Ismet Smajlović: Prof. Dževad Šehić ili – opsjednutost matematikom

Izdvajamo

• Ovaj što sve ovo zapisa prisustvovao je i ovom prizoru od kojeg raste duša. Nakon susreta sa Dževadom kao svojim srednjoškolskim profesorom, jedan sveučilišni profesor i poduzetnik, na proputovanju kroz svoj Konjic, izdao je “zapovijest” konobarima: Ostavljam ove pare pa kad ljetos bude navraćao moj profesor Šehić neka se okrijepi”. Tako vam je to kad se susretnu ljudskosti.

Povezani članci

• Pismo Dine Mustafića direkciji “Susreti pozorišta/kazališta Brčko NEKA FESTIVAL OVE GODINE BUDE SMOTRA BEZ STRUČNE UMJETNIČKE EVALUACIJE
• RUKE BORKA MOČEVIĆA
• Britanski The Guardian uvrstio Olivera Frljića na prestižnu listu najuzbudljivijih redatelja
• CRVENI KORALJI
• Kurspahić: Izvještaj o pustoši
• Dodjela Ifimesovih priznanja

Da nastane ovaj zapis presudio je Šehićev komentar-čuđenje pred ljudskom navikom da druge zapitkuju: kako su, šta rade, jesu li se naspavali, uranili, gdje su krenuli, što su izgledom ovakvi-onakvi. „Pa kakvo je to ulaženje u tuđu intimu? Kakva su to „medicinska“ pitanja? Kakvo je to „zavirivanje“ u drugog? – čudi se ovaj glasoviti profesor matematike iz grada na Neretvi. „Toga u uljuđenom svijetu, na Zapadu nema“ – vajka se Šehić.

Dok je profesorovao, autor ovog teksta je sretao kolegu Šehića u konjičkom Srednjoškolskom centru, tom nekad svojevrsnom vaspitno-obrazovnom „kombinatu“, koji je pred rat bio mali grad đaka. Nismo prisnije drugovali, ali i kao sve druge kolege, imali smo respekt spram Šehićeve obrazovne misije, posvećenosti da učenike uvede u magiju matematike, koja je bila „bauk ljut“ mnogima, pa i ovom zapisivaču kome je, davno nekad, gimnazijska matematika ostala golema tajna. Šehiću tako profesorovanje nije bilo zanat nego baš misija.

Ovom zapisivaču nije znan neko ko je izrekao neku nedobru, nelijepu riječ  o ovom gotovo 80-godišnjaku, što je ljudski podvig, naročito u ovom vremenu u kome se namnožilo toliko zlica i ukoljica, ništitelja vrijednosti, statista života koji svoju unutrašnju prazninu „nadoknađuju“ nadmenošću, arogancijom. I svima nama  iz prosvjetarskog esnafa Šeha je bio nekako drag, makar i ne pripadali užem krugu njegovih poznanika. Za drugovanja, u posljednje vrijeme učestalog, ovaj što ovo bilježi od kolege Šehića također ne ču neku tešku, prejaku riječ  o drugome, mada bi mu, a dalo se to primijetiti, mnogo šta zasmetalo, ali je to bilo iskazano s mjerom. Gnjev bi u njemu bivao prigušen, zapreten. Prisjetih se mudraca Mehe Rizvanovića: “Nosio je modrice na duši dostojanstveno kao orden“, baš kao što to čine i  mnogi ovdašnji čestiti i radini ljudi.

Ovaj što ovo bilježi ima običaj pozdravljati i drugima predstavljati kolegu Šehića kao profesora matematičkih nauka, pridodajući k tome još i – umjetnosti. I to s respektom. Svjedočim: i dok smo neki dan, tu preko puta Srednje škole, uz eglen i jutarnje “kofeine” ulazili u još jedan dan života, otac jedne gimnazijalke serbez mu je ali sa uvažavanjem prišao, s namjerom da se zahvali za podučavanje kćerke, jer joj je to, kako reče, pomoglo da bude odlikašica. Šehi to dođe kao odličje dobrote. U ovom vaktu posvemašnog neuvažavanja znanja, štancovanja, kupovine diploma, vidjelo se da ovom profesoru bi drago da je nekome stalo da mu dijete stekne još koju mrven znanja, koje, ma šta o tome mislili neuki i lukavi, dobrano može zaštiti onoga iza koga ne stoje pleme, klan, “dinastija”, politika. “Doći ću gore gdje radiš, neka bude i tvoja kći, pa nastavljamo podučavanje”- tako ga obradova. Znaju to i mnogi drugi: Šeha je srednjoškolce-buduće studente pripremao, kažu dosta efikasno, za prijemne ispite na onim fakultetima gdje se do diplome ne može doći bez visokog poznavanja matematike, gdje se naprosto matematika dobrano pika.

Svjedočili smo i ovome: kad naiđe kakav nevoljnik što ga je život unizio, Šeha mu krišom tutne koju paru, a to isto čini i prema mladim konobarima, ”možda su studenti”, veli ovaj, zasigurno mogu reći, dobri čovjek. Nedavno na tom našem “okruglom” stolu za ljudovanje otvorismo i jedno “debatno” pitanje o štednji, škrtosti. ”Aaa, nerado dajem pare za pivu, cigare, ali posljednju paru ću dati za putovanja, knjige, naročito stručne, a nekad sam ih ponajlakše davao za ski-opremu jer u mladosti sam uveliko skijao, a evo i sad ne mogu bez planine.  Zalazeći u godine još više sam okrenut knjigama, ne propuštajući sajmove knjiga”.

I dok mu iz “logističke” torbe proviruju novine, nedavno u naše društvo bahnu sa jednom Dekartovom knjigom, bit će da je “Geometrija”. Kako mi, bivši proizvođači znanja, a sadašnji penzioneri-“podlipaši” uobičavamo da šalozbiljno drugujemo, kad neko prizva onu Reneovu jezičku formulu  ”mislim, dakle, postojim”, priupitasmo poštovaoca Dekartovog lika i djela: A šta ćemo sa onima uz koje pristaje: “milim, dakle, postojim”. “E takvih imamo za izvoz”- prokomentarisa ovaj dekartovac.

Šehića u šali tituliram andrićologom jer je posvećeni čitač knjiga ovog našeg nobelovca. ”Ja bih bez hljeba još nekako i mogao, ali bez razgovora, beli, ne mogu” – kao da slijedi tu Andrićevu ljekovitu primisao. Kazuje da je u ratu jednog svog drugara snabdijevao romanima Remarkovim, a odskora se opet vratio Meši Selimoviću, Heseu, Raselu. Neki dan eto Šehe sa novom knjigom: Ovaj roman dobio Ninovu nagradu, to su “Deca” Milene Marković, ulazio sam u knjigu, nadrealistička je, ostala u meni rečenica: “Ujede srce lepotom”.

U mlađim godinama Šeha je bio sklon putovanjima. Autom je znao stići i do sjevera Poljske, a tek drumovanja po Mediteranu. Pred rat je dobacio do Azije, Singapura… Sad najčešće skokne do Boračkog jezera, Boraka, ode gore uz Neretvu. A ovih sunčanih, baš užarenih dana, kad se čini da se, sjetismo se Zuke, “vrši generalna proba pakla”, ukotvio se tu, nadomak šestoluke Stare ćuprije.

Ovaj što sve ovo zapisa prisustvovao je i ovom prizoru od kojeg raste duša. Nakon susreta sa Dževadom kao svojim srednjoškolskim profesorom, jedan sveučilišni profesor i poduzetnik, na proputovanju kroz svoj Konjic, izdao je “zapovijest” konobarima: Ostavljam ove pare pa kad ljetos bude navraćao moj profesor Šehić neka se okrijepi”. Tako vam je to kad se susretnu ljudskosti.