tromi voz dočekala su me dva „k“: ker i kiša. Šarenom lutajućem kudravku krupnih tužnih molećivih očiju ko bi odolio? Podijelih sa njim sendvič. Novac mi nije vrijedio, niotkud ni autobusa, ni taksija, bilo je suviše kasno, nedjelja odmakla u noć. S rancem na leđima krenuh pješke. Oslanjajući se na intuiciju nebrojeno puta potvrđenu u planinama kada bih se izgubio, znao sam otprilike da je negdje tamo kasarna, udaljena oko dvadeset kilometara. Bila je studena jesen, na trenutke olujna vjetrušina me zanosila, ali nisam ni razmišljao koliko će mi sati trebati da stignem, hrvući se tako s tim nesnosnim protivnikom. Ledena kiša pala preko snijega, sve poledilo. Hodao sam kao pingvin.

Ogrnut kabanicom, u dobrim cipelama, s mojom lenjinkom na glavi, nije mi bilo hladno. Nisam žurio, nisam ni morao doći prije narednog podneva. I dok ovo pišem kišovito je već danima. Ali, nisu to one kiše. Niti me išta poslije moglo podsjetiti na onu noć. Kišnu. Kasno-novembarsku.

Izdvojili su se iz grupe silueta koje su se žurno razmicale i uskoro se našli iza mene, prateći me u ritmu mojih koraka. Mogao sam čuti njeno kratko treperavo disanje dok je isprekidano govorila. O njemu saznah da se zove Vedran, a kako je on samo ćutao njeno ime ostade tajna. Ako bih ubrzao korak, ubrzali bi oni, ustvari, ona. Ako bih usporio, ona bi stala čekajući da odmaknem desetak metara, kao da je htjela da njenom monologu bude jedan svjedok, makar i on nijem, i još nepoznat. Mislio sam u par navrata da se osvrnem i upletem u njenu priču koja se gradacijski pretvarala u meni još neviđenu dramu. Čudio sam se njenoj upornosti, ignorisanju mene jer ništa nije krila kao da me nema u decibelskom polju njenog toplog glasa. Odnekud se na tren pojavi mašući repom kao zastavom onaj kudravi ker, pa se opet udalji do ruba vidljivosti. Pratio me diskretno, povjerljivo, izdaleka.

Tad me posiječe riječ kao kozačka sablja.

„Pa dobro, ako sam i kurva!? Bila sam, nisam više!“

Eto i trećeg „k“. Sad su bila sva tri na okupu, pala u tu jednu noć.

Uhvaćen u stupicu, na već sasvim zamračenom putu, nisam mogao pobjeći. Zbog poteškog ranca natovarenog knjigama nisam se mogao brže kretati, nije tu na toj nepoznatoj mi stazi bila neka prečica kojom bih se uputio, ni krčmi nije bilo da se sklonim, iako obično nisam ni zalazio u njih, osim baš u izuzetnim prilikama.

„Ti znaš vrlo dobro da je dijete tvoje! Predugo sam samo sa tobom da bi me mogao sumnjičiti!“

„Vedrane“ – nastavljala je sada već kroz suze – „bio si velik čovjek, veći od Boga samoga za mene kada si me izvukao iz bijede i sklonio sa ulice. Tebi zahvaljujući vratila mi se vjera u život, u ljude. Sve sam ti priznala što sam imala, kleo si se da si shvatio, bio si moj sveštenik i moja crkva, tebi sam se molila videći u tebi anđeosko ukazanje.“

Opet me obuze snažna želja da se umiješam, samo nisam znao da li da dreknem, – Dosta! Ne mogu više da podnesem, Imam punu glavu svojih briga, – da ga uhvatim za ramena i prodrmusam tu santu, mumiju, u šta li se bješe pretvorio, ili, da mu najumilnijim glasom i sam kažem, – Vedrane, vidim bio si čovjek, ali gdje si sada, gdje nestade spasitelj ovako divne čiste i čestite duše koja pred tobom nije imala nikakvih tajni i sve znaš o njenom nedužnom stradanju? Zar je ona prva koja nije imala drugog izbora? Zar nije dovoljno uzvišena da evo, čak i pradamnom ne krije da je bila kurva? Njen grijeh, ako je grijeh, a ne greška nas muških, ti si plemenito preuzeo na sebe.

Odzvanjala mi je glavom oluja telepatske energije poruka koje sam mu prenosio. No, nije odgovarao.

A njen monolog bi se nakon desetak minuta nastavljao, kao gejzir koji je nakratko prikupio novu snagu za finalni bol:

„Ti želiš mene, ali hoćeš da ubiješ moju bebu, tvoju bebu, naše dijete! Zar ne shvataš da smo sjedinjeni u tom jednom biću!? Zar bi mogao dopustiti da se ubije taj novi nedužni život? Šta bi bilo sa nama? Da li misliš da bih mogla nakon što sam ti vjerovala ikada više ikome vjerovati? To bi ubilo i mene, ako ne fizički, onda moralno, definitivno. Želiš li me opet vidjeti među uličarkama? Kao ni mnoge druge te nesrećnice nisam se našla među njima pukim hirom ili što sam nimfomanka. Sve sam ti rekla, o svojoj tragediji, zabludama, naivnosti, lutanjima, dok nisam u tvojima očima vidjela drugačiju vatru od obične pohote. Pa sjeti se, darovala sam ti se bez novca kojeg nisi ni imao, a kad si ga donio drugi put nisam ga htjela i od tada sam radije gladovala proseći od stana do stana, sve dok me nisi ponovo susreo i pozvao da počnemo život zajedno. Krenulo nam je, našao si mi posao, nisi me napuštao, iako su te se tvoji odrekli zbog mene. Bio si moj avatar, spasitelj među ljudima, Vedrane, a ko si sada, gdje je moja prva i iskrena ljubav prema jednom muškarcu?“

Već posve izoštrenih misli prisjetih se Sofokla, Frojda, Junga, svega pohranjenog u svojim hipokampusima. Šta je život? Taj, treći, neželjeni? Čovjek-igračka, želeća mašina, objekt medicinskog linča, inkvizicijske torture, mengeleovskog opita…

Konačno, ne izdržavši više svedenost moje prisutnosti na ulogu statiste, kod jedne svjetiljke zastadoh i okrenuh se prema njima. Stadoše i oni. Pod njegovim kišobranom, malo zbunjeno pogleda prema meni, kao da sam duh, ali nastavi mu govoriti. Otmeno obučen i atletski građen, s koferom za violončelo u ruci, Vedran je gledao odsutno preko njenog ramena u pravcu svjetala dalekog vozila. Imala je crvenu damsku kapu, kaputić krem boje s crvenim kaišem, bijelu usku kratku suknju, crvene čizme. Vilinske ljepote dugokosa plavojka, oko tridesete. Lagano nastavih koračati, obeshrabren njegovim mumijskim ćutanjem, iznenađen njenim neskrivanjem svoje potresne intime pred strancem.

Druga je to psihologija. Kad se nudi tijelo s njim vjerovatno i duša kao da postane upijena javnošću, nema stida ni pred kim. A i zašto bi se stidjela? Od mog prisustva nije očekivala samo svjedoka već, vjerovatno podsvjesno, i zaštitnika, koji se tu nije zadesio slučajno. I doista, nisam. Imala je u meni saveznika, prijatelja života, humanosti, nenasilja. Samo, kako saznati šta je bilo poslije? Da li je moja telepatija šta vrijedila?

„Ja neću da ubijem ljubav, zavoljela sam te. A ti? Pretvarao si se? Nisi li onda gori od svih koji su bar pošteno platili. Kažeš, dijete je nešto drugo. Šta je to od majke odjeljivo, kako dijete može biti nešto drugo? Dijete je smisao zajedničkog postojanja. Ne odobravam i ne pristajem ni pod kakvim izgovorima i ucjenama na ubistvo našeg djeteta. To je tvoje dijete, Vedrane! Ubiješ li njega, ubio si i mene!

Opet je plakala. Hodali smo, a ja sam se pitao zašto se ovakve stvari događaju samo meni. Kao kada sam slučajno staroj Ciganski razbio njenu staklenu kuglu, dok sam se sa drugarima gurao na klupi u vozu i ne znajući šta je bilo u džaku koji smo oborili i smirio se tek kada je Ciganka ciknula na mene: „Nešto će ti se desiti!“. Kao da se energija magije razbijene kugle prenijela na mene dvokrakim zmijskim jezikom na dva pola, đavoljski i proročanski. Često sam mogao nešto predvidjeti, ali i zapasti u neprilike kao niko. Prokletnik i vidovnjak. Za ovu priču, čak i ako je bitan njen srećan kraj, on ipak nije kraj i neću o tome što sam vidio svojim sedmim čulom.

Prešla je iz faze samosažaljenja u kritiku svedenu na pitanje:

„A ti, šta će biti sa tobom? Bićeš sam. I umrijećeš sam, Vedrane! Kao što je i tvoj otac bio sam! Svi ste ga ostavili. Da li si i ti bio neželjen?“

Mene je smrvila ovim pitanjima, a mislim, konačno i njega.

Bacih ranac s ramena i demonstrativno sjedoh na njega pokazujući da ne idem dalje. Moraće dalje sami.

Psovao sam Frojda, diveći mu se. Divio sam se toj ženi i njenoj borbi za smisao. Nije puzala, optuživala je, racionalno i korektno, bila je oportuna partnerica, iskusna predvodnica, sa apsolviranom psihologijom i sociokulturnom antropologijom uličnog univerziteta sticanja kruha sa sedam kora, skorašnja majka, buntovnica s razlogom, učiteljica pitagorejske filosofije dostojanstva.

Propovjedala je najuzvišeniju propovijed, iako kroz suze, koje su se nevidljivom vezom Cigankinog proroštva ukletosti stapale sa mojima. I sa kišom. Sjedio sam tako dugo, već prozebao na vjetrometini, psujući tri „k“, i ko ih je doveo u vezu, i sve vojske, i bude li što drugo nego trijumf pravde i ljubavi – prijetio Bogu da ću se vratiti ateizmu.

 Marjan Hajnal