IZVJEŠTAJ HASIJE BORIĆ-STOJIĆ, SELEKTORICE 42. POZORIŠNIH/KAZALIŠNIH IGARA U JAJCU

Izdvajamo

• Na početku moram reći da mi je pripala izuzetna čast da ove godine budem selektorica 42. Igara. Za mene je ovo bio veliki izazov, jer je sezona 2022/2023. bogata odličnim teatarskim ostvarenjima. Sva djela koja sam izabrala tiču se naše suvremenosti, bilo da je riječ o klasicima kakvi su Čehov i Andrić, u kojima su dramaturzi i redatelji pronašli kopču s našim vremenom, potvrđujući njihovu univerzalnost ili mladim autorima poput Emine Kovačević.

Povezani članci

• Biti čovjek – to je za Bölla prva i najvažnija kategorija
• ‘Sigurno mjesto’ najbolji film Sarajevo Film Festivala
• L. Šestov: Hegel ili Jov?
• TRI PRAŠČIĆA
• Branislav Antov Mikulić: Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji
• Poslana je predivna slika: Vijest o otvaranju Vijećnice obišla svijet

Foto: Arhiv

Već sam ranije pisala, ali vrijedi ponoviti, o razlozima zašto sam bila inicijatorica da se najstariji bosanskohercegovački teatarski festival, Pozorišne/Kazališne igre u Jajcu obnovi. Ne radi se samo o tome što je to moj rodni grad, grad koji ima odavno bogatu, pozorišnu tradiciju, nego i o potrebi da se očuva kontinuitet kulturnih institucija Bosne i Hercegovine, jer to je njegovanje našeg kulturnog pamćenja, bez koga nema ni kulturnog identiteta jedne države. Stoga se posebno zahvaljujem načelniku grada Jajca Edinu Hozanu što unatoč oskudnim vremenima po kulturu, pomaže da ona opstane. Zahvaljujem se i svim sponzorima.

Na početku moram reći da mi je pripala izuzetna čast da ove godine budem selektorica 42. Igara. Za mene je ovo bio veliki izazov, jer je sezona 2022/2023. bogata odličnim teatarskim ostvarenjima. Sva djela koja sam izabrala tiču se naše suvremenosti, bilo da je riječ o klasicima kakvi su Čehov i Andrić, u kojima su dramaturzi i redatelji pronašli kopču s našim vremenom, potvrđujući njihovu univerzalnost ili mladim autorima poput Emine Kovačević.

Izabrala sam sljedeće predstave:

Jasmin Imamović, Ljetopis o kralju Tvrtku, režija Dino Mustafić, BKC Sarajevo,

A.P. Čehov, Ivanov, režija Paolo Magelli, Narodno pozorište Sarajevo,

Roman Sikora, Tri dana ili Uspon i pad gospodina B, režija Tanja Miletić Oručević, Bosansko narodno pozorište Zenica,

Ivo Andrić, Gospođica, režija Đurđa Tešić, Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka,

Emina Kovačević, Perzeide, režija Karmen Obrdalj, Narodno pozorište Mostar,

Skender Kulenović, Djelidba, režija Miralem Zupčević,  Narodno pozorište Tuzla,

Nina Mitrović, Sretni ljudi, režija Ivan Leo Lemo, HNK Mostar.

***

Ljetopis o kralju Tvrtku historijska je drama koja govori o jednoj od najvažnijih ličnosti u povijesti Bosne, njegovoj vladavini, društvenim odnosima njegovog  vremena, Tvrtkovim bojevima i ljubavima, te udesu Bosne koji se ponavlja do današnjeg dana. Suvremenost ove predstave sažela bih u izvrsno muzičko rješenje Damira Imamovića sa kraja drame: Prvu strofu pjesme ‘Bosno moja divna mila’ glumci pjevaju intonativno savršeno, a s njima i publika. A, zatim kreće bolno rastakanje. Druga strofa se pjeva već pomalo muzički modulirano, iščašeno, kao što je i sama Bosna i Hercegovina danas. Slijede bolni rezovi, u kojima se otkida zadnji slog pjesme, koja više ne može da se završi. ‘Haj, u tebi je Sarajevo, puno sevda… Haj, u tebi je Banja Luka uzdah moma….’ Ali, cijela predstava daje tračak nade da će ova pjesma u budućnosti biti dopjevana.

***

Velika Čehovljeva drama Ivanov je drama o intelektualcu umornom od života. Magellijeva inscenacija nam donosi novo čitanje Ivanova, iznimnim teatarskim rukopisom. On je uvijek svoj, originalan i neponovljiv. To je neko „iskošeno“ čitanje ovog djela u kome se melanholija utapa u nervozu, tako da sve postaje zastrašujuća buka, koja odslikava košmar i paniku suvremenog svijeta. Ova aktualizacija nije formalna, on ne slijedi vanjske znakove našeg vremena, već insistira na njegovoj unutrašnjoj dimenziji, haosu i kakofoniji koje uništavaju puteve i meandre samog životnog smisla.

***

Tri dana ili Uspon i pad gospodina B svojevrsna je persiflaža liberalnog kapitalizma. Režija Miletićeve je veoma inteligentna, razigrana i maštovita. Ona glumcima nudi otklon od realističnog načina igre, i daruje mogućnost da se do besvijesti igraju, da otkrivaju u ovoj crnohumornoj drami svoj talenat za satirično. Nama nudi mogućnost da bez velikih emocija, a sa puno razuma sagledamo kapitalizam kao sistem koji i nas sve više pritišće.

***

Gospođica Ive Andrića nastala je iz plodonosne suradnje dvije sjajne umjetnice. Vanja Ejdus, prvakinja beogradskog glumišta, prvi put se okušala kao dramaturginja. Iako je vrlo teško dramatizirati Andrićeva djela, Ejdusova je to učinila briljantno, duboko je prodrla u unutarnju, psihološku dramu glavne junakinje, vješto inkorporirala i Andrićeve refleksije ovoga djela koje izgovaraju svi ostali glumci, sudionici predstave. Redateljica Đurđa Tešić ovim glumcima dala je i složene zadatke da osim toga igraju uspješno po neka lica, važnih da se osvijetle glavni lik i njegova tragična sudbina.

***

Svakako treba pozdraviti pojavu mlade, talentirane dramske spisateljice Emine Kovačević, čije su dvije drame uprizorene ove sezone u Narodnom pozorištu u Mostaru. U produkciji Perzeide, dogodio se onaj sretni trenutak pozorišta, kad izgleda kao da su se četiri žene, autorica teksta, režije i dvije glumice pogledale u oči i rekle: ovo je naša tema, duboko je razumijemo i osjećamo. Rezultat je istinski potresna predstava, koja je dvjema sjajnim glumicama omogućila da do tančina donesu temu zlostavljanja žena u naš teatar. Jedna od njih je dobro poznata Gordana Boban, koja je svojim kreacijama već obezbijedila zlatno mjesto u istoriji bosanskohercegovačkog glumišta. Druga je Fatima Kazazić Obad, čije vrijeme tek dolazi, sudeći po artističkom umijeću a i naznakama dubokog emotivnog registra koji nosi u sebi.

***

Djelidba Skendera Kulenovića osuđena je na zabranu od tadašnje komunističke cenzure na prvoj premijeri u Sarajevu 1947. Skender je kažnjen premještajem u Mostar. Radnja drame odvija se u Tufkinoj kahvi, gdje se sastaju predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba da podijele pomoć koja je stigla u Gluhu Bukovicu. Svako se bori da njegov narod dobije što više, a zapravo svi se bore za svoj lični interes. Miralem Zupčević je prepoznao univerzalnu vrijednost drame, koja iako davno pisana, vrišti svojom aktuelnošću. Prišao s velikim poštovanjem prema velikom piscu, postavio je integralni tekst, a njegov glavni zadatak bio je osmisliti tipove i likove u drami, ogoliti karaktere, naglasiti Skenderov neponovljivi humor. Njegov rad iskusnog pedagoga glume uveliko je pomogao svim kolegama glumcima da naprave upečatljive i duhovite likove.

***

Sretni ljudi svojevrstan je esej o pozorištu, bez klasične dramske strukture. Stvarna publika u teatru sluša i gleda niz unutarnjih monologa gledalaca jedne predstave, koji tek povremeno imaju dodirnih tačaka. Unutarnje radnje nema, to je tek slika jednog neurotičnog, iščašenog vremena koje živimo, tragična slika našeg vremena u kom se ljudi opijaju, drogiraju, maštaju o ljubavi, o svojim budućim karijerama. Izdvojila bih veoma duhovitu, tragikomičnu igru glumca koji ima samo jednu repliku u komadu koji se gleda, a i nju ponekad zaboravi, pritisnut svakojakim nevoljama koje mogu zadesiti glumca što dva sata nepomično stoji na sceni. Mislim da je Pehar pronašao najtačniji način igre i put kako da osvoji naklonost i empatiju gledalaca.