Kasaba Porto hendek panorama

Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis 13.11.2023. u 06:50

Povezani članci

Iz romana u nastajanju “LAVIRINTI VALDINOSA”

Piše: Jovan Nikolaidis

Svaka ruža ima trn.

Vidjela je, u kratkoj šetnji kasabom, u kakav se prostor uselila. Ponešto od ambijenta skadarskog kvarta Paruca moglo se naći i ovdje. Njihov jezik govori, mentalitet im poznaje, ali im ne prilazi blizu, tek promine. Ako je ko što zlurado upita – ne bi se svadila. Oni vide njenu raskošnu odjeću, uspravan stas lijepe žene, osjete jak miris ljubičice – to je ta tajanstvena žena: kurva s posebnim tretmanom. Zato šeretski dobace koju slatku riječ, dok žene pokrivene feredžom umah skrenu što dalje od nje, kao da od gubavca bježe.

Prvi dojam o sredini bijaše loš. Pomislila je: daleko je ovaj prostor i ljudi u njemu od Skadra moje mladosti. Ali nakon što bi još koji put prošla naseljem haotične arhitekture (osmotrila starinske dućane uz džadu, satrule kapije što na buđ mirišu, naherene zidove i podziđa koje je napao lišaj i kopriva, pȇla se stazama uz brijegove, dug korak pružala uredno obrađenim turskim kaldrmama u maslinjacima oko kasabe, razgledala pijacu punu racvjetalih darova prirode, osmjehnuvši se zdravim, lijepo odjevenih seljankama u raznovrsnim nošnjama, popela se na Stari grad sa koga je mogla da osmotri dobar dio naselja pod sobom), gotovo pokajnički priznala je sebi: ipak u ovom zaturenom svijetu ima nekog sklada. Život bùja, a izumrla ljepota mira ovdje još u punom zdravlju samuje.

Vratila se zadovoljstvu iz rane mladosti – dugom pješačenju okolišem opet će liječiti tugu, odsutno tabanati bez određenog cilja, promicati bogazama gdje zelenilo caruje. Našla je obilje božjih darova na periferiji naselja, u koju ljudi ne zalaze, za kojom ne haju. Porto Hendek, naseobina zagledana u svoje ćiftinske želje, poklanjala joj je nesebično, bez žaljenja, božju raskoš prirode. Ovi su ljudi zauzeti poslovima i sticanjem, brigom za svoj porod, ne kriju bojazan od nepoznatog, umilni su zapovjedima vjere, kloneći se svega što bi ih smetnulo od pridika njihove religije. I ovo doba okupacije su tako prihvatili: pogni se, okani se silnih, smiješi se bojažljivo, i što prije zamakni uskim sokacima u svoja ograđena dvorišta; šetaju bez cilja samo ludaci i dangube. Bio je to takav soj: odan svom bogu, štedljiv i tih, po prirodi nekonfliktan, nesklon dokolici. Ljudi koji su dobro upamtili rečenicu iz svoje svete knjige: Ti nemaš ništa, jer sve što smatraš svojim dato je po zakup. Ćuti i radi, trpnja će nas spasiti. Samo je Allah vječan, On će nadživjeti sve što imamo.

***

U „Izvještaju o pregledu i kvalikacijama krčmi, gostionica, kafana i hotela u varoši Porto Hendeka, saglasno naređenju Min. Un. djela Zetske banovine, stoji zapisano:

…U varoši ima: 9 kafana, 10 krčmi i 2 hotela. Kafane su lokali u kojima se priprema i prodaje samo kafa. Krčme ili mehane su lokali u kojima se uz kafu prodaju i druga razna pića. Hoteli su lokali gdje se može naći hrana i smještaj. Sve kafane su manje-više slične. Mahom su mizerni prizemni lokali sa najprimitivnijim namještajem i pokućstvom, uređeni po turskom običaju. Mehane su bolje od kafana. Prikladnije su i uređenije. Vlasnici krčmi vrše zanat sa više razumijevanja. Od dva hotela, jedan je sasvim primitivan, slabo držan i neuređen. Drugi hotel je ustvari privatna kuća sa običnim kućnim uređenjem i poslovanjem. U svakom slučaju – kvalifikacije su veoma negativne. Varoške kafane, ukoliko bi se tako mogle nazvati, spadaju u red najnižih kafana. Mehane se mogu podijeliti u dvije klase, i to tri boljeg reda i sedam nižeg reda. Varoški hoteli prema cijenama, držanju i uređenju su hoteli najnižeg reda. Zarade ovih lokala su neznatne i jedva tolike da mogu da prehrane sopstvene porodice. Čistoća je veoma slaba i na nju se malo obraća pažnja. Pokućstvo i namještaj su primitivni. Kava se priprema po turskom običaju. Pića nijesu loša, a hrana u hotelima je pohvaljena. Komisija smatra da drugačije ne može ni biti, i da se ovi lokali nalaze u istom stanju na kome se nalazi i narod varoši i okruga varoškog, na istom stepenu razvitka i uređenosti. Komisija koju je formirala Opštinska uprava u sastavu Selimbeg S, Špiro M.. pop Jovan. V., dr. S. Džamonja i Pici N., smatra da je preveliki broj kafana i mehana i predlaže Opštinskoj upravi da pazi kome će se izdati dozvola za otvaranje ovih lokala. Sugeriše da je za varoš dovoljno pet kafana, 5 krčmi sa jednom gostionicom, naročito za siromahe, i jednim, makar u privatnoj kući, hotelom za otmenije goste. I predlaže da se postojeći lokali podvrgnu sanitarno-policijskom nadzoru i bez ikakvog milosrđa, a u javnom interesu, odmah i bezuslovno zatvore.

Davnašnji izvještaj Komisije dat u „Glasu Crnogorca“, iako je u sebi nosio činovničku nadmenost, pa i animoznost, bio je realan. Zapuštenost kasabe bila je očita. No, tokom vladavine Kraljevine Jugoslavije, naročito kad otpočeše radovi na izgradnji solane, Porto Hendek je počeo da se razvija i mijenja nabolje. Odlukom i voljom Milana Stojadinovića, tada na mjestu premijera u Vladi, kad se nad morem izgrade dva hotela, impozantna po veličini i ljepoti, krenulo se u razvoj turizma. Ta djelatnost (do tada prisutna u povojima, sa krutom egzotikom divljine u sebi), podstakla je stanovnike da mijenjaju životne navike, učeći se novim vještinama. Predrasude i stidljivo gostoljublje zatvorene nastambe ustupili su mjesta novim pogledima, korisnijim navikama, većom dobiti. Za time, da stiču i štede, stanovnici ove geografije nisu žalili truda. Porto Hendek tridesetih godina dvadesetog vijeka dopola otvara svoje kapije, ljudi se uče galantnosti; smiješka i meke riječi pred novim izazovima nikada im nije nedostajalo. Sputanost i kruto vaspitanje ustupaju mjesta širem pogledu na svijet. Pristižu putnici iz svijeta u ovu orijentalnu rustiku. Lako su žitelji pojmili: ne počinje, niti završava život u uskom krugu provincije – ima još boljih i ljepših putova života od ovog na koga su osuđeni atavizmom.

***

Nedugo nakon dolaska Italijana 1939. pod presijom albanskih kolaboranata iz Nacionalnog fronta, na teritoriji između Tivarija i Skadra, na takozvanoj „neutralnoj zoni“ (mekoj liniji razgraničenja između Albanije i Crne Gore), formirani su administrativni punktovi i vojna kontrola balista „Pravedne Albanije“: Krajina, Šestani, i teritorija Porto Hendeka. Dio Montenegra, uz političku saglasnost i novčanom potporom Kraljevine Italije, pripada neko vrijeme „slobodnoj Crnoj Gori“ – crnogorskim separatistima.U tom vremenu ilegalci- komunisti sa obje strane izvode sitne sabotaže, raste otpor okupaciji. Tokom 1941, pozivom jedne ilegalne grupe komunista (u kojoj se tada nalazio i Enver Hodža), tajnovitim stazama u Skadar odlaze na dogovore sa albanskim komunistima neki od članova mjesnih komiteta KPCG. U novembarskoj Rezoluciji KP Albanije nalaže se: „…da razvijemo ljubav i borbenu saradnju sa svim narodima Balkana, a pogotovo s narodima: srpskim, grčkim, crnogorskim i makedonskim, koji se herojski bore za svoje nacionalno oslobođenje“.

U selu Labinot, kraj Elbasana, u martu 1943, na Prvoj zemaljskoj konferenciji KPA, kao gosti Konferencije, stižu nekoliko članova KPJ, predvođenih Blažom Jovanovićem. Donijeli su albanskom rukovodstvu Titovo pismo u kome su date sugestije za razvoj NOB-a Albanije. Na konferenciji je izabran Centralni komitet KPA, a za njegovog sekretara Enver Hodža. Odlučeno je da Narodnooslobodilačka vojska Albanije krene u otvorenu borbu sa neprijateljima. U ljeto 1943, kao instruktor, u Albaniju je radi toga upućen Svetozar Vukmanović Tempo.

***

Te godine, tog ljeta, jednog sparnog avgustovskog dana steglo se srce, zatreptala je duša naše junakinje. Naime, Mari Kopilješi, saradnici i balista i komunista (kako kada i kako kome!), Ljoradin iz agencije LOJD donio je iz Skadra pismo i paketić za Meri Davidovu. Drhtavim prstima primila je zelenkasti koverat (na njemu njeno staro ime: Dafina Montiljo, na zaglavlju okrugli logotip: u sredini dvoglavi orao, obodom kruga: BALLI KOMBËTAR-Shqipëria Shqiptarëve), i paket omotan voštanim papirom, svezan kanapom, a preko čvora i crvenog voska u žigu otisak: davidova zvijezda. Otrčala je u svoj sobičak stežući na prsima poklone. Prevedeno na crnogorski jezik pismo glasi: „Dobrom voljom Ljoradina P., oficira Nacionalnog fronta za okrug Porto Hendeka, šaljem paket i pismo tvog oca. Nekoliko dana pred njegovu smrt meni je to naređeno, uz zavjet da do tebe jednom mora doći, Albanci zavjete i datu riječ poštuju. David Montiljo je u miru umro u februaru 1942, čuvan od svakog zla u široj porodici bratstva Ndrekaj. Dobrotom je zaslužio da ga njegujemo. Sahranjen je, po svojoj želji, bez sveštenika, na napuštenom katoličkom groblju iznad sela Tropoja. Ja sam mu uz humku posadio dva čempresa koji dobro rastu. Štavionica uz Bojanu je spaljena, mobilijar u vašoj kući pokraden – tu je sada smješten vojni biro Nacionalnog fronta, u kome ja radim kao pisar. Dućan u Paruci pripada Nacionalnom frontu. Tvoj otac je, uz prisustvo najstarije glave u selu i potpisom na arabici našeg sveštenika, testamentom ostavio tebi na uživanje rodnu kuću. Ako se vratiš, nakon uspostave vlasti Nacionalnog komiteta slobodne Albanije, to će se poštovati. Pozdravlja te Seljatin Ndrekaj. U Skadru, 20 avgusta 1943.“

Djevojka plače i pažljivo, kao da otvara udarnu iglu iz mine, prstima odmiče papir, driješi kanap. U paketu je našla prsten i ogrlicu sa biserima pokojne majke, zlatnu tabakeru oca Davida, srebrni talisman s likom Judite, narukvicu od ćilibarskih kuglica, žutu maramu od svile, u kožnoj kesici dvadeset dukata sa likom kralja Ameda Zogua. Više nije mogla zaustaviti ridanje: sabija glavu pod jastuk, udara pesnicama po postelji, skupljena kao embrion čami do sive mrkline – crvenilo nebo iza Starog grada kroz zavjesu prozora grȕva posljednjim bljeskom po njenom podbuhlom licu.

***

Sirotinja Porto Hendeka po dobru je pamtila Maru Kopilješu. Naročito pravoslavni svijet sa kamenitog brijega nad crkvom Svetog Nikole i oni sa močvarišta uz Porto Milenu – darove u hrani i odjeći tokom krsnih slava, za januarski Božić i proljetni Uskrs. Nije Mare zaboravljala romsku zajednicu u Totošima, slala milodare u novcu ostroškom manastiru, hranila ojađene skitnice iz mahalskih budžaka. Ramo Vreća, lokalni pustinjak, držeći među prstima poklonjen novac, pjevno bi tada vikao pazarnim danom oko tezgi : Është kurvë, por grua e mëshirshme. (Jeste kurva, ali blagorodna žena.). Činila je to diskretno, da ne povrijedi one koje je sudbina svezala nestašicom. Muslimanima, dominantnom stanovništvu kasabe, pomoć uglavnom nije trebala, ali su cijenili staričino milosrđe; predanim radom stekli su dovoljno da ne moljakaju i ne prose. Sticali su neumjereno, u štednji bili gotovo fanatični. Mnogi oboljeli od bolesti koju rađa neizvjesnost: trpjeti tuđina na svome. Vješta gazdarica kupleraja je, inače, igrala dvostruku igru špijuna do kraja rata, radeći za obje sukobljene strane. Nakon oslobođenja od okupatora njoj je, zbog priznatih zasluga, od komunističke vlasti dozvoljen dalji rad „Vile golub“. Pisalo je u Rješenju o radu, izdatom u aprilu 1946: „Vršenje usluga u turizmu!“ Drugom kupleraju, u vlasništvu porodice S., smještenom podno Starog grada, u mahali, nasuprot džamije i hamama (otvoren je za potrebe njemačkih vojnika i balističkih oficira) nije dozvoljen daljnji rad.

A fukarluk i surovost nekih provoboraca i brzometnih partijaca (rjeđe tokom okupacije, redovito nakon rata), nad jadnicama iz „Vile golub“, pored ostalih opačina koje su, dok im se moglo, vršili u „narodnoj vlasti“, ostaje kao mučna uspomena u sjećanju nekih stanovnika Porto Hendeka: „Ko se jebā za vrijeme Italije, penziju je dobio, a ko je špijā balistima, ubačili su ga u UDBU“. Gadosti tih umišljenih načelnika iz kojekakvih odbora i sekretarijata pisac nema namjeru da šire opisuje.