Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!

Povezani članci

• Kunčevićev redateljski laboratorij
• Marjan Hajnal: NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI
• Grad okićen za ukop
• Đurđica Čilić: Mreža
• Otac Srđana Aleksića zahvalio Sarajlijama
• Glas njegov još traži jeku

„Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao.“

Ovo su stihovi prve strofe antologijske Krležine pjesme Naša kuća, kojom je kako se pretpostavlja želio predočiti stanje države za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nije Krleža mogao ni pretpostaviti da će devedeset pet godina nakon objave Naše kuće ona biti tako prokleta i bolesna te da će stihovi ove pjesme tako dobro opisivati stanje u kojem se nalazimo danas.

U stihovima Naše kuće i danas živi toliko sudbina, lica koja nam uvijek pokušavaju nešto reći. Njihovi glasovi će zauvijek odzvanjati iz redaka ove pjesme, ali i između njih.

Naša kuća – Miroslav krleža

Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.

O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko duša se kod nas u kući tali,
a ljudi očajno viču po stubama u spirali.

Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozničave zublje!
I viču grozne crne stube,
u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.

Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
i bijesovi se biju u dušama ljudi;
na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokućstvo se lomi,
i ljudi se svađaju,
a rodilje viču.
Već opet se negdje škrofulozni gnomi
rađaju
i novi martiri niču.
I negdje brenči harfa.
To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.

I to je Sve.