Jovan Nikolaidis: Razgovor u Tirani

Izdvajamo

• Elita koja se nije dala stala je zapanjena, gotovo u paralizi. Vremenom, pred njom su bila dva puta: oduprijeti se i potom postati mumija, ili se predati ponudi 'koja se ne odbija'. I nije neobično: i neokomunisti i neofašisti nude isti put: stazu robova za one koji se kulturom bave. Danas, kaže moj prijatelj, politika nas uzima kao ures u svojim posesivnim strategijama, ili prelazi preko našeg ubjeđenja kao što bankovni buldožer gazi neravnine na poljima kapitala. Kažem potom Prijatelju: i kod nas, u Crnoj Gori, desilo se slično: elita je zaćutala, umorna, rezignirana
• ostali: servilni činovnici-inteligencija navukla je uniformu lift-boja, a talog sa društvenog dna se - obogatio. Odjekuje našom stvarnosti turbofolk i parada neukusa sabijena u performanse, instalacije i igrokaze. Ne postoji, a pitanje je da li će ga i biti: model kulture društvene zajednice, strategija u kulturi koja državu označava i ukrašava kao zajednicu civilizovanog i otvorenog društva.

Povezani članci

• Mustafa Mehić: “Imamo idealno društvo – djeca iz osnovne škole Mustafa Busuladžić sele se u studentski dom Radovan Karadžić”
• Sukob atomskih sila: Šta znače vazdušni udari između Pakistana i Indije
• Mešić na Oslo bienalu
• Umri muški vol. 26
• Predstavljanje Muanisa Sinanovića u PEN centru BiH
• TUŽNA ZEMLJA I GODINE NADE

(Internacionalni festival literature, povodom 100 godina od pojave dadaizma u Evropi)

Dok srčano razgovaramo o kulturi Balkana, dva prijatelja, istog smo mišljenja: bićemo karika u lancu političke strategije o životu bez slasti i trajanju bez ljepote. Sumorno, očajno, fatalistički neizbježno. Ali dok trajemo, neka se pjeva i pleše na trgovima izumrlih kultura. Do identiteta nikome sjutra neće biti stalo. Zastave se vijore, kevću nosioci partijskih bajki, narod se povija slowmotion, obruč se steže. 

Susret s Prijateljem, kao i uvijek – srdačan, bratski. No, sam početak razgovora nameće zabrinutost. Tema: opstojnost elitne kulture. Njena marginalizacija na Balkanu velika je. Pominjemo rijetke predstavnike avangarde, i danas još nepotkupljive i revoltirane intelektualce, za koje vlast ne haje, kadšto ih još i ućutkuje oprobanim metodama iz prošlog vremena; zapanjeni smo sred opskurnih sadržaja subkulture koja cveta. Govorimo o prisutnosti dvije struje politike u kulturi: kulturu neokomunista i kulturu  neofašista. Nijedna od njih danas ne prepoznaje (prije reći: ne želi da shvati) kulturu kao iscjeljitelja država u tranziciji, u zemljama postmonističkog društva. Komparacija sa ne/razvojem i načinom kako se shvata građanska kultura i u Crnoj Gori, od onih kojima je zadaća da kuturu vode i razvijaju, po sebi se nameće. I ja kažem Prijatelju da govorimo o istome.

Jedina vrata kroz koja se kulturi danas dozvoljava nesmetan prolaz jesu vrata nad kojima piše: ‘prostor za poslugu’. Sve ostalo, kuda bi se moglo krenuti i djelovati njome u onom helenskom smislu značenja kulture – da je ona duša jednog tijela, zabravljeno je sigurnosnim bravama bankarstva, lancima ideologije anarholiberalizma, monopolima pljačkaša društvenom imovinom i već izobličenog globalizma, rigidnim kapitalom čijih se pogubnih omama malo ko odriče; prihvaćeni su i vladaju. Sirotinja urliče: mi moramo jesti!, bogati šapuću: nama treba još više ove svikle omame. Iz oba tabora, pak – režanje kao iz zvjerinjaka.  Zloslutnicima koji mrze svoje države, a takvih imamo kud god se čovjek pošene, ionako sve ide na ruku. U odsustvu građanske kulture takvi su posebna opasnost za svakog blagorodnog naklonika pristojnosti. Politikanti, hrtovi neukusa, zadovoljni su samo ako stanuju u pećinama mržnje. A kad izvire iz brloga svojih naciona i râsa urliču prijetnjom i potrebom da zavade. Gospodstvu se sprema omča za vješanje.

Ni traga više onom obećanju koji nam je (kao osnovcima puštenih iz monističkih zabrana), iz svijeta propagiran/reklamiran najavom da planeta postaje ‘globalno selo’ a u njemu svi stanovnici maltene rod jedni drugima. Ni Albanija ni Crna Gora, destinacije na zapećku priče o opštem blagostanju nadrealnih dimenzija, nisu se otele slasti koja im je ponuđena uvođenjem liberalne ekonomije. Koja će i kulturu učiniti pratiljom ‘slobodne politike’. Sve je, međutim, učinkovitija iluzija o navodno duhovnom preporodu narodnom, urešena i od lokalnih i od državnih poslenika koji su obećavali, obećavaju i obećavaće. Desio se, u istoriji kulture malih nerazvijenih sredina, poznat recept: vi, starci i djeco kulture, priđite nam i bićete zbrinuti; starine sinekurama, djeca slatkom slutnjom na šareni svijet koji ih čeka. Dok to vrijeme ne dođe: služite nama koji smo od naroda izabrani da vas vodimo putem u novo doba. Tako je politika navukla na lica intelektualaca masku. Ne onu iz helenskog teatra – tužnokomičnu navlaku za lice koje se smije ili plače dok predstave traju, već obrazinu sa tri lica koja se ne skida. Ponude mnogih sadržaja ‘nove’ kulture, uz pomoć servilnih činovnika u kulturi bivaju banalnost i u obilju i u sadržaju. Činilo se s početka svima: nema više diktata i ideologije, a stizalo je međutim kulturi sve više posrednih direktiva i sve profanijih sadržaja. Elita koja se nije dala stala je zapanjena, gotovo u paralizi. Vremenom, pred njom su bila dva puta: oduprijeti se i potom postati mumija, ili se predati ponudi ‘koja se ne odbija’. I nije neobično: i neokomunisti i neofašisti nude isti put: stazu robova za one koji se kulturom bave. Danas, kaže moj prijatelj, politika nas uzima kao ures u svojim posesivnim strategijama, ili prelazi preko našeg ubjeđenja kao što bankovni buldožer gazi neravnine na poljima kapitala. Kažem potom Prijatelju: i kod nas, u Crnoj Gori, desilo se slično: elita je zaćutala, umorna, rezignirana; ostali: servilni činovnici-inteligencija navukla je uniformu lift-boja, a talog sa društvenog dna se – obogatio. Odjekuje našom stvarnosti turbofolk i parada neukusa sabijena u performanse, instalacije i igrokaze. Ne postoji, a pitanje je da li će ga i biti: model kulture društvene zajednice, strategija u kulturi koja državu označava i ukrašava kao zajednicu civilizovanog i otvorenog društva. Dok srčano razgovaramo o kulturi Balkana, dva prijatelja, istog smo mišljenja: bićemo karika u lancu političke strategije o životu bez slasti i trajanju bez ljepote. Sumorno, očajno, fatalistički neizbježno. Ali dok trajemo, neka se pjeva i pleše na trgovima izumrlih kultura. Do identiteta nikome sjutra neće biti stalo. Zastave se vijore, kevću nosioci partijskih bajki, narod se povija slowmotion, obruč se steže.