Kad sude guje

Povezani članci

• SMIJURIJA STOLJEĆA: tvrditi da Hrvati obožavaju HDZ
• Erich Rathfelder: Rastanak s Predragom Lucićem, hrvatskim nezavisnim duhom otpora
• SLOŽENE POETSKE POLIFONIJE
• Osvrt na knjigu „Balkanska traganja“ Miška Đukića
• U ponedjeljak press konferencija u J.U. Mostarski teatar mladih: ‘Sunčani vrtuljak’ – predstava za bebe od 6 do 36 mjeseci
• Arleta Ćehić: Dobra umjetnost je oduvijek svojim univerzalnim jezikom spajala sve ljude

Foto: Boris Valedzho

 

Kad sude guje

 

Usred Erina grada stara

postoji velika bara,

Nasred bare je sprud

na kojem se smjestio sud.

 

Okružen prljavom vodom

u kojoj plivaju zvjerke,

sa svojim stranačkim vođom

sud je podesio mjerke.

 

Poskoci, žabe, komarci,

sve to tamo prebiva,

pravo te uhvate žmarci,

mjesto je jeza živa.

 

Sred ovog smrdljivog blata

gdje gamižu otrovne zmije,

strah sve sudije hvata;

suditi lagano nije.

 

Pravda je, dakako, slijepa

pa ne vidi pravo stanje:

stvarnost je nimalo lijepa

kad guje zvire kroz granje.

 

Potokom poti se lice

kadiji što kriomice

povez sa očiju skida.

Motreći zube svih gnjida,

 

ne žudi sudsku on slavu.

Bili vi pravi il’ krivi,

jezive misli pohode glavu:

oprezno – jednom se živi!

 

Ujed od ljutice šarke,

ostavlja tragove žarke!

Uostalom, što ti je, tu je

sad sam u službi guje!

 

Zbog čiste istine budi,

nekad tu živjehu ljudi

a mjesto ne bijaše barom,

no gradić pod Mostarom.

 

Mostovi spajahu ljude

što prebivali su tude,

a kada je pao “stari”

skroz se izmijenile stvari.

 

Sad ljutice čovjeku sude

kada ga ugrize guja;

za fasadom “časnoga suda”

otrovna močvara buja.

 

No, povijest pouku sprema

ako vam savjest zadrijema:

Tko krivo mjeri, tek sebi naudi,

jer će mu jednom presuditi Ljudi!

 

Ladislav Babić