LANA ILI STUBE KA NEBU

Povezani članci

• Hrvatsku katoličku crkvu je osnovao Stepinac? Najnoviji hit katoličkih biskupa i svećenstva u Hrvata!
• Novi Le Petit Larousse, kao novi Beaujolais
• ROMANI SU KAO PISMA NEPOZNATIM PRIJATELJIMA
• MAESTRO: INVENTURA
• Svečana dodela Nagrade i Specijalne pohvale Terpsihora 2021.
• Pokret nesvrstanih u fokusu šesnaeste manifestacije “Moje, tvoje, naše”

Foto: Flickr

LANA

ILI STUBE KA NEBU

 

1.

Kao dah proljetnih ruža,

Kao miris smilja i bosilja

U život banula je strast,

Trčanje za čudom sreće

Pretvorila je u užitak

Što se mjerilima ljudskim

Teško, a parametrom kozmičkog

Jednostavno ocrtava u srcegram,

U istost bića koje ljuveni zov

Osjetom sretnim spaja; vjera

Iz sna postala je javom

Mjerenom kroz otkucaje srca;

San je postao trajno stanje,

A java prolaznost surih nevjerica.

2.

Iz djetinjstva, što prolog

Ljubavi strasne pretvorilo je

U paklenske dane, nosio sam

Osjet nelagode o majčinskoj

Surovosti i nesaznatljivom ocu,

Za ljudskost, za budućeg čovjeka,

A nalazio tek okrajke sna o sreći

I trajanju nesreće,

Zova, koji nikada minuo nije.

Tražio sam vulkan u koji bi

Potopiti smisleno bilo svu

Prošlost, jer stube što nebu

Streme takav put ne poznaju,

Takav put im bježi hotimice.

3.

Zašto je strast pobjednica,

Zašto stube ka nebu putanjom

Njenom pretvaraju san u javu?

Tek mjerom Sofoklovom i ranom

Prometeja okovanog mogu rijetki

Snatriti o moći ulaska u rajski

Niz pobjede nad smradom

Traga infernom podsticanog.

Tragajući za strašću bol

je bila trajna, pretvarana u

neprebol, u trajnost sujete,

u prolaznost kao jedinu izvjesnost.

Euripidovom sam Medejom

Gasio žeđ za postojanošću,

A Šekspirovim Koriolanom za

Trajno bježećom i nestajućom ljudskosti.

4.

Što su ljubavi pučkoškolske,

Što su zadasi studentskog

Ljubovanja do li polza strasti…

U Ocvalim primulama i Klasju

Nalazio trag sam odbjeglih

Harmonija, stremio stubama, a

Listine nagorjelih knjiga obećavale,

Noseći navješća ljubavi nestale,

Tražeći trag sreće pod kamenom

Obećanja nalazio ništicu

Surovog života, nakon opominjućih sumnji,

Krah nosio poput totema suđenih, dosuđenih…

5.

Gacajući prtinom života, tražio nit

Arijadninu, što je zovu, stalno.

Pronalazio i gubio u trenu…

Razgrtao, prtio i nalazio sjen;

Pjesnik mi, brat po nesanici, pomagao,

Sjen izvajao, ali sjen nije strast,

Ona to ni pokušala postati nije.

Okretao se natrag, trajao…

Mašti otvorio pute da zrije u

Pozornice grotlu; šibale oluje,

Pozorničke i ine, prostakluk i lijepo

Smjenjivale noću, kradom, zgodimice.

Vraćao se i odlazio putom nesaznatim.

Strah sasjecan usponom dogorjevao trajno,

A želja gorljiva tijelom ovladavala.

6.

Signali ponoćnih podoknica sjaj su

Nestalni isijavati stali. Trajao nemir,

Pomaljao se sklad mira, ravnodnevica,

Titraji snenog i trajanje oporog…

I smrt se nadvijala, uličnom prolaznicom

Bivala u godištima zimogrižja i gladi.

Okomicom zakrivao strah, a nadi

Pute otvarao i gibom, čudnim,

Skoro posrnuti htio, krotko, lako.

Cimbalila sunčana podneva i koncerti

Cvrčaka što zalutali su u bezdan;

Blizinu znaka sudbinskoga slutio

Pomaljajući korake još nesnažne,

A onda talas, jezerski, cjelov upisao.

7.

Navješće sreće, trajan kliktaj i

Ravnodnevicu mijenjali stalno!

Svjetlina žene, suđajama donijete,

Odredila sve ritmove dalje, trajno,

Svjetlom stube izatkane od pređe ženkosti,

Vrelima napitaka žudnje vodila me.

Ljubav se rađala, strasnog dara,

Dar nadilazio nesreće zadah truli;

Već životom saznate, a skrite

Plamove uspenja saznali smo, namjerno.

Sve gradove pohote i žudnje posjetili jesmo.

Zlatonosna i zlatostrasna vrela…

Na zlopogled i zavist osvrt puštali

Nismo, voljeli tek jednost u drugome,

I zagrcnuti ritmovima sreće brodili,

Krmanili morem tuga nepreglednih.

8.

Istina pohote i žudnje naše, prokletstva

Slutila nije i Kadmov opasni plam

Da sreći priječiti pute valja, stalno…

Puti stuba ka nebu varljivost donosili,

Natopljenu i dopijenu u poljima strasti,

A napredovanje ka nebu skliskost stuba

Činila moronosnim u špilji Kadmovoj,

Opečaćenoj žigovima zla, svestasalog.

To podne i taj zadah smrtni osjetio u

Pogledu žene, za voljenje stvorene,

Što pletisanku postelje bračne smijerno

Okreće danima sna i sreće stuba

Koje skliskost odagnati ne mogaše i okret

Zamjeniti novim ljuvenim zovom, sa ženom tom.

9.

Sad stube nebu zapućene kroz pogled

Akvamarina očiju dragih strepnjom

Podižem i sigurnost snohvatnih akorda

Utvrđujem marom slušanja slabosti

Neotpora zlu Kadmovu, iz prošlosti,

Okrećem se danu sutrašnjem sa zadahom

Kvarnosti zaumlja, koje samo prezir

Sreći i harmoniji nosi, Kadmu služeći,

Sladostrasno, tragično, čovjeka nedostojno.

Stube su maglom zastrte sve, u brdu

Naših voljenja, al’ postoje, maglene.

Vjernikom sam tog leta koji stube

Dodirivati neće, a preletjeti, itekako, hoće.

10.

Tom letu predajem poslanja

Da ih sva premila žena

Usliši, a korak stubama

Učvrsti, u galop pretvori!

„Što je čovjek, a mora

Biti čovjek?“

Tragos nadletjeti,

Nadsvoditi, na oblake

Se uspeti, to želje je odsjaj

Na nebu ovom,

Što grotesku života riše.

 

Gradimir Gojer

Iz neobjavljene zbirke Pjesni iz Vallarse