KOLTOVI GENERALA ŽORŽA

Povezani članci

• PREMINULA PARTIZANKA ANĐELKA MARTIĆ, AUTORICA PIRGA
• REFRESHING MEMORY / KAD SPOMENICI OŽIVE
• Zoran Pusić: O virusu i cjepivu
• ”Ništa te kao ne boli”
• DVIJE PREDSTAVE SCENE MESS NA 61. TEATARSKOM FESTIVALU STERIJINO POZORJE
• Miris lipe, ljiljana, kupusa i opet lipe

Izbor pitanja i tema o kojima je Mirjana Dugandžija razgovarala sa Georgijem – Žoržom Parom za Jutarnji list poslatica je i bogatstvo za svakog čitatelja koji u svom fundusu nosi sjećanja na vremena u kojima su teatar i njegovi prvosvećenici bili daleko značajniji od politike…

Neposredan povod za ovaj intervju bila je premijera Koltovi generala Pattona, kojom je Georgij Paro još jednom potvrdio tezu o radu u takozvanim velikim teatrima, koja je u osnovi kriva! Jer, teatar je tamo gdje su ozbiljni umjetnici koji kroz tekstove od Eshila i Šekspira do Grasa i Kundere samo i isključivo čitaju probleme svoga vremena. Tako je i Georgij Paro u malom teatrinu postavio velika pitanja, ozbiljne dileme i postao dijelom naslova ovog komada, jer njegovi koltovi su mnogo opasniji od onih o kojima se priča u komadu i koji stoje u njegovom naslovu. Parovi koltovi gađali su u srž problema…

Ovaj intervju je amblematski za logiku intervjua uopće, a kada je u pitanju pisanje o teatru on  postaje više od iskazivanja misli o našem vremenu u našem vremenu. Paro jednostavno ne zna promašiti kada je u pitanju određivanje tematskog središta. Superioran je i kada govori o svojoj zlaćanoj zrelosti u kojoj radi (ali stalno radi!!!) u nekim takozvanim malim teatrima i toliko uvjerljiv da je dovedena u pitanje, i to ozbiljno, slika institucionalnih teatara u regionu??

Njegov mudri, razantni intervju govori o tri bitne stvari za današnji teatar: o povjesnoj utemeljenosti teatra u vrijeme, o potpunom ignoriranju vlasti kada je u pitanju teatar danas i konačno o dijelu kulturne javnosti koja prati uništenu teatarsku produkciju, dovedenu do besmisla, ali je prati strasno, iskazujući svojevrsno šoping domoljublje. Upravo na to reagira Georgij Paro, pokazujući da velikom redatelju i ozbiljnom umjetniku ne trebaju niti laboratorij, niti knjižnice.

Paro je stvari postavio na svoje mjesto govoreći o potrebi snažnog proplamsaja onih koji imaju što reći ali i o gašenju svega što je danas balast u teatru i kulturi!

Razobličavanje skoro mitološke svijesti vezane uz teatar na početku dvadeset prvog stoljeća, osnovna je odlika Parove zapućenosti u ono što je svojedobno jedan veliki pisac južnoslavenskih prostora rekao: „Vrlo je teško zaputiti se u te bh. magle…“

Parova vivisekcija stanja u teatru je pravi poziv na reduciranje broja neinteresantnih teatara, na pravljenje stilskih formacija koje će bh. teatru donijeti boljitak na svjetskim rang listama, a svakom od izvođača sasvim pristojna primanja.

Način na koji rezonira Georgij Paro je razoran po statični, dekadentni, uštogljeni teatar, a jasno pozicioniran stav da teatar mora biti stvar mišljenja jednog čovjeka valjda će odrediti i cjelinu mišljenja o današnjem teatru. Jer, precizna dijagnostika svakog problema, pa i onog teatarskog, donosi zorne rezultate. Koltovi generala Žorža te rezultate naših teatarskih i kulturnih snizilica uvećavaju bez dodatnih dalekozora…

Kada čovjek ima što reći i kada ga novinar zna pitati onda nastaje odličan intervju. Georgij Paro i Mirjana Dugandžija su to potvrdili u praksi.