ENG
Ljepota poraženih
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Na festivalu književnosti vRIsak u Rijeci je 16. maja promovirana nova knjiga Mile Stojića Himna poraženih, o kojoj su govorili književnici Zoran Ferić i Drago Glamuzina, te kritičarka Jutarnjeg lista Jagna Pogačnik.
Objavljujemo izvode iz izlaganja Zorana Ferića na ovoj promociji.
Čitanje poezije za proznog pisca često je vraćanje na početak, na ishodišta. I ne samo zato što su prozni pisci obično počinjali s poezijom, nego zato što poezija sadrži ono najvažnije što ima književnost: mogućnost da se, govoreći jedno, kaže nesto sasvim drugo. I ne samo drugo, nego i treće i četvrto. Pa ako je metaforičnost i simboličnost osobina književnosti, ona sasvim sigurno predstavlja i bit poezije. Pa čak i kad je poezija direktna, narativna, kad nalikuje na priču, na prozni tekst, ona u sebi uvijek sadrži i taj snažan simbolički potencijal.
Tako je i s poezijom Mile Stojića koja je ponekad bolno direktna, beskompromisna, koja kao akupunkturom udara tamo gdje boli ili gdje su čvorista naših živaca. Neovisno o tome da li tematizira rat, opsadu Sarajeva, traumatična poslijeratna iskustva, ili tematizira pisanje. U Himni poraženih to je itekako važna tema i Stojić pisanju nastoji unutar svoje knjige vratiti važnost, i patos ako treba, jer sve nam se više čini da je i pisanje samo zapravo “himna poraženih” i da je sve što napišemo – himna poraženih. U istoimenoj pjesmi po kojoj je cijela zbirka dobila ime, nalazimo društvene, političke i povijesne konotacije, himna poraženih pjeva se kao što se u jamu viče da su u cara Trajana kozje uši.
Ali shvatimo li je šire, a ja sam je tako shvatio, to je i pisanje samo, i svaki naš tekst postaje sada himna poraženih. Ima ljepote u tom porazu, ima veličine i ludila i iracionalnosti. Stojić tom porazu, koji zovemo poezija, u ovoj knjizi pridaje veličinu. Mi se, danas susrećemo s teškim nerazumijevanjem poezije, čak i oni koji se bave literaturom kao da zaziru od poezije, čitatelji takoder, izdavači, pa čak i knjižničari. Poezija je danas okružena nerazumijevanjem možda više nego u prošlim epohama, a Stojić u pjesmi Svjetski dan poezije kaže: “U tome je snaga poezije /Kažem, u posvećenosti /Ne u razurnijevanju.”
Mile Stojić u ovoj knjizi kao da svjedoči tu posvećenost, kao što se svjedoči vjera. U vremenu igre, ironije i citata, on traga za biti poezije i daje joj svojevrstan patos. On govori o posljedicama rata (Pjesnici se vraćaju u porušeni grad), ili u pjesmni Drobim kruh u mlljeko u kojoj evocira jedan davni susret s Radovanom Karadžićem, pjesnikom koji će poslati u smrt tisuće, tisuće ljudi. Ili u pjesmi Hatidža u kojoj govori o majci iz Srebrenice u praznoj kući i u praznoj Bosni. Tu progovara iskustvo apatrida, kao i u ciklsusu Bečka krv, gdje se evocira prognaničko iskustvo.
Ono što je zajedničko mnogim pjesmama ove knjige, osim te ideje poraza i bilježenja poraza poezijom, je iskustvo u kojem lirski subjekt ne prepoznaje svijet u kojem se odjednom našao: ne pronalazi stanicu metroa blizu koje je bio smješten devedeset treće. A u ciklusu Doći će drugi i istoimenoj pjesmi govori o svijetu i Ijudima koji nepovratno odlaze, a dolaze drugi koji će ih gurnuti u zaborav. Ili su to već učinili. Neki novi klinci ovdje se pretvaraju u Druge, koji će doći i reći: “Gonite se/ ne zaklanjajte nam zvijezdu. l Sklonite se/ u zasluženo ništavilo.”
Autor/ica 👤tačno.net
