KRAJ SEZONE

Povezani članci

• BORIS PAVELIĆ: Udruženi nacionalni pothvat
• Uniforma
• Selma Đuliman: Zakon o visokom obrazovanju mora biti produkt dogovora profesora i ministarstva
• Od Bobana do Kordića: Zašto Hrvatska voli ratne zločince?
• Florence Hartmann: Zbog nasilja nad izbjeglicama trebalo bi tužiti države EU
• Kako dokrajčiti Angelu Merkel

Ima nešto u kraju sezone, što naprosto izaziva melankoliju, bacajući čovjeka u čudna stanja, kad mu ni u vlastitoj koži nije dobro ni udobno. Ali kožu ne možeš odbaciti kao zmijsku košuljicu, okolnosti ne možeš promijeniti, hod dugih sjena po raspucaloj zemlji nalik zagorjelom hljebu, možeš samo pratiti žalostivim okom: Doviđenja i zbogom!

Ljeto završava u vrtlozima vrućine, mnogi su dani poput ispuštenih očica u pletivu, kad nismo radili ništa, ne brinuli se ni o čemu, loše disali i iscrpljeni od praznih očekivanja drhturili na rubu očaja, padajući u rijedak, uznemiren san pun potresenih sličica. Himeričko, prazno trajanje, bez ljubavi, bez težnje za visinom, bez tragova u vremenu.

Prekonoć, čini se, promijenile su se boje i prostorne vibracije. Jato čvoraka doleti iz ugaslog žutila, poharavši nečiji vinograd, ostavljajući nakljuvane glavice pognutih suncokreta, oglašavajući prodornim glasovima trijumf rasula i entropije. Lete u pravcu sela, gdje se izluđeni lovački psi oglašavaju bijesnim lavežom, sluteći kretanje visoke divljači u šumi izgrebenoj koščatim vještičjim prstima. Kad padne hrastov list, dolazi njihovo doba. Još malo, uistinu, i sasvim zakratko, i mi ćemo neke ljude otpustiti iz svoga života, kao što to sa svojom krošnjom čini divlja trešnja, isprskana rubinima: ne pitajući se ni o kakvim razlozima, ne zamarajući se žaljenjem.

Govore kako svoje želje treba “posaditi u vrijeme” i za žuđene susrete i mjesta kako valja “staviti sebe u sliku”, da bi se priče uistinu ostvarile. Ali moja su mjesta izgubila imena: podlegla su “sindromu Atlantide”, potonuvši pod duboku vodu podsvijesti. Lica pak, mijenjaju dob i spol, govoreći hirovito kako su obećanja “stvorena da bismo ih kršili”, a vjernost da je “nasilje nad ljudskom prirodom”. Promjena, promjena, promjena! Naši su idoli od blata, naš mozak pun je mušica, snovi su potrošeni, ljepota je prostituirana, u babilonskoj zbrci jezika ne čuje se glas razuma. Poput divlje guske slomljena krila, na pragu jeseni, biram mjesto na kome će se jedna od mojih duša skutriti i odmoriti, ma što to u svijetu značilo.

O, lijepi neobrani šipci, dunje s pljesnivom piknjom, cinije koje je porobio korov, crijepovi popadali u travu, mahovine na groblju i ambrozije oko kućnoga praga, na kraju sezone predajem vam svoje nijemo kajanje: ja za vas nemam više ni volje ni vremena, na mjestu gdje prebivate, za mene je vrijeme zaspalo. Skidam zelene zavjese protiv sunca, gledajući kroz valjano staklo prozora, prošarano valovitim neravninama, mjereći park s posljednjim otkosima ovogodišnje trave. Ništa mi više od riječi nije preostalo. I onda, kao uvijek, u pomoć stiže draga, osamljena Ahmatova: “Pamti me, moj anđele, po dobru; / Pamti mene do prvoga snijega…”