Jovan Nikolaidis: CRNOGORSKI PISAC, SAD

Izdvajamo

• Ergo, sa punim uvjerenjem, želim se glasno opredijeliti da jesam i ostajem crnogorski pisac, upravo zbog tog doba: istorije, za literaturu vrijedne teme magičnog realizma crnogorskog. Iako me takav epitet: crnogorski pisac, ne čini višim i boljim od ostalih nasljednika predaka iz 16 i 17 vijeka. Sve što je u literaturi nadiralo potom - nije mi na volju. Epska apologetika u desetercu, naivna kvazifilozofija i diletantsko stihoklepstvo srpsko-miletićevsko.

Povezani članci

• Što će nam uopće ti mediji?
• „Bella Ciao” – pesma koja spaja ljubav, pirinčana polja, partizanske šume i 2020. godinu
• Riječi po kojima ćemo pamtiti Gabriela Garciju Marqueza
• MILE STOJIĆ: Nacionalisti ništa ne umiju graditi. Oni su majstori pakla i destrukcije
• Subotom u podne ispred Vijećnice
• O NARODU I INTELEKTUALCIMA

Jovan Nikolaidis – foto: Radoslav Ratković

U potonje, obdan-obnoć, oči mi skapaše od čitanja istoričeskih zbitija, u želji da napišem (ako dotad ne pijenem) istorijsko-imaginativni roman o pradomovini po majci, junakinji mojoj. Listam knjige i arhivska dokumenta. Posebice o zbivanjima u Crnoj Gori i plemenima Brda u rasponu dva vijeka, 16 i 17-og. Od Skender-bega Crnojevića do Petra Prvog Njegoša. Đurađ je prognan, potom vladika Danilo iz „Vijenca“ nešto mrči i glavinja, Petrovići se temeljito-sluganski spremaju da srbuju i Rusiju slave, dok pleme Radonjića sluti mučke udare braće-krvnika. Rune se i savijaju plemenska Crna Gora i Brda iz tog doba, ali se drži crnogorski narodni zbor, sabljom i mudrošću siromašnog puka, plemenskih glavara-knezova i spahija, od Hercegnovog do Skadra, preko Kotora i Cetinja, i pomalo naokolo. Vještina gorštačka, hrabrost nadljudska, i vanserijska upornost tog mučeničkog naroda, dovoljni su poticaji starome piscu da razlista što se zbilo i kako se opstajalo u tom doista spartanskom vremenu malešne vojske junaka. Sa zapada Mletačka, prefrigana a silna, sa istoka i sjevera Otomanija, još silnija.

Čemu pominjem rečeno?

Ponajviše i najprije zato što pisac smatra da je osobito to doba davalo za pravo da se crnogorski narod od ostalih naroda doista proglasi čudesnim, nesalomljivim, za primjer i ugled svem evropejstvu; iako od njihove kulture daleko, viteštvom za nauk istima. I kasnije su se vodile mnoge dobijene crnogorske bitke i junačenja, ali se već uz njih izlijegla  srbocrnogorska zmija otrovnica, skovana od nadiruće petrovićevske kliječke. Kojom danas, politički i vojno, srbonacizam i ruski fašizam nameću završni pečat pada… Da – trebaju nam sjećanja i analogije, e da bi se znalo đe smo i čiju smo klin-čorbu srkali od Svetog Petra do Nikole Prvog i Potonjeg. Danas vidimo ko nam kičmu lomi, pa se crnogorski pisac povratkom na 16. i 17 vijek kani dičiti upravo tim magičnim vremenom i tim gordim precima. Kloneći se ostalog zbivanja, od tada do danas; mnogo je toga što je nakon 16. i 17 vijeka, u zapisanom i propagiranom, bilo nametnuto našem naivnom pučanstvu – dobro odglumljena, slobodno treba reći, kvazi-istorijska špekulucija prvoga reda. Potpisnika ovih redaka niko neće razuvjeriti u pomenutu tvrdnju.

Ergo, sa punim uvjerenjem, želim se glasno opredijeliti da jesam i ostajem crnogorski pisac, upravo zbog tog doba: istorije, za literaturu vrijedne teme magičnog realizma crnogorskog. Iako me takav epitet: crnogorski pisac, ne čini višim i boljim od ostalih nasljednika predaka iz 16 i 17 vijeka. Sve što je u literaturi nadiralo potom – nije mi na volju. Epska apologetika u desetercu, naivna kvazifilozofija i diletantsko stihoklepstvo srpsko-miletićevsko.

(AntenaM)