Kako su umjetnici spašavali Sarajevo pod opsadom

Povezani članci

• Pod maskama policije i politike
• Kurspahić: Patriotizam i autizam
• Načelnik nas uči dinu i postu
• WILLY BRANDT U BALKANSKOM GETU
• ŽURNO ZAŠTITITI GRAĐANE SARAJEVA!
• Posljednji veliki “mrzovoljnik” prošlog vijeka

Naša pozorišta najintenzivnije su radila u dvije najteže godine 1993. i 1994, kaže glumac Izudin Bajrović.

Dvije i po decenije nakon završetka rata u BiH ljudi se još uvijek sjećaju antiratnih protesta ispred Skupštine u Sarajevu na kojima glumac Josip Pejaković, vrlo emotivno, pozivali građane da izađu na ulice i suprotstave se nadolazećem ratu, golim rukama. „Građani Bosne i Hercegovine, izađimo na ulice i rukama zaustavimo, zaustavimo ovo što nas u noći može dočekati i da se više nikada ne probudimo. Dođite pred Skupštinu, ne bojte se! Ne bojte se! Svi na ulicu, cijelo Sarajevo. Krenite rudari iz Breze, iz Zenice, krenite gladni, ne damo Bosne!, pozivao je Pejaković u prenosu koji je uživo emitovan na televiziji.

“To su bili protesti protiv rata i protiv vlasti koja nije bila u stanju da sačuva mir nego je veliki dio tih građana rastjerala po čitavom svijetu a ovdje ostavila topovsko meso sa kojim su manipulisali i te 1992. i manipulišu i danas” kaže Pejeković Al Jazeeri, uz 25. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, o čijim učincima danas ponovo polemiše domaća i međunarodna javnost.

Iako je režim bio glasniji od glumca, i započela je najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja, a cijelu zemlju zahvatio najveći sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, u kojem će za četiri godine biti ubijeno oko 100.000 ljudi, uloga umjetnika tokom predstojećih dana bit će izuzetno važna.

Zahvaljujući umjetnicima slike užasa bosanskog rata obišle su svijet i alarmirale planetarnu empatiju. Uz to, unutar same razorene Bosne i Hercegovine umjetnici su učinili da građani, poput onih u opkoljenom Sarajevu ne izgube vlastiti duhovni identitet. Otpor nestajanju i opsadi je bila i kultura i kreativnost.

Umjetnost u ratu

“Opsada Sarajeva i stradanje stanovništva našeg grada jesu bili svjetska vijest, ali kao i svako slično dešavanje ne zadržava dovoljno dugo i intenzivno pažnju međunarodne javnosti. To ubrzo postane tek uobičajena i usputna vijest na koju se nakon nekog vremena malo ko osvrće (možemo suditi po vlastitom iskustvu gubitka interesovanja kada slušamo o stradanjima stanovnika Halepa i sličnih stradanja ljudi u drugim krajevima svijeta)”, kaže Al Jazeeri glumac Izudin Bajrović.

Ono sto je bilo neočekivano u takvoj situaciji je da se u takvim, nehumanim, uslovima dešavaju i neke stvari za koje se ne bi pomislilo da su uopšte moguće i normalne, a to su, između ostalog, bila i neuobičajeno intenzivna kulturna dešavanja, kaže on. Aktivirali su se glumci, pisci, muzičari, slikari… Dešavale su se predstave, koncerti, izložbe, promocije knjiga.

Iz prvobitne zbunjenosti umjetnici su se prenuli i krenuli raditi kao da im je svaki novi rad zadnji u životu (što je svakako i moglo biti vrlo realna činjenica). Svijetom su počele kružiti slike muzičara koji svira na ruševinama, informacije o antiratnim predstavama koje se igraju pod svijećama u prepunim pozorišnim salama, gostovanjima značajnih svjetskih ličnosti i saradnja sa sarajevskim umjetnicima (sjetimo se Susan Sontag) i tako priča o opkoljenom Sarajevu nije ostala samo još jedna priča o stradanju, već i priča o otporu duha koji dobija razmjere epopeje. Turneja naših predstava koja se dešavala 1994. po zemljama zapadne Europe, u respektabilnim pozorišnim kućama je pokazala da je interes tamošnje publike za ono sto je stvarano u Sarajevu, zaista realna činjenica, kaže Bajrović.

“Još bih jednu činjenicu istaknuo, a to sam shvatio gledajući izložbu ‘Teatar pod opsadom’, a to je da su naša pozorišta najintenzivnije radila u dvije najteže godine, ’93. i ‘94, dok je ‘95, kada su uslovi ipak bili za nijansu lakši, mnogo manji broj pozorišnih premijera”, dodaje on.

Glumica Emina Muftić kaže da je umjetnost bila izraz da se sačuva duhovno biće, kako onih koji su igrali i bavili se umjetnošću tada tako i ljudi koji su dolazili da gledaju i slušaju umjetnost.

‘Teatar je bio život’

“Dakle, iznimno je bilo važno opstajanje umjetnosti u to doba”, kaže Muftić za Al Jazeeru.

„A mogu da kažem da su muzika i teatar bile u tom času najeksponiraniji, mada je i svaki drugi umjetnički izražaj u tom trenutku bio fantastičan. Za mene je to bilo pitanje opstanka duhovno, egzistencijalno, suštinski  […] da se čovjek ne svede samo na jedinku koja pokušava samo da zapali vatru i napravi hljeb. Još uvijek postoje ljudi koji su bili naša tadašnja publika, i koji i dan-danas pominju igranje u ratu. Teatar je bio život“.

Dvije i po decenije nakon rata umjetnici i dalje nastavljaju borbu protiv destrukcija u društvu. Ali, društo u Bosni i Hercegovini kao da ne priznanje njihovu ulogu tokom najtežih dana i ne vraćana im na pravi način.

Glumica Mufić kaže da se posljednjih 25 godina u Bosni i Hercegovini na čelnim pozicijama u državi smjenjivala cijela plejala ljudi koji su upitnog morala, i koji su to vrijeme iskoristili za popunjavanje vlastitih apetita.

To govori o jednom amoralu prije svega, nezasitosti, siromašenju društva, siromašenju svake osnovne ljudske vrline, kaže Muftić.

„Uspostavljen je princip i način života – ako nisi naš, vaš, njihov, onda nisu ničiji. Ja nisam nikada pripadala ni jednom klanu ili grupi, i zbog toga sam zatočena u vlastitu slobodu“.

Ako imamo u vidu činjenicu da glumac postoji onoliko koliko radi, kaže glumac Bajrović, onda je jasno kakav je položaj glumca u uslovima u kojima se kod nas [Sarajevo] ne snima ni jedna TV serija, u kojima se snima od nula do dva filma godišnje, u kojima se samo sporadično neki mladi glumac, ili glumica zaposli u neko od naša četiri pozorišta, a pozorišna produkcija je nedovoljna da bi ih angažovala u nekoj ozbiljnijoj mjeri.

„Ako ne vidimo ni imalo ozbiljniju namjeru da se to i promijeni, onda možemo sa sigurnošću znati da će situacija za glumce, a i za ostale umjetnike, biti sve lošija“, kaže Bajrović.

Umjetnicima u Bosni i Hercegovini danas je teško, ali oni ne odustaju ni u takvim okolnostima, još uvijek ponosni na ulogu tokom rata. U nedavno objavljenoj drami „Bosnom hodim“ Pejaković govori o nepravdi koja u Bosni i Hercegovini traje u posljednjih 600 godina, od kraljice Katarine Kosače do danas. ‘Bosnom hodim’ pokušavam objasniti i baciti svjetlo na one koji su se borili za slobodu i uvijek završavali kao izbjeglice od Katarine Kosače preko Zmaja do današnjih dana, kaže Pejaković.

balkans.aljazeera.net