LUTKA KOJA SE OTKINULA S KONCA

Bronislava Wajs ili Papusza (Lutka) rođena u ciganskom taboru, na poljskom teritoriju. Sama naučila pisati i čitati, zapitkujući seosku djecu o slovima i značenjima. Izbavila se nacističkog progona, skrivajući se sa svojim taborom po šumama. Lutala s karavanom do 1950. Izopćena iz svog plemena 50-tih godina radi otkrivanja “plemenskih tajni” u stihovima, počinje zapisivati i govoriti pjesme. Uz pomoć Juliana Tuwima te novinara i etnografa Ficowskog, dospijeva u javnost, objavljuje knjigu, postiže svjetski uspjeh. Neopterećena formom, oslonjena na folklorne tradicije, govori o sudbini svoga naroda. Kasnije se povlači, umire u sanatoriju za psihički oboljele osobe. Tvrdila je da joj je “učenje slova” u ranoj dobi donijelo najveću nesreću u životu.

Tako otprilike izgleda „kratka bilješka“ za potrebe kalendara o slavnim Romkinjama, koji jedne tjeskobne ratne godine redigiram u Zagrebu s Adaletom, Romkinjom koja se rodila u čergi, pa stekla akademsko obrazovanje i bavila se svima, kojima u životu treba ruka-pomoćnica. Kod Papusze posebno zastajem, fascinirana njenim tamnim i plemenitim licem, dugim pletenicama, ogrlicom od bijelih zrnaca, nanizanih pod grlom poput otkinuta grožđa. Pokušavam proniknuti u tajnu njene sudbine, u kojoj su darovi mladosti u kasnoj dobi izašli na prokletstvo. Doista, ona je živi primjer kako sve prekomjerno i nestandardno nema šanse za opstanak. Ljepota izaziva podozrivost i sablazan, prevelika pamet skriva u sebi nešto subverzivno, vještina koju drugi ne znaju proglašava se „nečistom“, ženskost koja nije razvratna, pokvarenom je svijetu sumnjiva.

Papusza…Ona je sve to bila, sve imala u kartama i talonu. Produhovljena, usjajena izvana i iznutra oštricom svoje nesreće i žarom svoga talenta. Roditi se kao Romkinja, biti nerotkinja, pjesnikinja, divlja i velika duša, to je u svakom društvu i vremenu NEOPROSTIVO! Izazivala je zavist djevojčica, žudnju muškaraca, ljutnju svoje romske obitelji, koja njenu ljepotu nigdje nije uspjela „kapitalizirati“. A osim toga, okolo je bjesnio rat: ljude njene rase odvodili su u logore smrti i pretvarali u prikaze, zrak i dim. Zaštita starijeg, ćudljivog romskog muzikanta, svirača harfe, spasila joj je život. Vjerojatno mu je pružila neke nježnosti, ako to umije djevojčica od 15 godina, i potom noću, iz pohabana skloništa, motrila je visoke i hladne zvijezde, dok su u njoj bujali stihovi, poput čudnovatih plodova, koje neće kušati romska družba za stolom.

Mora da se s čudnom mješavinom nelagode i ponosa sjećala kako je „otimala slova“ od seoske dječurlije: dočekala bi ih na povratku iz škole i podmitila ukradenom kokoši, jajima, voćem. Svako slovo imalo je svoju cijenu i svoju priču.

Kasnije, primila je u ruke knjigu svojih pjesama, kao što majke primaju dojenče. Nešto krhko, dragocjeno, posebno. Njen muž, s dičnim imenom Dioniza, pjevat će i svirati s njom, a nakon njega, sama će svojim stihovima dati glazbeno ruho. I sva ta obasjanja trajat će kratko, jer grijeh je velik: Papusza je lutka koja se otkinula s konca, njome ne upravlja kolektivni duh ni muški autoritet. Ona vjeruje u žensku pamet i ljudsku slobodu. Ne misli da je otkrila išta što gadže ne smiju posjedovati. No, drugu knjigu više ne želi objaviti, već se pod navalom prezira, bijesa i prijetnji povlači u mir slomljene duše. Je li mislila o mrtvima ili nerođenima, pod tamnim litvanskim i poljskim borovima, to više nema značaja. Neka se grlica u dubini šume glasala njenim glasom, nagovarajući je da povuče prokletstvo, bačeno na riječi i nedužna slova. Ali bilo je prekasno. Papusza je sklopila svoje lijepe oči, nalik na izbrušena zrnca ahata, i zaputila se u tihe predjele snijega, nalik na logorski pepeo, lagan kao uzdah i ugodan kao najdublji ljudski zaborav.