Ko se nije skrio fašista je bio

Izdvajamo

• Nešto je truhlo u državi bosanskoj, to je sigurno. Ne zato što ne postoje ljudi koji se bore protiv fašizma, nego zato što postoje oni koji u toj borbi kalkulišu, te iz kukavičluka ili iz neke neobjašnjive mržnje svoje demone brane a tuđe napadaju.

Povezani članci

• Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu
• Pogled iz zapadnog ćoška bivše države na krizu zdravstvenog zbrinjavanja migranata: Zdravlje i dijagnoza: Jezivi bosanski sindrom?
• Promocija knjige prof. Slave Kukića: Vrijeme obnovljenog zavijanja nacionalnih truba
• Izlet u Selfos
• Buđenje akademske svijesti
• VELIKO ISTRAŽIVANJE ACCOUNT-a: Pet priča o korupciji u obrazovanju

Zašto sebi dopuštamo da biramo kojeg fašistu možemo napasti a kojeg ne možemo. Ako fašista raste u mojoj avliji ja ću ga javno prozvati. Ako fašista raste u tuđoj avliji ja ću ga javno prozvati. To je istinski duh antifašizma. To je pravednost, a ona ne poznaje kalkulisanje, bratske, ideološke i sestrinske veze.

Nisam ja nešto posebno pametan insan. Volim sebe smatrati racionalnim čovjekom, mada, sada kad se okrenem iza sebe, vidim da je ta racionalnost u situacijama koje su se ticale direktno mene gotovo uvijek izostajala. Zašto je tako, ne znam. Možda se čovjek rodi sa sklonošću ka mazohizmu ili hazarderstvu pa kasnije, te sklonosti isplivaju na vidjelo kada čovjek fiksira cijelo svoje biće ka nečemu. Ne znam. Sve češće razgovaram sam sa sobom, da bi možda čuo neku ideju koja će možda proklijati u nešto konkretno za par godina. U teoriji, čitav vam svijet govori kako trebate pričati o idejama. Nakinđurene djevojke, mudraci bez brade, političari, predsjednici nevladinih organizacija, svi vam oni trube i na virtuelnim i stvarnim zidovima, dijele i pišu istočnjačke mudrosti od mudraca sa bradom kako su ideje sve.

Neki se ljudi rode sa idejom, neki se rode bez nje, pa kasnije, u toku odrastanja preuzmu neku i nose je u svojoj glavi do kraja života bez sekunde ozbiljnijeg propitivanja šta ta ideja zapravo znači i postoje li druge ideje koje nadmašuju tu koju čovjek nosi u svojoj glavi i prsima. U Bosni i Hercegovini, ljudi uglavnom pričaju o drugim ljudima. No, to nije ono najopasnije, mada je u svakom slučaju odličan temelj za nazadovanje, u svakom smislu. Daleko opasniji su ljudi sa idejama koji na sva zvona pričaju o toj ideji a sami joj ne ostaju vjerni. Varaju je u  jeftinim motelima sa još jeftinijim populizmom u nadi da narod tu prevaru neće primjetiti. Ljudi je, nažalost, obično i ne primjete pa sve nedostatke koje primjećuju na toj ideji pripisuju lošim vremenskim i političkim prilikama. Fascinira me da u moru političkih partija mahom nastalih nakon ratnih zbivanja, nakon dvadeset pet godina, čovjek ne može da izdvoji jednu, nezavisnu, čistu partiju koja je ostala vjerna svojoj ideji i koja u svojoj unutrašnjoj strukturi konstantno osnaživa mehanizme kojima provjerava koliko se zapravo ta ideja  implementira u društveno-političku zbilju. Ovdje naravno nije riječ o tome da čovjek ostane zagriženo pri svome mišljenju kada jasno vidi da njegovo mišljenje jednostavno nije ispravno. Riječ je o idealu, riječ je o borbi da se u političkoj areni pronađe takt koji će vam pomoći da se ne ponašete kao zadnja budala konstantno mjenjajući svoju filozofiju da bi ocrnili suparničku partiju. To puko ukazivanje na pogrešno i loše u društvu nije samo da bi se pokazala sva bijeda bosanskohercegovačke stvarnosti nego da bi se i nužno oslabila pozicija druge političke partije koja opet koristi istu metodologiju i na isti način iznevjerava svoju ideju. Kao da imate dva čovjeka koji žele popraviti slomljenu stolicu a pritom konstantno kritiziraju jedan drugog dok stolica i dalje ostaje slomljena i neupotrebljiva.

Vjevoratna sada mislite: „Ovo je previše apstraktno i nejasno. Nemam pojma o čemu priča čovjek“.

Pa hajde da konkretizujemo priču. Hajde da pričamo o ljudima, ma gdje nas poslije toga đavo odnio.

U zadnje vrijeme se opet aktuelizirala priča oko Mustafe Busuladžića, odnosno oko toga što je škola u Sarajevu dobila ime po njemu. Naime, Mustafa Busuladžić je bio pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata. Bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani. Skupština Kantona Sarajevo usvojila je 2016 godine prijedlog odluke o izmjeni naziva Osnovne škole Dobroševići na području općine Novi Grad u Javnu ustanovu Osnovna škola Mustafa Busuladžić. Proljevičarski orijentisanim partijama, DF-u, SDP-u i NS-i nije dugo trebalo da reaguju. Zgrozili su se na ovu odluku i javno rekli da je suludo davati imena školama po provjerenim fašistima i antisemitima a to je, po njihovom mišljenju, Mustafa Busuladžić sigurno bio. Možda i jeste, u to uopće neću da ulazim.

Antifašizam, antifašizam viče ljevica. Moramo očistiti javni prostor od propagatora nacizma i antisemitizma oni kažu.

To zvuči sasvim logično, zar ne, boriti se za ideju antifašizma. Sve bi to bilo divno i krasno kada u entitetu Republika Srpska ne bi postojala škola pod nazivom:  „Osnovna škola Ivo Andrić“.

Znam, znam. Vjerovatno se pitate: „Šta ovaj balija i ezdaovac ima protiv Ive Andrića“?!

Nemam ništa, odgovaram vam. Nisam čak ni u bilo kojoj stranci, a i kad bi bio, bila bi to uglavnom ljevičarski obojena. Ivo Andrić je genijalan pisac, brilijantan pripovjedač, toliko brilijantan da bi se vjerovatno čak i Bošnjak, Srbin i Hrvat oko toga usaglasili. Ali, Ivo Andrić je pored uloge pisca imao još jednu ulogu i to ulogu ambasadora Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj kod Hitlera. Za Milana Stojadinovića izradio je elaborat o podjeli Albanije između Kraljevine Jugoslavije i Italije. Također, Ivo Andrić veli u odgovoru svom prijatelju N. Miroševiću na njegovu pjesmu “Kairski bazar”: “Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.

Osuđujem li ja Andrića?! Nipošto. Ono što mene izbacuje iz cipela jesu ljudi nevjerni svojoj ideji. Ono što mene tangira jesu lažni antifašisti koji se busaju svojim antifašizmom samo onda kada njima to odgovara, odnosno onda kada će to busanje, pored ukazivanja na fašizam u javnom prostoru,  ukazati i oslabiti poziciju suparničke partije. Shvatate li vi koliko suludo takve političke platforme zvuče?!

Jeste li vi čuli inicijative, od strane velikih antifašista, rasprostranjenih u ljevičarskim partijama u BiH, da se promjeni ime „Osnovne škole Ivo Andrić“ u Banjaluci, i ako jeste, jesu li one jednako aktuelizirane kao pitanje Mustufe Busuladžića? Zašto se to prešućuje?! Zašto bi obračunavanje sa bilo kakvim oblicima fašizma i antisemitizma sveli samo na likove koje favorizuju partije koje gaje drugačije političke nazore od naših i koje kritikujemo uvijek, ali baš uvijek, bez obzira dobar ili loš posao one uradile. Zašto sebi dopuštamo da biramo kojeg fašistu možemo napasti a kojeg ne možemo. Ako fašista raste u mojoj avliji ja ću ga javno prozvati. Ako fašista raste u tuđoj avliji ja ću ga javno prozvati. To je istinski duh antifašizma. To je pravednost, a ona ne poznaje kalkulisanje, bratske, ideološke i sestrinske veze.

Nešto je truhlo u državi bosanskoj, to je sigurno. Ne zato što ne postoje ljudi koji se bore protiv fašizma, nego zato što postoje oni koji u toj borbi kalkulišu, te iz kukavičluka ili iz neke neobjašnjive mržnje svoje demone brane a tuđe napadaju.

————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara