Konformizam u savremenom društvu

Povezani članci

• Božica Jelušić: BOGATI PRAZNINOM
• Predstava „Isus, sin čovječji“ na 10. Festivalu glumca BiH u Konjicu
• Olga Lalić Krowicka: TREBAO SI BITI DOBAR KAO KRUH
• Septembarski prijemni ispit za umetničku igru
• Marama svilena, sjaj smaragda i tirkiza
• Preživjeli smo zlo, ali je i ono preživjelo

“Koliko god se opirali, svi smo do određene mjere konformisti. Pitanje je samo u kojoj mjeri nas konformizam ograničava.”

Piše: Hamdo Čamo

Čovjek je misaono biće. Jedno od bezbrojnih koje se u svom razvoju intelektualno uzdiglo tako visoko, da svojim sposobnostima mijenja svijet i prirodu oko sebe. Mijenjajući svijet i okolinu, to biće mijenja okvire sredine u kojoj živi i koju počinje da poima sadržajima bitka, sadržajima normi ponašanja koji sa vlastitim razvojem preuzimaju određene norme ponašanja. Život pojedinca dovoljno je kompleksan za najozbiljnije projekte i studije. Život ljudske zajednice, život društva ipak predstavlja nešto najkompleksnije. Za stvaranje budućnosti čovjeku je potrebna vizija, a ona je najčešće predstavljena od fragmenata prošlosti i sadašnjosti. Generacije društva preuzimaju okvire tradicionalnih, društvenih i socijalnih normi i upotrebljavaju ih, zajedno sa nasljeđem prošlosti u životu vizije budućnosti. Nasljeđe prošlosti, koje zna da počiva na ruševinama starog, često je fundament na kojem se razvijaju novi odnosi.

Pojedinac, pogotovo onaj tradicionalni, traži jasne koordinate svog djelovanja, traži sigurnost i izvjesnost, nije spreman da preuzme slobodu samostalnog i odgovornog djelovanja. U okvirima građanskog društva pojedinac ima stabilne koordinate djelovanja, koordinate koje postavlja privatno vlasništvo, izgrađivane stoljećima i pojačavane uticajima religije. U društvima u kojima je ukinuto privatno vlasništvo, a uspostavljen mehanizam državne regulative, također su veoma jasna ‘pravila igre’, jaz između raspada prijašnjeg sistema, vlastitite ličnosti i nivoa aspiracija (s obzirom na vrijednosni sistem) znatno je manji, prostor samostalnog odlučivanja sužen, i samim tim, na određen način, uspostavljen i veći uticaj izvjesnosti i sigurnosti.

Konformizam je način života i življenja slabih i prije svega nesigurnih ljudi. Volter će jednom reći „Naša bijedna vrsta je tako napravljena da oni koji hode po dobro utabanoj stazi uvijek kamenjem gađaju one koji pokazuju novi put“. Mase, često iz čistog osjećaja komfornosti, osjećaja ugodnosti, prihvaćenosti, slijede liniju manjeg otpora koja ih vodi tamo, odakle povratka nema. Suprotno konformizmu jeste buntovništvo koje pokušava da razbije stereotip ponašanja većine i ukaže na mogućnost drugačijeg ponašanja uprkos ogromnog pritiska većine, uprkos pritiska okoline.

Probleme psihologije grupa u prošlosti rješavali su bezbrojni psihoanalitičari, sa također bezbrojnim i raznovrsnim rezultatima. Djelovanje grupa, bez obzira da li oni davali rezultate ili ne, socijalni je čin koji proizilazi i nastaje iz potrebe za promjenom. Samo takvo djelovanje izaziva pažnju većine i ukoliko zadobije povjerenje i interes, dolazi do priključivanja drugih članova društva, ukoliko rezultati izostaju, često dolazi do raspada grupe, mada ima i drugih primjera.

U grupama je poznato djelovanje snaga i aktivnosti koje nastaju kao posljedica pojedinačnog (autoritativnog) i kao posljedica djelovanja većine (majorativnog). Ponašanja pojedinaca i članova grupe različita su i ovise od vrste djelovanja snaga iz navedenih primjera. U ponašanju grupe uvijek su primjetne tri vrste ponašanja: Konformizam, popuštanje i pokoravanje. U grupama se događaju sve vrste ponašanja i instikta, istih kao što je to slučaj da se događaju u društvima: upoznavanje, odmjeravanje, ovisnost, ljubomora, ignorisanje, zabušavanje, uticaj okoline, zakon većine, imitiranje, prihvaćenost, odbačenost, arogancija, dokazivanje, natjecateljski duh i t.d.

Vratimo se našem konformisti. On to nikada ne bi postao kao pojedinac. Pojedinca na konformizam tjera okolina, ponašanje okoline, ponašanje većine i u pojedinim slučajevima upravo takvo ponašanje nije preporučljivo, niti je zdravo za pojedinca. Vrijedno pomena u svemu tome jeste, da je pojedinac svega toga svjestan, ali ne može da se otme i otrgne ponašanju većine, najviše iz straha da ne bude odbačen, a proces konformizma se hrani upravo time, samim sobom, te sebi tako postaje svrha i cilj. Stvara se začarani krug zbog čega nije moguće da dođe do promjena u ponašanju, prilikom čega nastaje zatišje i inertnost, tako nastaje konformizam.

Najpoznatija istraživanja problema grupe, konformizma, pokoravanja, jesu istraživanja Ascha, Jakobsa, Kampbela, Šahtera, Milgrama, koji rezultatima svojih istraživanja mogu da posluže za dublje i dalje analize i proučavanja. U svakom slučaju, njihova istraživanja svode se na zaključke koje treba izdvojiti zbog njihove važnosti, čime se nikako ne umanjuju rezultati drugih i drugačijih istraživanja. Naime, pojedinci koji su suočeni sa nesigurnošću u grupi počinju da gledaju na druge članove koji im izgledaju sigurnije od njih, bilo u donošenju odluka, zaključaka, odlučivanju ili snagom argumenata. U grupama se uvijek pojave oni koji su svojim nastupom drugačiji od drugih. Za mnoge primjere istraživanja vrijedi pravilo: „Jednom uspostavljene grupne norme pojedinac poštuje i kad je sam“ i to je ono što je interesantno poglavlje u kojem mnogi vide polje djelovanja na ‘promjenu ponašanja’. Najteži dio jeste, otkrivanje upravo te norme, tog momenta koji moguće navodi ostale na promjenu ponašanja, na što utiče važnost, veza grupe, blizina ili udaljenost, norme reciprociteta, samosvjesnost članova, cilj, ostvarivost i mnogo toga drugoga.

Kada je riječ o pokoravanju, jednom vrlo važnom činiocu i sastavnom dijelu ponašanja jedinke, na vidjelo izlazi jedna vrlo interesantna činjenica. Istraživanja su jasno pokazala da je pokoravanje destruktivnim naredbama više pravilo nego iznimka. Ovo treba zapamtiti, jer se više od polovine ispitanika, upravo tako ponašalo, mada su bili svjesni da takvim načinom ponašanja štete grupi, ugledu partnera, na kraju i samom sebi „usprkos značajnoj emocionalnoj nelagodi koju su sami osjećali“. Još važnije, „situacija, a ne neka aberantna osobina sudionika direktni je uzrok tih rezultata!“

Ne zaboravimo probleme koji svakom pojedincu iskrsnu u obliku nedoumice i pitanja „vjerovati sebi ili drugima“, „kome vjerovati“ . Ipak, najopasniji oblik djelovanja je na ponašanje pojedinca je djelovanje koje nosi naziv „manipulacija“, pri čemu je izvor manipulacije, bilo kroz današnje uticaje medija, državnih organa, institucija ili drugih, sasvim sporedna stvar. Stanje u kojem se pojedinac, grupa ili društvo nađe, stanje je koje su isti najvjerovatnije sami dozvolili, prećutno odobrili, tako da isti moraju to stanje i da riješe. Jedino su oni pozvani i odgovorni kako će da uređuju sebi život i da im u tome zasigurno neće pomoći bježanje od problema, konformizam, a najmanje zabušavanje i pokoravanje. Ignorisanje problema znači samo jedno, još veći problemi.

Društvenoj problematici današnjice, vezanoj za naše prostore za koju mnoga društva ne nalaze objašnjenja, rješenja niti izlaz, nije nepoznat iritantantno neodgovoran odnos intelektualnih, političkih, vjerskih, bankarskih i drugih elita zaigranih sobom, koje su na jednoj strani itekako politički involvirane u latergičnoj mreži konformizma, naspram latentne opštedruštvene zasićenosti historijskim događajima. Na ovom mjestu citirajmo nekadašnjeg britanskog premijera Vinstona Čerčila koji je upirući prstom na Balkan svijet upoznao sa historijskim događajima riječima: “Balkan stvara više historije nego što može da je potroši”. Čitati, podnese.

Naposljetku, nije li konformizam za jedne način života i življenje jakih, sposobnih, pa i nepoštenih, utjeha ljepote uživanja ‘historijskog trenutka’, a za druge bijeg od istog iz straha od sutrašnjice. Što je prvih manjina, a drugih većina, uopšte ne utječe na granice prilagođavanja okolini, zbog nedovoljne hrabrosti, naglo stečenog statusa, iz sebičnih razloga konformizma.

Nadolazeće promjene očekuju cijelo društvo, ne samo vladajuću elitu koja pored, iz glasačkog povjerenja proisteklog povlaštenog odnosa u službi građana, u društvu ima i veću odgovornost. A, gdje je odgovornost, posebno ona prema državi i društvu, tu za konformizam nema mjesta.

Literatura

– Ivan Šiber, Politička misao, Konformizam i društvo, str.24
– Aschovo istraživanje konformizma, Duljina linija, 1955
– Jacobs i Campbell (1961), Prenos pogrešnih uvjerenja
– Aronson, Eliot (2005), Socijalna psihologija
– Keisler i Keisler, 1972

15.05.2014