Marama svilena, sjaj smaragda i tirkiza

Izdvajamo

• Prinjela sam je licu, udahnula i sjetila se Nezvala: ZBOGOM I MARAMICA, onoga stiha koji najviše volim: "Ne rastajmo se nikad, ako se želimo sresti". Toliko je osjećaja, takvu duševnu plimu podigla u meni svilena traka, da iznova vjerujem kako stvari posjeduju čudesna svojstva, otiske naših najdubljih energija. I budući da me zatekla "na ugaru", u vremenu mirovanja i nepisanja, rekoh da neću ništa o tome dijeliti s drugima. Prijateljici poslah zahvalu, knjiga će uskoro krenuti kao uzdarje, a potom smo razvile dugu, dugu priču, kojom ispunjavamo proteklo, prazno vrijeme nijemosti i nesretanja. Nije važno što nam se događalo, već što smo od toga učinile u životu. A o tome najuvjerljivije govore naši stihovi. Da, taj dar, drugima vjerojatno nevažan, ponovo će zavezati naše puteve i mi ćemo se sresti. Jer doista, sve je zapisano, sve će biti kako biti mora i istina je da "postoje samo događaji koji se nisu dogodili", kako veli naš brat po peru, Stanescu.

Povezani članci

• U Dubrovnik dolaze “profesori pobunjeničkog obrazovanja”
• Književni stand-up Segora Hadžagića „Klasici u tranziciji“ 29. novembra u galeriji Zvono
• Republika Hrvatsko-Srpska
• Vrijeme je za Sarajevo Film Festival
• Utilitarizam
• PREDSJEDNIK SANADER, POTPREDSJEDNIK KARAMARKO

Mi smo se rasuli kao pjesničko zrnje, uspomene su se izmješale, ublijedile, prijevodi su postali rijetki, časopisi poput RAZGLEDA i STREMEŽA više ne stižu na moju adresu.

Marame i šalovi jedna su od mojih strasti kojima ne treba objašnjenja. Volim ih od djetinjstva, od mladosti Od stotinu fotografija, na devedest njih imam nešto ovijeno oko vrata. Imaginiram da su to neke drage ruke, budući da je taj svileni, od zraka lakši teret uglavnom doplovio u struji darova na moju adresu. I ja sam također poklanjala, razmjenjivala, gubila, tugovala zbog toga, ne mogavši ih ponovo nabaviti, budući da su većinom unikati, stvari izvan serije, rađene po mjeri osobe. Svaki put kad vežem onaj labavi, provizorni čvor, obnavljam srdačnu vezu s osobom čija ruka drži drugi kraj marame, s rascvalim osmijehom u oku.

Jednu sam takvu oslikanu svilu dobila prije tridesetak godina od Ljiljane D., divne pjesnikinje, golubice s juga, čiji bih pjesnički glas prepoznala i u najživljem jatu. Bilo je to doba kada smo mnogo putovali, družili se, pili Kratošiju i lozu, kusali janjeću čorbu, na jezicima raznim govorili poeziju pored rijeka i drveća, na mostovima, u kavanama, na keju i na tvrđavi, a ponešto se toga nalazilo u pismima, koja su putovala na danas jedva zamislive adrese. Te večeri, po mom sjećanju, s nama je bila Kontesa Jevrić, čija se zvijezda u međuvremenu smirila na nebu poezije, baš kao i zvijezda Cvetajeve, naše zajedničke ljubavi. Svila oslikana bojama jeseni, s diskretnim potpisom umjetnice, doputovala je sa mnom kući. Nju nisam izgubila, do današnjih dana stoji u mojoj počasnoj kutiji, uvijek pri ruci.

Dakako, mi smo se rasuli kao pjesničko zrnje, uspomene su se izmješale, ublijedile, prijevodi su postali rijetki, časopisi poput RAZGLEDA i STREMEŽA više ne stižu na moju adresu. Ljiljanine stihove nađoh u virtualnom svijetu, i njenu fotografiju, na kojoj su zelene oči ostale iste, kao šumsko jezero na čijem dnu miruje suncem isprskano kamenje. Spomenuh joj maramu, i njena velikodušnost (jer pjesnička je intuicija velika) odmah mi ispuni tajnu želju: u sigurnoj, pojastučenoj kuverti stigla je nova, proljetna, tirkizno-modro-zlatna, bez potpisa, no s raspoznatljivom gestom njezine ruke. Diskretna, fina, s dahom nekih vremena poput secesije, s odsjajem onih čudesnih šuma u kojima je duša spavala u sretnim razdobljima mira i nadahnuća,

Prinjela sam je licu, udahnula i sjetila se Nezvala: ZBOGOM I MARAMICA, onoga stiha koji najviše volim: “Ne rastajmo se nikad, ako se želimo sresti”. Toliko je osjećaja, takvu duševnu plimu podigla u meni svilena traka, da iznova vjerujem kako stvari posjeduju čudesna svojstva, otiske naših najdubljih energija. I budući da me zatekla “na ugaru”, u vremenu mirovanja i nepisanja, rekoh da neću ništa o tome dijeliti s drugima. Prijateljici poslah zahvalu, knjiga će uskoro krenuti kao uzdarje, a potom smo razvile dugu, dugu priču, kojom ispunjavamo proteklo, prazno vrijeme nijemosti i nesretanja. Nije važno što nam se događalo, već što smo od toga učinile u životu. A o tome najuvjerljivije govore naši stihovi. Da, taj dar, drugima vjerojatno nevažan, ponovo će zavezati naše puteve i mi ćemo se sresti.

Jer doista, sve je zapisano, sve će biti kako biti mora i istina je da “postoje samo događaji koji se nisu dogodili”, kako veli naš brat po peru, Stanescu.