LJUBAV, BOL, SAMOĆA Poezija Borisa Domagoja Biletića

Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis 26.9.2020. u 11:34

Povezani članci

foto: Glas Istre

O pjesničkoj umjetnosti

Umjetnost je sumnjiva djelatnost, a pjesnici oni koji su vavijek pod nadzorom: štošta sebi dozvoljava taj zaneseni vilajet, tragači za lijepom riječi. Ispituje, izaziva, postavlja teška pitanja i daje neprijatne odgovore ta vragolica, poezija. Vrijeđa zlobu dok tetoši blagorodne. Nudi nadu kad je se mnogi odriču, a pritom za sebe ne skrbi nijednog blaga. Jer je poezija martir i neumorni zaštitnik ljudskog duha, navikla na odricanja svakojaka. U hodu prašnjavim drumovima vremena ona je putnik samotnjak. Iako su joj nekoć davali atribute božanskog, znao je i pjesnik i čedo njeno – poezija, da su svojom misijom predodređeni da tajnu pretvaraju u ljepotu, a očaj u vjeru. A da sami pate neizmjerno, Zli ljudi, šuplje ljušture, ne vole takve. Utonuli u glib prostote, ne vole one što kuju savršenstvo, ljudskom pregnuću mehlem.

Bili su i ostali ‘čuđenje u svijetu’, vukli vremenom porugu da je pjesnik ukleto biće, prihvatali osudu: ‘isto je umirati i pevati’. Vjerujući jednom zavjetu koji je pred čovječanstvo stavilo vrijeme: Pjesnička riječ liječi. Boris Domagoj Biletić je upravo sve to najedno: meštar lirike u Istri, u Hrvata.. Osuđen na progonstvo od onih što bi svako meko srce i nepatvorenu dobrotu sabili u pržune od nehaja. Ali, nismo svi ‘drvene marije’, ima nas dobro raspoređenih u prostoru: tiha i uporna brigada koja je vjerna ljepoti i ljubavi. Biti pjesnik. Ostati na vjetrometini, uime spasa duše čovjekove graditi kolibe za samotnike, u grsti sakupljati osjećanja olujama uinat, ne micati sa trona na kog sijedaju rijetki, a nalik vjetrenjači o čije lopatice udaraju svi vjetrovi nadahnuća, i koja pritom revnosno melje zlatno brašno za svetu prosforu i piće vječnosti iz kaleža: smiješane bol i nadu. Biti pjesnik u vremenu gdje ljudsko lice sve više naliči onoj maski kakvu nose razbojničke družine, kad je srce usamljeno jedro na pučini površnosti, a razum tovar upućen krivim putokazom. Biti pjesnik – Boris Domagoj Biletić. Onaj i onakav što se ne da nesoju, prkosi, otima se i bogara s debelim razlogom. Životu kome se ruga u pjesmi, uspomenama koje ga i liječe i truju, moralu koga hrabri gnomom, odan pjevanju koga nudi svijetu. Krhka biljka ljubavi, bola i samoće, ali korijena duboka, što cvate s vremena na vrijeme, iz zbirke u zbirku, što stariji tim bolji. Ovom pjesniku pripada plemićka čast da na svojoj trpezi ispija i otrov ambrozije i lijek nektara. Primjereno antičkom biću.

Opus

U odabranim pjesmama koje je autor podastro pred čitateljima staje maltene sva poetika Borisa Domagoja Biletića. No, čitajući njegove prozne uradke: eseje, književne kritike, publicistiku, priređene antologije, prevodilačke cjeline, urednikovanja, radišnosti kojima afirmiše istarsku i uopšte hrvatsku kulturu, te nadasve, opravdano oštre, na polzu svom narodu polemičke tekstove, vidno je da se u svemu tom djelovanju pomaljao ne samo čovjek renesansnog duha, već osoba kome ne bi bila strana ni literatura u prozi, da joj se isti dao predati. Njegove pjesme zorno pokazuju da je Biletić jednako mogao biti i dobar prozni pisac: laka ironija, cinizam i elementi mistike, varijacije na socijalne, pa i političke teme – dobro bi došli njegovoj priči, romanu. Kako Biletić ulazi u godine koje su bogomdane za prozu, ostajem uvjeren da nama, koji ga poznajemo, slijedi od njega dar – i ta ‘grana’ književnosti; iskustva ima, teme nadiru…

Od prve pjesme u izboru ‘Savršen trenutak rasula’ (zbirka ‘Zublja šutnje’), do posljednje – ‘Zadnja kronika’ (skraćena verzija iz zbirke ‘Zato što vrime ne prolazi’) daju se uočiti nekoliko rukavaca koji su pjesniku sve vrijeme vezivali pažnju. Ljubav (porodica), bol (smrt djeteta), samoća kao sudbina, zavičaj kao zakon i utjeha. A nad svim (i više nego lamento) – prolaznost. U koju je sve pomenuto upleteno kao sudbina i njoj primjerena kazna. Nad upitnikom nevinog i začuđenog žreca koji, da bi se odbranio, stavlja na sebe halju paganskog sveštenika koji svim tim mora da vlada dostojanstveno. Čime? Poezijom, dakako – onim darom koji u njemu traje kao vrhovna sila. Tu vještinu prepoznali su mnogi tumači njegove poezije. Ima zato pravo gospođa Jelena Lužina kad tvrdi kako je Biletić pjesnik koji za svoju poeziju nije imao negativnu kritiku (parafraza!).

Ljubav

Biletić o ljubavi pjeva često,ali to nikada nije konvencionalni izričaj, poimenice kazana sladunjava odanost, kako nevješti pjesnici često čine. Opijevati ljubav a da nije profanost, teška je zadaća, jer ništa toliko kao pjevanija o ljubavi ne ogoljuje ljudsku emocije – srceparajuće jadikovke i zaklinjanja ljubavi. Biletićev poj o ljubavi od drugačije je građe tvrđa. Kad misli ljubav i opijeva je, nije to zanos prema ženi, majci, domovini, nije to ogoljena strast, već kultivisana dosljedna pripadnost ideji.

Ona je fluid. Nehaj.

Ljubiti je.

Udvoje pod zvonom staklenim, život.

Žal. Žamor. Ždral.

Savršen trenutak rasula.

Ljubiti.

Može on, recimo, voljeti strasno nepoznatu ženu sa Sjevera, erotsku karijatidu hiperboreje, sve će se završiti hladnom mirnoćom apstrakcije. Čitamo složenost emocije, iskrenost, zakletvu, ali i rascvjetanu odbranu pjesnika koji osvaja, ali se redovito opire da bude osvojen. Jer u pjesmi koja slijedi, uprkos ponesenosti, on zna gdje mu je mjesto: so sorry, ja se vraćam svom počelu – grȕdi zemlje istarske, mjestu počivala predaka, koga u lednoj daljini sanjam. Iako, ženo! ljubavlju tvojom noćas vezan – znam ko će me u litvanskom snu pohoditi i zvati da se vratim.

U LITAVSKOM POHODE ME SNU

otići iz ove ljubavi kao iz groba

poželi kao da je rekla i napusti priču

njegov svijet unutarnjih zdanja

izmišljen iz ruševina iz bolesti je

poludjela tektonika besmisla

u novom romanu nježna prijatelja

u svijetloj sjevernoj noći strah

u tišini jedne hotelske sobe

vilniuskaunas dobro zvuči simbioza

pa zazvoni pozivni broj vremena

što hrani se životima bezimenih

u strepnji božanskog rasporeda

u slutnji savršeno ubojita sklada

iz groba vinuti se u ljubav iz rasapa

kao da je rekao poželi i nepomičan klone

duboko dolje zakopan sa svojima

nova ovalna sličica novo je oko

na hladnome licu zavičajna mramora

nad krošnjama tek nepovijesni oblak

ili jato mladih znatiželjnih pjevica

maglene veljače na štinjanskom* groblju

*Štinjan – kolijevka i počivalište Biletićevih,

danas pulsko prigradsko naselje.

Jer je on, zatim, i demijurg stiha, tvorac i otac svega što riječju čini, stihom gradi. On oblikuje temu jer je kao pjesnik misaoni kovač Svijeta. Kod njega se, kao kod svih velikih pjesnika, entitet stvara pomoću emocija koje je stvorila misao: tjelesnost-materija prelazi u um, ali nužno završava u duhu. Jer pjesnik Biletićevog kova nije samo nalik božanstvu, on je sam to božanstvo. Zagovarati sebe sa tog pijedstala. Na ovakvim principima počiva suština velikog pjesništva. Nažalost, živimo u vremenu koje je ovakvom posvjećenju odavno okrenulo leđa, odreklo ga se, i Biletić je toga svjestan. Never more! Ali, naročito u pjesmama ‘porodičnim’, pjesmama ‘domovinskim’, on nadu ne gubi, ostavlja mogućnost da će se poezija vratiti na tron kraljice umjetnosti; doduše i dalje je u nedoumici – hoće li pjesma sjutra znati da pjeva kao što su ‘sužnji pjevali o njoj’. I on pjesnik, sebi i ljudima svojim, vjerni sin porodice i domovine. Ali – sâm! Drugačije, izgleda, ne može biti.

Samoća

Samoća je stanje prirođeno pjesniku: pjevam, dakle: jesam.Okružen mnoštvom koji suštine ne pojmi, pa kao da njega i nema. Ne mari, jer, najzad pjesnik nikad nije sam: uvijek je sâm sa sobom – dvoje je dovoljno za razgovor o suštinama: stvaralac i onaj koji bilježi ta stanja duha. Nisu zaludu vjeki-vjekov, osorni i siroti duhom, pjesnike proganjali u pustare, ostrva, šumetine, e da bi uporno od takvih ljudima stizali glasi o smislu i ljepoti života. Poručujući neznavenima: zaludu ti i kruh i zdravlje kad srcu kisika nemaš, kad nikad krenuti nećeš na hodočašće vrhunaravnom. Nije lako pojmiti složeni jezik pjesničke samoće, iz koje vrca izvornost božjem znaku nalik.

… gdje pepeo samo je pepeo

gdje zemljovidom nade

jedva još svjedoči

bijedno potomstvo Ovidijevo.

Plemićka samoća težaka, i od sina sin težaka, na groblju i u smrti, “nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem”. Sva je prošlost u osami, u osami je i budućnost. Uvijek i svuda samoća.

Jer svi najbliži i sve najdraže je zauvijek tu

Napokon sretan blaguješ redovnički smjeran

I u molitvi za njih tako beskrajno sâm

Nikoga na cesti apsolutne tišine, kojom izbjegli pelegrin hita utočištu. Samo glasovi onih koje je ostavio, bez tijela i lica, usamljeni glasovi onih samih. Jer, doista: nema veće samoće od one u tuđem jeziku. Put putuje putnik bez ikojeg zvuka, osim

nagaznih simbola eksplozije

gluhoga jutra za ocvala samca

Bol je moje utočište

MJESTO KOJE UVIJEK ČEKA

majci, ocu i sestrama

Ovdje stol je i opet skromno prostrt

Kao uoči gozbe onih među nama prvih

Kladenac intime načas svježinom zažubori

Poput vrutka usred žege u nesmiljeno podne

Sve opkoljenije morem

A ribar i tèžak u tebi

Poigraju se jekom bistre špiljske vode

Unutarnjim glasima prebiruć’ po kajdama

neke čudne pastorale

Jer svi najbliži i sve najdraže je zauvijek tu

Napokon sretan blaguješ redovnički smjeran

I u molitvi za njih tako beskrajno sâm

[ putovanje ]

prema Zapadu…

prema Istoku isto.

samo ocean.

Bolovati stidom, u potaji, ne iznositi svoju nesreću i jade na trg, na tržnicu. Samoća i bol brat i sestra su u duši pjesnika, nijemi pratioci njegovog samovanja-pjesnikovanja. Jedna strofa, škrta riječ u stihu – patnja aristokrata poezije. Smrt djeteta (a ima li većeg dokaza za bol o kome ne treba zborovati! ), zbunjenost pjesnikovog što je zapatan (‘zatvoren ti si bez riječi’) zbog matere daleke, ‘same otrgnute našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji’, i ‘čakavsko misto moga ditinjstva pusto’. Pa kao utjeha:

Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,

Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod

Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,

Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog. (Moj zaključani otac)

“Iz Pule nestale”, pjesma o gradu iz kojega su svi otišli netragom (preselili u pjesnikovo sjećanje, samo tamo ih još uvijek ima: prepuno slika i prilika, stvari i pojava, sudbina i vraga samog), Grad ostavili da bude sam. U toj pjesmi nostalgija nije topla, nego rezignirana, ne mirisna i ugodna na dodir, kao ruža, nego pusta kao predio iz kojega su nestali svi mirisi, oštra kao ružin trn. Dakle, i u ovom kontekstu zavičajnom Biletić ne povlađuje zavičajnosti po sebi, inače osjećanju koji se često rabi i rasipa kod mnogih pesnika kao zašećerena vodica. On tako nikad ne pjeva, nigdje i nikome. A temi samoće u jeziku vraća se on i u pjesmi “Potrošen u jeziku”.

…”dapače u njemu samom

zgroženu činjenicom da ga

nijedan jezik više neće”

Jezik

Ipak, hoće ovog pjesnika jezik. Između njih dvoje uspostavljen je jezuitsti odnos – za pjesništvo najbolja moguća saradnja. Riječi kod Biletića nisu lastavice, već kontrolisan let galeba – na vjetru galebu, majstoru-letaču u korist. Silna je njegova odanost domaćem govoru, jer – kako biti pjesnik ako ne robuješ jeziku. Misionarska strogost spram napisanog. Stih i jezik njegovi su najvjernija, najsažetija biografija – nema rasipanja u tom njegovom CV-u.

Samo tebi još želim bez strahova prići,

jezikom starim i toplim,

jer srebren potok iz dosadne bajke

tek loše oponaša zvonak tvoj glas

Vješto nam u pjesmi „A ponad“ ( i taj primjer, dakako, nije tek slučaj, već obrazac njegove poezije) pokazuje kako se može rimovati stih, a da nije dat u klasičnom metru, kojega on poznaje (treba pročitati „Hvarski sonet“, ali sa tim sonetom muku mùči, jer mu rimovanje ne godi, hrve se sa njim, pjesnički ego je sputan o zamke: slik mu je šema, traganje za srokom davi značenje. Nije za njega kliše, darovitost mu vodi trku sa riječima, bježi od slogovlja, versifikacije koja umanjuje smisao stihu. Oslobođeno nadahnuće njegovo s lakoćom redak u stihu neočekivano ‘slomi’, utekne dalje inverzijom, izvrne sintaksu mimo lingvističkog mjerila, i tako se ‘spašava’ greške da ispiše na loše mjesto lošu riječ. On profanom iskazu odolijeva s lakoćom. Konfiguracija stiha i njegovo značenje najčešće su u skladu, i tako traju smislom. ‘I suton nekad pada okomito, još za koplje dublje pada noć u svoja opća mjesta’ – skovao je Biletić lijepo poređenje, zrela je metafora i – spašena čistota jezika. Najedno. On je toga svjestan, i zato u pjesmi „Potrošen u jeziku“ sebe upozorava, sebe kori i ironizira:

U svome jeziku potrošen,

u tuđem nemoćan:

Što ti je sad činiti na rubu

rubnih rubova smisla?

Potrošen tumači trag priče

koja se upravo skončava

pred očima subjektića,

dapače u njemu samom

zgroženu činjenicom

nijedan jezik više neće.

Možeš li, zašuti.

Možeš li?

Zna pjesnik i to da nema veće samoće od one u tuđem jeziku, ali neće on zašutjeti; naravno da njegov jezik nije potrošen, niti je pjesnik ‘subjektić’, samo treba voditi računa da više ne bude ‘tumač priče koja upravo skončava’ u njemu samom, a ne izvan njega, pa će nadalje znati da o krivome zašuti, jer on to može; ergo – ne biti prozaičan. I da bi sve krivo došlo na svoje, ovaj rodoljubni pjesnik, sablja staroga kova, potvrdiće da mu jezik ipak nije potrošen, U antologijskoj pjesmi „Mrtve riječi, mrtav svijet“, toliko je vragolanstva da o porazu zbora nema.

MRTVE RIJEČI, MRTAV SVIJET

a ovo ti je njemačko-hrvatski

iz četrdeset i četvrte, šamšalović

bio s nama na blajburgu kod nekih

i vratili ga mi, nadživjele knjige ljude;

joj, gospođo profesor, nemojte

pred malim!; hmdaaa oprostite;

evo, borise dragi, čujem počeo si

s njemačkim, je li?, sjajno, znam

ti profesoricu, bile smo zajedno na

preparandiji, krasna gospođa

puno ćete od nje naučiti

i lijepo mi je pozdravi, reci samo

od vaše šulkolegice, znat će ona već

nema nas odande u istri mnogo

i svi po istom dekretu;

mama, što je dekret?, to jeee…

put sine put, tako sam i ja došla;

aaa glaj-burg, tata, šta je?

ništa… ma isto put, ali malo duži

i daj si lijepo umotaj rječnik

nemoj u onaj masni papir!;

a šta kad nema tako velikih plastičnih

košuljica?; onda bolje ništa

to i tako ne nosiš u školu

drž’ si ga doma

i čitaj jer što više jezika znaš…

Stari dobri majstor cinizma, pjesnik Boris Domagoj Biletić, objašnjava sociopedagoško stanje njegove Istre, istorijsku fresku doseljavanja i iseljavanja, dileme i muku puka, maltene filozofski pojmovnik o stanju i posljedicama po život jedne teritorije na muku svikle.