JOVAN NIKOLAIDIS: Ko je tu, odavde je, naš je

Povezani članci

• Otvorenje izložbe slika: MILOŠ POPOVIĆ “Paralelne realnosti” u galeriji Collegium artisticum
• Drugi dan SFF: Projekcije “Otok ljubavi”, “Cure – Život druge”, “Mr. Turner”
• Kad vetar sa Istoka oduva arogantnost Zapada
• Šejla Kamerić na Festivalu Jeseni u Parizu
• Predstavljanje knjige dr. Esada Bajtala “Al Tempo” u Sarajevu
• Rezultat Berlinskog procesa: Omogućeno da se građani u regionu kreću samo sa ličnim kartama

Zanosim se, ponosim se, radujem se jednoj od najvrijednijih, najcivilizovanijih, najhumanijih odlika ljudskosti koje moja Varoš, moj sokak, moje komšije posjeduju: mirni i dobronamjerni ljudi. Od pamtivjeka. Brojni znakovi vremena, tragovi i zapisi potvrđuju mirnoću, vaspitanost i humanost žitelja ove pitomine. Koliko je priroda na ovim prostorima darovna, još  su više u njoj druželjubivi ljudi njeni. Moji sugrađani znaju reći, a oni znaju tako i da čine: sam živjeti ne mogu i neću, jer ko je tu, odavde je, naš je. Albanski i crnogorski i srpski i bošnjački i muslimanski i hrvatski, islamokatoličkopravoslavni u nevoljama sudružnici, svi smo hodači kroz život. A tako mi Muhameda alejhiselama, i tako mi Isusa Hrista/Krista – “nije život što i poljem proći”. Jer je duga staza života, klanci i brijegovi, litice i dubine morske, sve je duže i mračnije ako i muku i radost putovanja dodijeljenom sudbinom ne podijelimo. Što će meni da imam, a da mi susjed nema, zašto da ne pružam ruke koje mi je bog dao, ne samo da zgrćem, nego i da dijelim, ne mogu uvijek naprijed, jer znam da je i osvrtanje hodanje?!

Imao sam prijatelja iz djetinjstva. Davno se odselio na nebesa, mlad je umro najveći prijatelj moje mladosti, ali ja i danas, jednako vjerno, kad mi je teško, odem kraj njegovog mezara u Pinješu i podijelim sa njim razgovor, šapat. Niko me nikad od drugova nije toliko razumio kao on, pa ja i ne smatram da je umro – u meni i dan-danji živi Junuz Fici… Kad je moj pateras umro, nad njegovim odrom posmrtnu molitvu očitali su hodža Ibrahim Bajramović na arapskom, katolički svještenik na albanskom (zaboravio sam mu ime!) i pravoslavni pop Jovan Ražnatović na srpskohrvatskom; ne mogu zamisliti veću počast koja je data mom preminulom ocu, postojanom ortodoksu… Moja majka, Crmničanka, sa rahmetli staricom, majkom albanske porodice Mujalji, vodila je, na albanskom jeziku, tople razgovore, a slasne halve i tespidže, koje nam je starica donosila tokom blagdana, ne mogu zaboraviti. Upamtio sam, iz tog vremena, ja, još dijete, materin savjet da albanski jezik trebam da naučim, da bih imao vjerne drugove i lakše živio sa njima. Kad je moja mater Milica preminula, nakon smrti svojim je rukama njeno još toplo tijelo okupala i u posmrtno ruho odijenula prva komšinica, Albanka… Kad smo, bježeći iz okupiranog Sarajeva, sa jednom torbom u rukama, stigli svom staništu u maslinjak, mnogi su varošani ponudili (neki i dali) pomoć mojoj porodici… U mom domu, nakon progona albanskog življa sa Kosova, u našoj kući je neko vrijeme, tokom egzodusa boravilo 14 muškaraca, žena i djece.

Tako traje, i traje, i traje blagorodnost žitelja ovog prostora; znaju oni kako je biti odbačen i uvrijeđen, kakvi su i sami počesto bili. Sklon sam vjerovanju da, zbog blagodarstva i predusretljivosti koje imaju, ove naše ljude, čuvaju džibrili-anđeli sa nebesa. Upućujući time znacima vječnosti: sve što drugome uradite u životu, dobro ili zlo, znadite to božji ljudi! to sebi samima radite, na čast ili na sramotu i pogibiju svoju. Ova naseobina suživot, toleranciju i viševjerski sklad, kao kodsku mjeru, ima u naslijeđe. Marljivi radnici i tihi ljudi. Multikulturom se brane.