Joan Arvanitis: IL CAPO DI TUTTI IL CAPI

Povezani članci

• NAREĐENJE
• Vešović: Potpisujem Nikolaidisa, civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit
• Kad je odmah?
• Božica Jelušić: PROSTOR ZATAMNJENJA
• Velika poezija se i dalje piše u Sarajevu
• U funkciji besplatni javni informacijski servis www.poplave.ba

Foto: orthodoxtimes

Ne hajem za religiju, ne zanimaju me sveci, vanzemaljski život ostavljam onima koji u njega vjeruju. Ne podnosim takvu vrstu socijalne i mentalne eutanazije. Prihvatam: Bog je u svima nama, samo ga treba pronaći. Ne želim iluziju koju mi o njemu nude, ono što mi o njemu govore, drag mi je tek kao slutnja o snazi beskraja. Danas, međutim, u Crnoj Gori, put do Svevišnjeg vijuga krivim stazama.

U svakoj jednobožanskoj religiji nazirem suludost imperijalne oholosti koja mi sve vrijeme pokazuje da je riječ i o čudovišnoj propagandi. Buni se moj razum svemu tome, ne da se takvim maglinama. Meni je dovoljno što se u zemaljskom životu patim, čekajući da se svrši, da se oslobodim tegoba – čemu mi olakšica vjerom u fantazmama. Ipak, nehajan i ciničan spram vjerske dogme, sebe često korigujem, obuzdavam, učeći se pod starost pristojnosti. I svjedočim, miran, glagoljanju fanatika – pučko religijsko kazalište cvate kod nas.

Često mi religiozni ljudi, ma kojim od zakona jednobožačkih obavezani bili, nalikuju djeci koja sav vijek igraju igru na koju su, navedeni, naučeni. Ozbiljni nȁsilu, nalikujući službenicima na tajnom zadatku, najčešće neupućeni, a u opasnoj igri gubljenja smisla, s krajnom pažnjom predani pravilima koja provode po naredbi; nijednom se ne dosjetivši da je u tim igrama vješto skrivena opasnost po zdrav razum, logiku i iskustvo. Pogledajte današnju dječicu koja se, zanesena, igraju video igricama: odsutni, pokreta i pogleda usmjerenih na ono što sa ekrana draži njihovu pažnju. I što se tu može promijeniti? Ostaviti ih, neka im njihovog zanosa, na njega pravo imaju i sretni su toga radi. Čemu podučavati slijepca da gleda!

Odričem se te želje – vjerovati u nebesko kraljevstvo. Dovoljno je odanosti vjeri bilo u mom ocu, za me nije preostalo ništa do sumnja. Pateras moj bijaše postojani, kojiput naporni ortodoks. Slijedio sam ga kao dijete željno pažnje njegove, sve dok se nisam otrgao. Prepoznao je taj otpor. Nakon toga više nikada, ni majku ni mene, nije pozvao u crkvu, niti da u kući pristupamo molitvi. Ostavio je pobožnost sebi i u nju tonuo lagano kao u živo blato. Čučao je u uglu sobe, okrenut ikonama i kandilu, kraj nas koji mu u tom traganju za spasom nismo mogli pomoći.

Jednoboštvo je meni, u biti svojoj, napast za čovjeka, nije mi ono lijepo kao što jeste mnogoboštvo, koje je kadšto i nevino. Vjerovati slijepo u jednog boga zlobno je; takva religija samo je nastavak širenja ljudskog zla drugim sredstvima. Svevišnji ne haje što propovijedaju o Njemu, On opstojava i bez naše pažnje. Bog jeste Ljubav, no u bogomoljama ljubav ne stanuje, tamo je samo skutreno ono kobno, ono protivno životu, združeno u nezdrav spoj laži i zastrašivanja. Jer je ionako živjeti mučno. Dozovi sebi iluziju – čini ti se: lakše je. Umiruješ u sebi strah od smrti – eto tebi vjere za pomoćnika.

Pamtim govore popa Ražnatovića tokom velikih blagdana u crkvi Svetog Nikole ispod Starog Grada. Čita stasiti svještenik iz crne knjižice rečenice iz zamrznutog jezika. Potom prisutne savjetuje kako treba bogu služiti, vjeru slijediti. Na kraju liturgije on i prijeti paklenim mukama; nema kolebanja, pitanja se ne postavljaju, odgovor se zna: slatka je zadaća pravoslavlju služiti, vjeru čuvati. I naslađivati se njome, naivnošću okovani: ako kao sluge zaslužimo dar, stiće će raj nebeski.

Čekajući da prestane teror govornika u crnom prislanjam se uz očevo krupno tijelo, držim čvrsto prstićima njegovu vrelu šaku. Sve vrijeme mi je neugodno, vrpoljim se i ljutim. Zašto me ovdje otac dovodi? Gurkanjem me upozorava, izmiče ruku kad se treba prekrstiti, ali je ja jednako hvatam čim je spusti. Svoje obraze stavljam na njegovu nadlanicu. Tada me on premješta na lijevu stranu i ja njegovu šaku više ne puštam – plaši me svještenikov brundavi glas dok zapijeva. Vjernici mu u horu uzvraćaju. Kao na verglu: ‘amin’ i po triput ‘gospodi pomiluj’. Sve su to starci, njih dvadesetak koji redovno dolaze na službu božju. U crkvi je još nekoliko zavedenih dječaka. Pokoja žena. Pop mlati kadionicom koja zvecka. Meni se čini da iz upaljenog tamjana, usred mirisnog dima koji vijori, iskaču minijaturni vragolani. Svakom oko vrata zvončić visi, zvončići zvone dok se predamnom njiše srebrna posudica. Nestašni su, krilcima srebrnim mašu, lebde mi nad glavom, moj ih pogled prati dok se ne uvuku u snoplja svjetlosti koja sa prozora kupole nadire u hram. To svjetlo reže polumrak iznad naših glava. Prijeteći bas trgovca Damjana i silni tenor Manolisov prasne u praznini hrama: znak da se mojoj nelagodi bliži završetak. Poneko se zakašlje do hropca dok puk ponavlja ‘Gospodi pomiluj’. Opet po tri puta. U ime oca, sina i duha svjatoga.

Nakon liturgije izlazimo u crkveno dvorište. Vjernici u žamoru. Pop obilazi djecu i miluje ih po glavi i obrazima. Mene redovito i jako štipne za obraz drmusajući mi glavu. Njegovi prsti mirišu na nivea-pomadu. Mrštim se i odmičem, njegova me ruka sustiže. Tada ocu kažem: hajdemo kući; on me kori šapatom: budi pristojan. Otrgnem se iz njegove ruke i trčim do kapije crkvenog dvorišta; tamo ga čekam suzdržavajući plač jer mi obraz bridi.

Cezaropapizam ili vizantijska simfonija – svejedno. Nekritička i neobjektivna sigurnost za rulju. Ono što je bez logike u toj dogmi, pȍkori crkvenom, možda i više od carigradskih nasrtanja pravoslavlja da ludorije usađuju ruskom stepom i lednicima sve do Sibira, ili da nutka bajke dotad mnogobožačkim plemenima na Balkanu, to bijaše zloslutna propaganda hrišćanskih zajednica oko Carigrada i na Helespontu, Anadoliji i u Aleksandriji. Skaske o Jerusalimu i Hristovom grobu. Vizantizam je meni bio despotsko ludilo, tim veće što je brže umirao helenizam. Osionost pravoslavnih knežina sa crkvom pod skutima. Potom su se odigrale parodije: svaka država sa svojom oktroisanom, pravoslavnom crkvom; vaseljenska patrijaršija je služila kao svjetionik koji se i nije morao jasno vidjeti pred osvajačkom pošasti fanatičnih despota-krvnika sa tih prostora. Praznovjerica i primitivizam kao otrovni gasovi dižu se od tada nad hramovima padajući po kleru koji je ȍbučen da laže, i vjernicima koji se klera boje. U jednobošstvu stanuje strah, a u optimističkim obećanjima crkve opšta nesreća za čovjeka. Nigdje više mrgode nego u hramovima.

Neprikosnoveni kanon, plamen sa lumina iz bogomolja, prijetnja koju ljudsko biće ne smije dovoditi u sumnju, povijao se vjekovima. Fanarioti jedno: bogatstvo i sila diktiraju vjeru, a tvrdi klerici jednako romore o simfoniji. Špekulacija u borbi za prevlast. O Bogorodice! kakve sve zloće, otimačine i zločine podnjivila je religija po kojoj si ti bezgrešno začela sina Božjeg! Propisi, zapovijesti evangelista i disciplinovanje onih niščih duhom koji zapovijesti slijede. A ko je od despota za takvo šta mario dok se sladio u raskalašnosti kao povlašćeni sloj društveni!? Puk je za sve to vrijeme krvario, znojio se i gladovao, opijan vješto širenom porukom: “Neznavenima pripada carstvo nebesko. Trpite udarce života, milovaće vas jednom u oblacima, tamo daleko, daleko od mora.”

Ipak, da ne bude zabune od onih koji hule na moje uvjerenje: ja vjerujem u Boga! Svim bićem svojim, ali bez učešća pravoslavne doktrine. Jer me upravo Bog, u meni Svevišnji sudija, više od svih crkava i popova naučio da volim. Jer: cogito ergo sum, jedino svojoj misli i prosudbi odan jesam. Više od sedamdeset godina sluga sam Bogu, on je moj Gospodar, slava mu i milost – već sam starac, a nije me strah, ma koliko da mi je još ostalo života. Bog se ne ljuti, upravo zbog svoje bezgranične samilosti Gospod u meni, griješnom, sve podešava po Svom časovniku vječnosti. Do moje potonje ure Njegov sam. Za ono što čujem od trabunjanja popovskih ne dajem ni lule duvana.

(Iz romana Joana Arvanitisa: NAŠI SU ŽIVOTI BJEKSTVA)