KAD REŽIRA KARAMITRU…

Povezani članci

• “Nije Shakespeare, ali jeste Romeo i Julija” večeras u eMTeeM – u
• Sjećanje na Toni Pehara
• Odlazak velikana: Preminuo Stevan Tontić
• UMJETNICI I UMJETNICE NA PRVOJ LINIJI, PREDSTAVLJANJE PROJEKTA A LA FRONTIÈRE U ZVONU
• HVALA TI ŽORŽ
• Opera ‘Il campanello’ u režiji Snježane Banović u četvrtak pred mostarskom publikom

Boravak u bukureštanskoj teatarskoj sredini donio mi je i dragocjeno teatrologijsko iskustvo: susret sa Žoržom Banuom, predsjednikom Svjetske asocijacije kritičara i teatrologa i gledanje jednog apsolutno vanserijskog teatarskoga akta, opernoga spektakla – Evgenije Onjegin.

Da sam profitirao na svoj način i kod susreta sa Banuom i kod gledanja Onjegina u bravuroznoj režiji Jona Karamitrua pokazao mi je povratak u našu kulturnu svakodnevicu punu neuralgija, sa kojima, objektivno, vrlo je teško izlaziti na putove bilo kakvoga napretka.

Promocija knjige Žorža Banua u jednom bukureštanskom muzejskom prostoru, unutar cjeline kompleksa starog Bukurešta, bila je poslastica za svakog poklonika lijepe umjetnosti, jer komparativni pristupi ovog estetičara umjetnosti, u najširem smislu ukazali su mi što širina pristupa umjetničkom djelu uopće, bilo da se radi o teatru ili likovnoj umjetnosti, omogućava, koliko širi vidike i otvara sasvim nove mogućnosti.

Predstava Evgenije Onjegin, literarnog inspirativa Puškinovog, a na glazbi Čajkovskog, donijela je istinsku estetsku gozbu. Nakon dugo vremena vidio sam opernu predstavu u kojoj operni pjevači ne izvode arije kao na koncertnom podiju, ne preglumljuju strasti nego se istinski i u pjevačkom i u glumačkom pogledu ponašaju krajnje prirodno, pridonoseći svi, ama baš svi, od solista, zborista do baletnih igrača stvaranju dojma o predstavi kao skladnoj cjelini ujedinjenih individualnih artističkih potencijalnosti. Za sve ovo zaslužan je redatelj Jon Karamitru, majstor redateljskog štapića, optočenog sve samim biserjem njegovog višedecenijskog režijskoga filigranizma, iskivanog na tekstovima i partiturama Arbuzova, Soreskua, Mocarta, Artura Milera…

Predstava pokazuje u svim svojim dijelovima redateljsku promišljenost, sklonost ka traženju fine harmonizacije svih elemenata glazbenog i likovnog aspekta, a naročitim se ukazuje Karamitruov senz za prirodnost, inzistiranje na izbjegavanju bilo kojeg i bilo kakvoga oblika patosa. U rijetko precizno urađenim masovkama Karamitru demonstrira redateljsku lucidiju koja ide na to da zadrži individualnost u masi, ali i da u isto doba ostvari homogenost i kompaktnost svih prizora, do maksimuma. Kad režira Karamitru, umjetnički doživljaj je zagarantiran!!!