Kultura? Deveta rupa na svirali u gradu, u regiji, u državi Hrvatskoj

Izdvajamo

• Kultura nije vrijednost sama po sebi, nego su vrijednost stavovi koje ona iznosi, ljudski duh slobode i otpora što ga ona promovira, neprestana borba za smislom, pravednošću, humanošću, umnošću, ljubavlju, solidarnošću, raskrinkavanjem svega onoga što čovjeka i čovječnost vodi u propast...

Povezani članci

• Croatian Independent Army
• MULTIPRAKTIK ILI SMRT
• Prosvjednici u Vukovaru skinuli dvojezične ploče sa zgrade Porezne
• Politika “uobičajenih sumnjivaca”
• Dragan Markovina: Hrvatska i EU – novi politički izazovi
• Program trećeg festivala Prvi prozak na vrh jezika, 7-10 lipnja 2017.

Posljednjih tridesetak godina živimo u stanju političkog nereda, socijalne nepravde i moralnog rasula. U toj kaljuži kultura se brčka kao (slabo) plaćena pomoćnica trčkarajući za svojom nadnicom koja joj je donekle izvjesna samo ako podržava vrijednosti i stavove svojih gospodara. Prešutni pristanak kulturnih djelatnika da se tome prilagode, pa čak i takvom receptu kulturnog ponašanja besramno ulaguju je poražavajuća za sve slobodnomisleće ljude.

Takvu  primjenu kulture u našoj svakodnevnici ne možemo  prepoznati kao prostor slobode, etičku oazu i moralni korektiv društva. Samozatajni sve to vide, o tome teoretiziraju u sjeni svojih toplih domova i čekaju da netko upali svjetlo, a do tada radije izbjegavaju izreći svoje stavove da se ne bi zamjerili moćnicima i ostali bez svoje mizerne nadnice.

Kakva kultura treba biti?

Ni jedna država, regija ili grad za kulturom ne treba tragati, pogotovo ne izmišljati je. Vrijednosti kulture su oduvijek iste za sve gradove, sve zemlje, sva vremena i sve ljude: kultura je poticaj slobode, pravde, solidarnosti i jednakosti, etike, estetike  i morala.

U takvom opredjeljenju, rekli bi u idealnom poretku stvari, kultura prestaje biti sluškinja, jer u njoj kao takvoj ne postoje sluge i gospodari, ne postoje oni koji idu naprijed i oni koji hodaju za njima; svi hodaju usporedno i cilj im je zajednički:

ISTINA

Istina o nama zabilježena u vremenu i prostoru. Na isti način kako je i istina o postojanju rimskog carstva naša Arena i Zlatna vrata u Puli, u Splitu Dioklecijanova palača, u Zadru crkva sv. Donata, Dubrovnik kao cjelina za sebe. Stari most u Mostaru… Sva znamenja koje su ljudi ostavili do sada u ovom našem prostoru koje zovemo gradovima, nazivamo civilizacijom kojom se dičimo – u kojoj smo vrlo malo ili nikako učestvovali, nažalost – osim razarajući je!

Istina o nama u ovom trenutku također će ostati zabilježena u vremenu – kao mračno doba umrtvljenog duha u kojem nismo dosegli prepoznatljivost čak niti na nivou naše male regije, naše male Hrvatske. Naših malih plemenskih zajednica. Ostajemo serviseri tuđih ideja i sluge – a sve na naš trošak.

Kultura nije vrijednost sama po sebi, nego su vrijednost stavovi koje ona iznosi, ljudski duh slobode i otpora što ga ona promovira, neprestana borba za smislom, pravednošću, humanošću, umnošću, ljubavlju, solidarnošću, raskrinkavanjem svega onoga što čovjeka  i čovječnost vodi u propast…

Raspoznajmo ljude oko sebe i okupimo naše potencijale i vratiti ćemo se na prave putove.