Konstantinović, glava Kreonta i Antigonino srce

Izdvajamo

• Doba bliskog rata uvijek zahtijeva intelektualnu odgovornost pisaca i angažman. Ako svako vrijeme nije između dva rata.

Povezani članci

• Slučaj Šešelj ili ustašizacija četništva
• Dečko, dama, kralj, špijun
• Naša vesela apokalipsa
• Ante Tomić: Sa Srbima bi se potukli i oko ‘zujalice’
• Književni susret posvećen stvaralaštvu književnice Amile Kahrović-Posavljak
• Slobodan Dukić: Selidba neugodnog svedoka

foto: XXZ Magazin

Zvanična istorija srpske književne kritike Konstantinovića pokušava upamtiti kao režimskog pisca titoističke epohe. Predrag Palavestra označava ga kao kritičara slabe naučne akribije, književno-teorijske spreme i istorijske odgovornosti, što nadoknađuje retoričkim bujicama riječi i mudrovanjima o sporednim stvarima. Srpsku književnu tradiciju, zamjera Palavestra, spustio je na nivo palanačke beznačajnosti, tumačeći stvari po sklonostima vladajućih komunista i ličnim antipatijama: strast ždanovska, ruka hajdegerovska. Takvu averziju naslijediće i Milo Lompar, borac protiv duha samoporicanja, zamjerajući Konstantinoviću naprimjer što nije imao razumijevanja za rehabilitaciju Svetislava Stefanovića, avangardnog pjesnika i nedićevskog komesara Srpske književne zadruge, koji još tridesetih godina u časopisu Ideje podržava lomaču na kojoj gore djela jevrejskih pisaca u Njemačkoj.

Tačno je da Konstantinović istoriju srpske književnosti izvrće naglavce. Svugdje tamo gdje je izbjegavao naučnu odmjerenost, upuštajući se u domišljavanje i prevrednovanje tradicije, strastveno verziran glede svakog pjesničkog djela, Konstantinović se približava živosti prošlog kretanja i kreće se prema novom. Svaki put kad se lišava akademske logike i objektivnosti Konstantinović ispisuje i bolje i tačnije stranice jedne književne istorije. Ostajući nadrealistički inspirisan, Konstantinović kao esejista na tom potezu stoji na strani nereda divinizirajući ga, što je vid pobune protiv postojećeg reda, kako sam piše u Beleški o nadrealizmu, jer “slobodan čovek je čovek koji ne boluje od represije; on ne cenzuriše sebe”[1].

Ti koraci kako se Konstantinović, međutim, oslobodio od kalupa socijalističke estetike, polemišući početkom pedesetih godina sa korifejima soc-angažmana u književnosti, najbolje se vide u knjizi Konstantinović. Hronika Radivoja Cvetićanina. Godine 1949. u poemi Srce u požaru Konstantinović, poput Majakovskog, poziva drugove da čvrsto stupaju jer ih Partija zove. Već 1950., kao student četvrte godine fakulteta, on će polemisati sa Veliborem Gligorićem, koji je nakon slavne polemičke prošlosti između dva rata postao univerzitetski profesor. Mladi Konstantinović se služi marksističkim učenjem o jedinstvu sadržaja i forme kako bi što bolje udario tu kritiku koja je, kako kaže, sada ogrezla u dogmatizam, oboljela od recepture, sklona vulgarizaciji. Godinu poslije, kad objavi zbirku poezije Kuća bez krova, na njega će se ustremiti još jedan korifej međuratne estetike Milan Bogdanović, sada apologet socijalističkog angažmana, optužujući Konstantinovića da, zajedno sa Dušanom Matićem i Vaskom Popom, vodi ofanzivu poetskog besmisla, futurističko-nadrealistički buncajući, što već zahteva ozbiljan razgovor.

Konstantinović će, međutim, odgovoriti sa dva manifesta Mi deca sveta i Naše nužnosti u kojima će naglasiti da je ostao zatravljen prizorom nekog radnika koji je tri dana poslije krvavih masakriranja po Beogradu igrao jednim golubom podrezanih krila, tako da je to bilo nezaboravno, podsjećajući da time što se naučilo napraviti aeroplan nisu iscrpljene sve tajne nekih trava, ostrva, tužnih školjki, kalemgdanskih lipa i obala Save. “Za nas je čovek”, naglašava Konstantinović, “i posle devetnaest i po vekova klanja i žalosti i grobova, beskrajno otkriće nad kojima izgaramo”. Već u manifestu Naše nužnosti Konstantinović će se opredijeliti za jednu autonomnu umjetnost koja ne treba imati nikakvih ideoloških zadataka. – Taj crnjanskijevski lirski anarhizam, međutim, neće spriječiti Konstantinovića da dobro kotira u novom socijalističkom društvu.

Već 1951. on napreduje iz kandidatskog članstva u Udruženju književnika u redovno članstvo, redovno objavljuje kritike u Politici i Ninu, sa 21 godinom se zapošljava kao stariji saradnik u književnoj redakciji Radija Beograd dobivši četvrti platni razred, godine 1954. ulazi i u redakciju Književnih novina, a uskoro će dobivati redom sve važnije književne nagrade. – Za to vrijeme, u tim institucijama, ispovijeda vjeru autonomne književnosti i podsjeća pisce da nemaju ništa osim svojih papira, cipela i olovke, ni dom, ni krov, ni druga ni ženu. Godine 1956. Konstantinović će kupiti kuću u Rovinju, koja će postati glasovita po tome što je tamo napisao neka najbolja poglavlja. Cvetićanin primjećuje da sve to vrijeme Konstantinović radi neprestano, nikada koješta, uvijek za honorar, ideje rasipa svuda i neštedimice, ideje koje su njegov hljeb, sve od 1946. otkada će mu biti priznat staž književnika, kada bude odlazio u penziju.

Konstantinović – foto Novi list

Konstantinović u književnom životu druge Jugoslavije zauzima takvu poziciju, da kao dvadesetčetverogodišnjak u Politici ima dovoljno prostora napisati za Isidorinu knjigu o Njegošu da je sugestivna, nadahnuta, umna, dvije sedmice prije glavnog ideologa Milovana Đilasa, koji će tu knjigu proglasiti reakcionarnom tako vehementno da će Isidora Sekulić spaliti drugi dio knjige. Naglašavajući da umjetnost ne trpi nikakva ograničavanja i da se ne odvaja moguće od nemogućeg u manifestu Naše nužnosti preduhitrit će za deset mjeseci i Krležu, prije nego taj socijalistički Voltaire u Ljubljanskom referatu iz oktobra 1952. svečano pusti u rad slobodu umjetnosti u Jugoslaviji. Reakcije na Konstantinovićev manifest napisaće Dragan Jeremić ističući da se začudio što se u jednoj zemlji koja intenzivno gradi socijalizam zagovaraju ideje prevaziđene i na Zapadu u napuštenim kalupima egzistencijalizma, a Davičo će reći da je samo odgurnuo taj broj dosadne Mladosti i izašao prošetati.

Kritike će biti žešće nakon što objavi prvi roman Daj nam danas 1954. godine. Tu će Palavestra otvoriti, kako primjećuje Cvetićanin, jednu istorijsku igru sa Konstantinovićem koja će trajati sve do 2008. godine, plasirajući tezu, diskvalificirajuću i u vrijeme socijalizma, da se njegova poetika oslanja na nešto što je strano za našu klimu, što ne pušta žilu u našu zemlju, što siječe i korijene i životnost. Cvetićanin tvrdi da je upravo Palavestra otac paradigme za koju je Konstantinović strano tijelo u srpskoj kulturi. Ipak, iako nikako nije uspijevala razumijevati, kritika se ponajvećma pozitivno izražava o romanu Daj nam danas, proglašavajući ga za najgradskiji, najmoderniji, najintelektualniji i najevropskiji roman tog doba, a Davičo, koji se neprestano očinski vajka oko Konstantinovića, čas ga koreći, čas ga adorirajući, kasnije će napisati da autor romana Daj nam danas i Mišolovka bezobzirno prekida sa čitavom ionako nejakom tradicijom našeg romana. Već godine 1960. definitivno će trijumfovati Ninovom nagradom za Izlazak.

Konstantinović, međutim, trajno, kao da ostaje nezadovoljan recepcijom svojih romana, prostorom koji se otvara za njihovo razumijevanje. Naredne četiri decenije, u hiljadama eseja, sve do Dekartove smrti iz 1998. posvetiti će se borbi za prostor da ta (kako kaže Palavestra) nekomunikativna, hermetična, opterećena simbolima proza postane prihvatljiva, a u to ime kao niko ranije prokopao je tunele unazad, naprimjer prema nadrealizmu i dadaizmu. Definitivno ohrabrenje na tom putu dobiće 1956. kada gleda probu Čekajući Godoa, što će po svjedočenju reditelja komada Pavla Ugrinova, Konstantinovića preobraziti, prije nego komad propadne. Čak je i Krleža, odgledavši jednu probu, pitao mlade umjetnike šta će im toliki nihilizam. Uskoro će doći vrijeme da se Konstantinović sukobi i sa Markom Ristićem, nadrealističkim raspopom, oko odgovornosti umjetnika.

To je jedna od polemika u ovoj književnosti, s najviše adoracije i surovosti, istovremeno: kao da je došlo vrijeme da Ristić, u razmaku četrdeset godina, sudi samom sebi. Uvrijeđeni Ristić u svom dnevniku je reagovao na Konstantinovićevu tezu o drami savremenog pjesnika kojem neko neprestano mora iznositi (dnevnopolitičko) smeće da bi pjesnik mogao normalno da radi, spočitavajući mu što homo politicusa naziva đubretarom. U formi pisma Konstantinović naglašava da je u pitanju neprestana oscilacija između Antigone i Kreonta, poražavajuća i tragična, pitajući Ristića da možda on nema neku mjeru po kojoj bi se valjalo vladati budući da po Sartru pisac pretjeruje čim piše, da li možebitno pisac pretjeruje čim živi, pita Konstantinović, može li pjesnik pretjerati čim ljetuje i pokušava da misli, kakvi su bili Ristićevi, čini mu se, dani na ovogodišnjem ljetovanju. Ristićeva opomena na javu, kaže Konstantinović, podsjeća ga na sve državotvorno, antinadrealističko, Kreontovo, koji pjesme više ne piše i o poeziji ne zna da govori.

Upozoravajući Ristića da polako gubi sluh koji pomaže čovjeku da čuje smisao a ne samo golu vijest, Konstantinović izražava bojazan da se i njemu ne dogodi da Kreont odnese pobjedu u pjesnikovom duhu, kao što mu je Antigona ustupila mjesto kod Ristića u odnosu na vrijeme ono, kad je pisao prozu Bez mere. “Pred jednim takvim porazom”, piše Konstantinović, “verujte, obuzme me strah da se to, jednog dana, i meni ne dogodi: igra u kojoj učestvujemo, zar ne, i suviše je teška i neizvesna da bi čovek, tako prokleto slab kao što smo to svi mi, mogao da zna šta ga čeka u budućnosti”. – Zanimljiva stvar dogodila se godinu dana ranije, o kojoj piše i Cvetićanin, povodom intervjua koji je Literaturnoj gazeti u Moskvi dao Branko Ćopić, naglasivši da je sukob modernista i realista centralni događaj na jugoslovenskoj književnoj sceni, spominjući na tom mjestu uz Konstantinovića i Boru Ćosića, koji proklamuju raspadanje čovjekove ličnosti i pišu djela lišena fabule, bez ikakve povezanosti, klanjajući se ropski zapadnoj kulturi. To će biti dovoljno da komunistička organizacija Beograda izbaci iz svojih redova Ćopića, kao portretistu Revolucije, jer se u pravovjernoj socrealističkoj državi, kao arhineprijatelju, tako negativno izrazio o defetističkim poetikama dva mlada opscenista.

Ta vrteška na kojoj su Kreonta i Antigone kod jednog pjesnika nastaviće se okretati i u narednim godinama. U prelomnom eseju iz 1966. pod naslovom Ko je barbarogenije Konstantinović će još jednom zasjeći u osjetljivo mjesto srpskog bića. Barbarogenije, kaže Konstantinović, prisutan je i danas među nama, taj najmračniji genije srpske kulture je i dalje tu. Barbarstvo je legitimizovano dadaizmom, u varijanti zenitizma, jednom Dada pobunom protiv zapadnoevropske civilizacije, kada je pod rukom Ljubomira Micića takozvana balkanska zaostalost, u ime koje je imperijalna Austro-Ugarska dizala vješala po Mačvi ili iz Makenzenovih topova tukla Beograd, postala prednost i prevashodstvo, toliko da je pozvano na balkanizaciju Evrope. Ono što je bio kuriozitet kod zenitista, ispočetka dadaistički inspirisanih, bilo je to što nemaju veze sa avangardom, koja je sva klovnovska, u sprdnji sa svim i svačim, a smrknuti i apodiktični zenitisti, puni parola, kaže Konstantinović, uskoro će evoluirati od dadaizma do šovinizma, postajući već tridesetih godina, po Đorđu Jovanoviću, najveći književni hitlerovci tog doba.

Još veći šok je bio što Konstantinović u istom tekstu povezuje zenitiste sa kultivisanom beogradskom školom stila Jovana Skerlića i profesora Bogdana Popovića, kojeg između dva rata s istom žestinom napadaju i zenitista Micić i Marko Ristić i Tin Ujević i Krleža i Crnjanski i Vinaver. Naoko zavađeni sa zenitistima, oni su međusobno u dosluhu, kaže Konstantinović, nastojeći varvarstvo prevesti u pojam i sistematski zarobiti energiju, nevažno o tome da li se to varvarstvo veliča kao kod Micića ili se po Srpskom književnom glasniku  i katedrama drže predavanja protiv nje kao kod Skerlića ili Bogdana (“Šta možemo da naučimo od Engleza”). Barbarogenije se i u jednom i drugom slučaju nastoji privesti poeziji ideja, postajući podjednako pojam i u egzaltiranim zenitističkim parolama i u pjesničkoj praktikologiji reda-po-red koju propovijeda Popović a pišu po njoj Dučić i Rakić, obična konstrukcija, iracionalizam koji je zatvoren u krug pojma, sasvim racionalan iracionalizam.

Konstantinović ide čak dotle da tvrdi da je Barbarogenije u dosluhu sa evropeizatorima po odnosu prema jeziku, po imitiranju francuskog jezika u beogradskom stilu, koji à la française  uspostavlja maksimalnu jasnost veze između subjekta i objekta rečenice, glagolsku preglednost i “efikasnost”, izbegavajući kao izrazito“primitivne” sve inversije i paratakse, koje je Vinaver u knjigama Jezik naš nasušni i Zanosi i prkosi Laze Kostića označio upravo kao živa svojstva ovog jezika. Konstantinović je u Biću i jeziku među prvima spasavao djela Crnjanskog, Rastka Petrovića, Vinavera od njihove nacionalističke službe tridesetih, strogo im sudeći zbog političkih zabluda, ali distingvirajući njihova djela i ideje od tradicionalističkog poetskog katehizisa, između ostalog, upravo po osnovu stalnog oslobađanja od popovićevskog reda-po-red i “beogradskog stila”, koje su osjećali kao tiraniju, vraćajući se prije svega inversiji i parataksi. To razlikovanje literarnih ideja od političkog angažmana, kod Konstantinovića, ruši tezu posljednjih srpskih ideologa o njegovom partijskom dogmatizmu. Kada u Filosofiji palanke bude rasklapao poetiku srpskog nacizma, osim samožrtvovanja pojedinca, u srži tog koncepta će vidjeti i načelo apsolutnog racionalizma koji je protivstavljen smrti, erotizmu, fanatizmu i načelo realizma koji se protivi besadržajnosti i apstrakciji misli; oba načela potiču i iz Popovićevih objektivnih metoda i beogradske škole.

Samo će jedan veći udarac Konstantinović zvaničnom srpskom establišmentu zadati nakon Filosofije palanke, to što je otišao devedesetih u Sarajevo. Palavestra će u Posleratnoj srpskoj književnosti iz 1972. još jednom, nakon te knjige, iskoristiti priliku da Konstantinoviću napiše da je proizvoljan, da je lak na peru, raspričan i razliven u interpretacijama, nepouzdan i nepotrebno isključiv, da se lišava naučne metodološke osnove, da je sklon nihilističkoj avangardi, da nema odgovornosti prema srpskoj književnoj tradiciji. Ako se ne gleda iz pozicije profesorske akademske akrobatike, onda su to za jednog esejistu sve kompliment do komplimenta; budući da je svaka metoda i lična i pristrasna, tim bolje ako je isključivija i nesklonija općim principima. Davičo će, međutim, prekinuti muk koji je isprva obavio Filosofiju palanke, održavši slovo na tribini u Domu omladine u martu 1970., nazvavši tu knjigu prevratničkim i oslobađajućim djelom koje je razgolitilo Meku pseudonarodske misli i trampolinu građanske i buržoaske ideologije.

Analogiju filosofije palanke u drugim jugoslovenskim kontekstima uspostaviće Konstantinović osvrćući se na tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to?, napomenom da nije bilo davno kako su srpski iracionalistički i intuicionistički filozofi (iako na sasvim drugoj  ideološkoj osnovi), između dva rata, izlagali svoje učenje, po kome srpska autohtona, stvarna kultura, može da bude samo ona koja izražava srpski autohtoni duh, što se u vrijeme unitariste Dvornikovića i nacionaliste Vujića zove “narod” ili “narodna mudrost”. I Skerlić je, kao utilitarist i racionalist, u času nacionalne mobilizacije uoči Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, piše Konstantinović, vjerovao je da kultura potrebuje jedan jak kontinuitet, koji bi prikazao jasnu racionalističku liniju u razvoju kulture i uspostavio najvitalniji naš tvorački duh, u srpskoj kulturi, kritički-racionalistički. Postaje jasno, poentira Konstantinović, da je u pitanju bio čisti nacionalizam, da ovakvo pozivanje na autohtonu kulturu, kao strogo našu, pretpostavlja jedan nacionalistički stav.[2]

Godine 1967., na Davičovu preporuku, Konstantinović dobiva poziciju savjetnika ministra kulture Živana Berisavljevića. Ministar će kasnije svjedočiti Konstantinovićevom biografu Cvetićaninu, da autora Mišolovke nikada nije vidio bez kravate i da osim Andrića ne zna većeg gospodina od njega. Dobio je zadatak da savjetuje ministra kada je u pitanju kulturni razvoj i delikatan odnos politike i umjetnosti, bez obaveze da istupa u javnosti u tom svojstvu. Vlada ga nije imenovala na funkciju visokog državnog činovnika, kako kaže Cvetićanin, radilo se o profanom radnom ugovoru, prijatelji su ga nazvali tajnim savjetnikom. Kako je rekao Davičo, Konstantinović je mogao da nastavi usamljenički uživati status slobodnog umjetnika.

Njegova lucidnost u pravnim pitanjima pokazala se 1970., nakon šezdesetosmaških zbivanja, kada je ministra Berisavljevića, na kojeg je vršen pritisak da otpusti profesore Filozofskog fakulteta učesnike u demonstracijama, posavjetovao da se proglasi nenadležnim. Otkaz tim profesorima, kojim se Konstantinović kao filozofima po svjedočenjima Cvetićaninovim volio podsmjehivati, uspjeli su odgoditi za pet godina. Druga prilika gdje se iskazuje kao savjetnik, kako u knjizi Konstantinović. Hronika svjedoči ministar Berisavljević, dogodila se proljeća 1969. kad je Krleža došao na sastanak u Ministarstvo kulture u vezi sa Enciklopedijom Jugoslavije. Tada je dogovoreno da se promijeni koncept rada u Enciklopediji, jer nije bilo dovoljno da samo prelazak na ćirilicu bude suština, s obzirom da se bilo namnožilo primjedbi kada je u pitanju tretman srpskih tema. Krleža nije, svjedoči Berisavljević, na tom sastanku očekivao Konstantinovića i otišao je na voz za Zagreb posve zbunjen.

Tih godina Konstantinović se na drugoj ravni upušta u borbu i odlučuje se drugačije angažovati. On odbija Beketovu ponudu da preseli u Pariz, da usavršava i počne pisati na francuskom jeziku, a kasnije će svojoj drugoj ženi priznati da je to odbio iz razloga patriotskih. To je vrijeme i pripreme za veliki Kongres akcije za kulturu na kojem Konstantinović traži prostora za referat, iako je ministar Berisavljević smijenjen; kasnije će Latinka Perović svjedočiti Cvetićaninu da im je bio plan sprovesti kulturnu akciju koju je formulisao francuski ministar kulture Andre Malro. To je bila istovremeno dobra prilika da se od kulturne politike odgurnu i staljinisti i tradicionalisti, budući da će Dobrica Ćosić i njegovi istomišljenici odbiti da učestvuju na tom skupu održanom u oktobru 1971., u Kragujevcu. Cvetićanin piše da je kongres imao dalekosežne posljedice kada je u pitanju polarizacija inteligencije u Srbiji, a da se u sljedećim decenijama apsolutna većina okupljena oko kulturne politike definisane u Kragujevcu tanjila sve dok se nije posve priklonila manjini koja je skup bojkotovala. Konstantinović u svom govoru pledirao je za višeglasje nasuprot apsolutnog jedinstva, ne za jedno rješenje nego za rješavanje bez kraja, za istinu koja nije u jedinstvu, upozoravajući na tri izma: nacionalizam, staljinizam i birokratizam, s primjedbom da se u svijetu sukobljenih sila ne treba vidjeti apokalipsa.

Već tih godina Konstantinović, osjećajući opasnost, priklanja se redu čovječanskih ciljeva i otvorenog društva, ne čačkajući više onog nadrealističkog demona nereda. Angažujući se na taj i takav način, Konstantinović, kao intelektualac, pokazuje jednu zavidnu odgovornost pred obzorom nesigurnih vremena koji dolaze, ili rečeno njegovim riječima kojima je sudio nadrealistima i Ristiću – on se zaustavlja pred opredjeljenjem “koje je opredeljenje gordo-očajničke pobune čoveka protiv civilizacije uopšte, ili protiv sebe samoga, koji je uvek neki red i neka civilizacija”. Konstantinović, kako sugerira u Beleški o nadrealizmu, pokušava napraviti jedan iskorak u odnosu na nadrealiste, za razliku od Ristića koji stalno bira ili dan ili noć (politički angažman ili izolaciju), ne uzimajući samo slobodu da ne prihvati jedan red, nego i slobodu da prihvati istinu o samoj slobodi, kao pomisao da je sloboda neprestano osvajanje slobode, između reda i nereda, uslovljenog i bezuslovnog, racionalnog i iracionalnog, da represija nije samo funkcija zarobljavanja već i funkcija slobode, da je apsolutna sloboda božanstvo koje proždire sebe samo.

Konstantinović je time i sam iznevjerio nadrealistički san o romantičarskoj slobodi kao o totalnoj i konačnoj slobodi od svakog ograničenja, koja je razdvajanje racionalnog od iracionalnog, Noći od Dana, uslovljenog od bezuslovnog,čoveka mere od čoveka bez mere. Od naših pisaca tu apsolutnu slobodu nije iznevjerio možda jedino Moni de Buli, koga je Konstantinović digao iz mrtvih u eseju godine 1968., uvjeravajući tog dadaističkog klovna koji je izašao iz literature nakon jedne zbirke i postao trgovački mešetar u Parizu, kako kaže sam Moni, da mu život nije bio sasvim besplatan, sve dok osam dana kasnije naprasno ne umre u jednom taksiju u Parizu. Neprestano se u sljedećim godinama krećući prema Redu, kojem je bio sklon otpočetka, Konstantinović nakon penzionisanja 1986., na nagovor prijatelja Ivana Stambolića, odlučuje da se direktno politički angažuje i postaje član Predsedništva Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije, sa željom da izađe na megdan srpskim nacionalistima okupljenim oko Miloševića.

Nakon sukoba Stambolića i Miloševića na Osmoj sednici u septembru 1987., kada se njihov sukob prenio u javnost, Konstantinović će bez pitanja biti imenovan u izdavački savjet Politike, u vrijeme kada ta novina uveliko podržava Miloševića. Vrhunac zbivanja će se desiti, kako piše Cvetićanin, u decembru 1987. na dan kada će Ivan Stambolić biti smjenjivan sa mjesta predsjednika Srbije, a Politika će prenijeti hvalospjeve Konstantinovićevom govoru o dva lica birokratske svijeti koje je održao u Socijalističkom savezu. Te antibirokratske filipike biće instrumentalizirane u medijima, izokrenute i preregistrane kao volšebnim trikom, da budu iskorištene u retorici antibirokratske revolucije kojom će Milošević, pozivajući se na tobožnju demokratizaciju Partije i povratak odgovornosti prema narodu, pomjeriti fokus sa kategorije radnog naroda na kategoriju Nacije.

Sva ta zbivanja autoru Izlaska možda su mogla poslužiti kao pitanje, tridesetak godina kasnije, da li je mogao ne pogriješiti kada je onomad tako lako razdvojio Kreontovu glavu i Antigonino srce, protivstavivši ih, nije li možda moguće nositi Kreontovu glavu i Antigonino srce istovremeno, ili je možda čak moguće obrnuti stvari i hodati malo sa Antigoninom glavom i Kreontovim srcem, ili se može svaki čas mijenjati tako da se ne zna gdje je glava a koje je srce ili čak odluči da se ne nosi ni jedno ni drugo, da se uzme sebi druga glava i drugo srce i bude bezbrižan čovjek… Možda je njihovo razdvajanje i protivstavljanje iz 1961. bio samo dobar polemički trik. Čak ni i Pekiću i Kišu kao opozicionarima, posebno Pekiću kojemu je autor Filosofije palanke bio odbojan jer je komunista, ipak nije uvijek bilo neprihvatljivo podružiti se s tim jeresijarhom srpske kulturne politike – tako Cvetićanin bilježi da su Konstantinović, Kiš i Pekić ostali dugo u razgovoru na dodjeli Ninove nagrade 1978. kada je Kovač ovjenčan za najbolji roman, a Konstantinović za najbolje eseje iz serije Biće i jezik.

To što je stavljao Kreontovu glavu s vremena na vrijeme nije otupljivalo Antigonino srce za poeziju u Konstantinovića, on sve vrijeme ispisuje svoju prevratničku poetiku u istom ritmu, međutim, devedesetih se pokazuje da ni Kreont nije svagda isti u jednoj zemlji, postoji Kreont ovaj i Kreont onaj, a pokazuje se da je jugoslovenski socijalistički univerzalizam i emancipacija, s naglaskom na antifašizmu, ipak imao više razumijevanja od Miloševićevog nacionalizma ili srbijanske nacional-demokracije poslije za jedno izvrtanje srpske kulture naizvrat, da ne govorim o Konstantinovićevom pokušaju da takav pristup postane dio institucionalnog čitanja kulture. Da li je Konstantinovićevo prevrednovanje tradicije bilo moguće da postane djelić institucionalne politike jedino u jugoslovenskom socijalizmu, da li bi i u liberalnim demokracijama osjetljivim na nacionalne partikularizme, ostaće misterija i nagađanje (ako nije iz kretanja devedesetih posve jasno), a Konstantinoviću je definitivno bilo važno da institucionalno kod pitanja srpske kulture, do čijeg identiteta mu je također vrlo stalo, uvede i to čitanje tumbe i možda trijumfuje. Život pokazuje da je u novom sistemu mnogo bolje prošao Ćosićev tradicionalistički koncept koji je igrao na kartu kontinuiteta s ideološkom pravovjernošću i nacionalnom autohtonošću.

Devedesetih godina, kao što se dobro zna, Konstantinović će postati predvodnik Druge Srbije, kao Srbije koja se ne miri sa zločinom. “Moj svakodnevni protivnik nije niko drugi do Dobrica Ćosić”, zabilježio je Ugrinov riječi Konstantinovića, “i hoću da se s njim, i onima oko njega, uhvatim u koštac”. U govoru posvećenom apatridu Bori Ćosiću izgovoriće glasovitu rečenicu: “Ovdje je moja zemlja koju da napustim nikad neću”. U vremenu posvemašnjeg nereda i ludila, stao je na funkciju predsjednika Beogradskog kruga pisaca, kao platforme pisaca i intelektualaca koji su se suprotstavili nacionalnoj mržnji i ratu, spremni da se odazovu pozivu savjesti u vrijeme kad se komadaju tijela. U maju 1997., kao jedan od prvih srpskih intelektualaca, od Malog Zvornika autobusom UN-a preko RS-a stigao je u Sarajevo, a tom prilikom je rekao da je taj grad žrtva fašističke agresije, označavajući nacionalizam kao primarno mentalno stanje u Srbiji.

Na tim skupovima govori se i o posljednjem romanu Dekartova smrt u kojem Bora Ćosić vidi razvijeni motiv o Konstantinovićevom ocu pravniku racionalisti i državniku koji u dodiru sa živom realnošću zavađene zemlje uoči Drugog svjetskog rata gubi ekvilibrijum.[3] U Sarajevu će biti obilježena i Konstantinovićeva 75-godišnjica okruglim stolom 2003., na kojem je uz Filipa Davida, Gaju Sekulića, Borku Pavićević, Stevana Tontića, Latinku Perović govorio i nekadašnji polemički suparnik Muhamed Filipović, a mjesec dana kasnije Konstantinović je primljen i u Akademiju nauka i umjetnosti BiH. Tim posjetama i govorima će mladim opozicionim i apatridskim piscima i intelektualcima iz Srbije utabati put prema Sarajevu, kao stratištu.

Povodom toga, kako prenosi Cvetićanin, Dobrica Ćosić imao mu je reći: “Sve bismo ti, Radomire, mogli oprostiti, ali ne i to što si balijama išao na noge”. U Istoriji srpske književne kritike Palavestra će obrazložiti stručnu stranu u odnosu vladajuće kulturne politike prema Konstantinoviću iza 2003., s napomenom da niko u Srbiji nije pisao s toliko zle volje o sopstvenom narodu, da se niko nije toliko odricao sebe i približavao akulturaciji. Palavestrini nastavljači koristiće svaku priliku da objasne kako su Konstantinovićevi vrijednosni sudovi o pjesnicima imali daleko više veze sa tadašnjom partijskom elitom nego sa istorijom srpske poezije. U Konstantinovićevom protestu na inicijativu da se u Beogradu jednoj ulici da ime Svetislava Stefanovića, kada pita u kojem se to još gradu ulicama daju imena nacističkih ideologa, Milo Lompar će vidjeti produžetak u solidarisanju sa komunističkim zločinom.

S Konstantinovićevim političkim angažmanom, u doba uspona nacionalizma, prokockana je i jedna nevjerovatna prilika, da se u jugoslovenskoj književnosti, s velikom širinom u spektru raznih žanrova, osvoje neispitana područja anarhične inspiracije i žongliranja svim ideološkim jezicima, buncanja i alogije, neprivrženosti. Koliko angažovan, Konstantinović je uvijek bio toliko i dezangažovan, koliko komunikativan toliko i hermetičan, bio je spreman sistematski ići do kraja i na jednu i na drugu stranu, i prema redu i prema neredu (što pokazuju njegovi romani), samo da je potrajao stogodišnji mir koji je sklon zavitlavanju, a pod jezovitim pritiskom rata Konstantinović se vremenom definitivno priklonio redu i civilizacijskim vrijednostima.

Doba bliskog rata uvijek zahtijeva intelektualnu odgovornost pisaca i angažman. Ako svako vrijeme nije između dva rata.

[1] Radomir Konstantinović. Beleška o nadrealizmu. U: Na margini, University Press, Sarajevo, 2013.

[2] O jednoj doslednoj nedoslednosti. U: Na margini, University Press, Sarajevo, 2013.

[3] Bora Ćosić. Vražji nakot. University Press, Sarajevo, 2017.