Kiparica Nela Hasanbegovic -“Između svjetlosti i tame”

Povezani članci

• Udarac hrvatskoj desnici
• Otvoreno pismo predsjednicima stranaka: HITNE MJERE ZA SPAS OBRTA, MALIH BIZNISA I 262.000 RADNIH MJESTA 
• Amir Hrnjičević: San o pravdi
• Ničija zemlja
• Zato što je novinar
• Bankama od kredita 69 milijardi kuna

Privremeni svjetlosni stubovi

Sarajevska, 27- godišnja kiparica Nela Hasanbegović, nedavno je pokazala svoja ostvarenja i uradke u Narodnom muzeju Crne Gore, odnosno njegovom cetinjskom odjelu, “Ateljeu Dado”, pod nazivom “Između svjetlosti i tame”. Mlada umjetnica je već imala desetak samostalnih postavki dok su njezina djela, osim oblasnih vidjeli i ljubitelji kiparstva u Italiji, Philadelphiji, Francuskoj, Njemačkoj. Najupečataljivija osobnost Nele Hasanbegović je neponovljiva i nepogriješiva upotreba svjetlosti koju znalački usmjerava u prostoru, pa skulpture više nisu reference samima sebi, nego se od fiksnog pretvaraju u prijelazni medij. Ide dalje te iz idealiziranog stanja, koje je proučavao Rosalio Kraussa, određuje paradigmatično održavanje pijedestala, što znači osnove koja je uspinjuća skulptura, izlazeći iz prvobitnog prostora. Djela “Penetracija”, “Između”,”Materna”, kao da napuštaju tlo na kojemu su postavljena, boraveći u prostoru kojeg dijele sa recipijentom što prolazi kroz ili kruži oko njih. Ostvarenje iz 2008. godine, pod nazivom “Wormhole” pokazuje novo dostignuće, pošto umjetnica uvodi jos neviđenu dimenziju posebnosti, sa cjelokupno lokacijskim određenjem pa se radovi  više ne smatraju modernističkim, niti funkcionalno odvojenim od posjetitelja ali ni od prostora, stvarajući nove okolnosti u kojima grade slozene i neodvojive  međusobne odnose,  vremenske ali i prostorne.

Pod velom – Nela Hasanbegovic

Sarajevska kiparica je uspjela preobraziti “Atelje Dado”, sa četiri svjetlosna stuba sastavljena od neonskih sijalica i metalnih spojnica, koji su ovladali galerijom. Učinila je da se svjetlost posvuda rasprostrani, u svom linearnom ugođaju. Napušta prevaziđene ali posvuda prihvaćene uobičajene načine izrade. Ona ne vaja niti modelira, nego skuplja korisni i dostupni materijal: neonske sijalice koje preuzima kao “readymade” metalne spone, što potvrđuju poseban angažman i prisutnost u stvaranju svakog objekta. Sama sve ostvaruje, vari, reže, mjeri ili spaja. Podiže materijale, oblikuje ostvarujući  bazne strukture, što je u oprečnosti sa njezinom osobnom krhkosti.

Vizijske stubove umjetnica naziva “monolitima”, zbog isticanja njihovog koherentnog sustava i jačine. Odvojeni, izgledaju kao jedistvena konstrukcija složenih dijelova kojima svjetlost podaruje imunitet. Monoliti posjeduju izvan oblične, iako privremene odnose sa prostorom kao i posmatračem, u jako poletnoj igri svjetlosti sa tamom.

Stubovi – Nela Hasanbegovic

Osobenost struktura ne prolazi kroz osobni, nego vanjski otvoreni prostor. Značenje djela nije ograničeno već proizilazi iz javnog prostora koji nije transcedentalan niti idealiziran. On je u vrtlogu nastajanja ali i neprestanog mijenjanja vlastitog odredjeljenja. Zato monoliti Nele Hasanbegović posjeduju ljudske osobenosti, naličeći na tijelo sa životnom energijom, dok neonske sijalice izlaze iz fizičkih određenja, kroz koje sebi krče put u određivanju vanjskih refleksija ujedinjujući ih u ugođajni eksponat. Nela Hasanović  teatralizira monolite jer oni, najprije predstavljaju  osjetljivost pa se spajaju sa samom galerijom koja se pod uticajem publike mijenja i evoluira. Potom kreću, ulazeći u mnolitsko polje te bivaju uporedivi sa strukturama.

Umjetnica svjesno planira prisutnost posmatrača unutar monolita. Izgledaju kao da su promjenljivi u prostoru te je moguće  direktno proučiti njegovu privremenu konstrukciju, postavljenu u scenske okolnosti. Zanimljivo je kako su neodredivi  kao konstrukcijski medij.

Autorica Nela Hasanbegovic