Ismet Smajlović: JA(G)NJIČARI

Povezani članci

• Jozefina Dautbegović: Godine
• Nedžad Bašić: Nepodnošljiva lakoća našeg siromaštva
• Nacionalisti pokušavaju dijeliti Bosnu i Hercegovinu
• Umro legendarni bh. glumac Davor Janjić
• U Sarajevu protesti zbog predloženog zakona o radu
• NOMADI BARBANE

Evo jedne „endemske“ čovjekoidne vrste koja bi se mogla imenovati kao – ja(g)njičari, ovcojedi ili homoidi prehrambenog smjera.

„Anatomski“ opservirani: od svih organa najrazvijenija im je „sprava“ za varenje, a od nagona – najbudniji su im senzori gladi. Apetiti za bjelančevinama i ugljenim hidratima pojačavaju se naročito u momentu kad se spomenutim sofradžijama nađe sponzor za jelovnik. Tada se ljubitelji ovnujskoga mesa i „pridruženih“ mu elemenata pretvaraju u  prehrambene snage za pohod na visokokalorični jelovnik i k tome još  pićovnik.

Prepoznaju se još i po obaranju rekorda u brzopoteznom jedenju, te pogledavanju u susjedni tanjir (u tuđoj ruci zalogaj veći!), a daju se primijetiti i po brzom odlaganju escajga i prelazak na ručno jedenje i to najčešće s obje ruke (prevencije radi od eventualnog uzurpatora već zaposjednutog komada pečenja), „nadoknađujući“ tako i propušteno tokom bosonogog, a prinudno dijetalnog djetinjstva.

Operacija proslijeđivanja pečenja prema abdomenalnom traktu prate i još neki potezi: zauzimanje što većeg manevarskog prostora za rad lakata, ruku; oslobađanje vrata od kravate; raskopčavanje košulje i kaputa (iz čijeg džepa nikako da virnu novine ja l’ knjiga!); direktni prenos (sa „ugrađenim“ mumlafonom) asortimana sofre; naglašeno divljenje butu, rebarcadima, a ponekad  se omakne pokoja pohvala i  „mozgu“.

U početku prehrambenog duela sa jagnjetinom jedenje je stereo, dakle, ozvučeno jednosložnim, gotovo neartikulisanim udvaranjem „dobrom komadu“. Kako mu se unutrašnji organi pune, komentari su sačinjeni od epiteta iz gastronomskog leksičkog spektra, da  bi potom prerasli  u razgovjetnije rečenice  – prave ode krkanluku.

Ja(g)njičara potom oči nagovaraju na novi prehrambeni napad, ali  – anatomija uzvraća udarac! Zatvorio se „termostat“ za meso! Tad ljubitelj ovcoidnog fonda mjerka ostale „eksponate“, makar oni bili sa vegetacijskog jelovnika. Ubrzo zatim uslijede pohvale, naprimjer, piti ispod sača, siru, hljebu („baš  je  dobar, domaći!“), ali  tek nakon uspješnog  „desanta“ na jagnjetinu.

Ova antropološka vrsta, nastala u „mesosoiku“, u različitim vremenima i sredinama udružuje nagone za jelom sa porivom za pićem. Najčešće se „rimuju“ ovnujsko meso i rujno vino, ali i žežena rakija, dobro dođe, zašto ne, i bevanda, a  tu je i negdje i krčmarica mlada (sa minićem za maksi pogled), koja nakon tajne večere „reprezentativcima“ (šampionima u harčenju budžeta) izdaje račune sa aneksom u obliku bakšiša. Nekad rujno vino i ostali alko-derivati nadjačaju jagnjetinu, pa iz vinovnika potekne besjeda, uslijedi kadrovska kombinatorika, a ne dođe li u ja(g)njičarskom zasjedajućem društvu do koalicije ili  makar alijanse, eto – polemike  (od „starobalkanske“ riječi – polemati se).

Oni koji spadaju u bezalkoholne ja(g)njičare taktičniji su: sistematično i konstruktivno potamane sadržaj sofre, ali ne i transparentno. Kad ti naši jedolozi, ti vitezovi visokokaloričnih stolova „odrade“ sofru, konstatuju da je prehrambeni projekt  finaliziran.  Bezbeli, sjete se da ima i desert (kakva tulumbica, a ne smeta im da očijukaju i sa reform-tortom, važno je da ona sa abdomenom nije u zavadi, učeni bi rekli „koliziji“), pa pravac u – horizontalu, da se, konzumirano, je li, slegne. Za ovakvim  tajnim večerama nema decibela, nema govorenja rukama, nema „U ranu zoru, zoru kući idem ja!“, nego se postgastronomski eglen odvija ispotiha, minderaški, ali i dalje radi – kadrovska alhemija. Balkanska i ina konstanta sviđanja poslova, odrađivanja ljudi. A ako, druškane, nisi  uklanjen, onda  si, zna se, uklonjen.

Nego, u potonje vrijeme je onima koji su, interesno se „razvjenčavajući“ sa ateizmom, počeli čistiti biografiju od poroka (ne i od kabadahiluka!), nekako opet grlu priraslo bezalkoholno pivo, kao razrjeđivač jagnjetine. Nije li to, naročito za ex-pivoljerose, prelazni maliganski oblik ka – pravom, recimo, „sarajevskom“. Jer, doskora se govorilo: „On je dobar funkcioner/direktor, pije samo kafu“. A  kako je krenulo, mogla bi se opet čuti ona znana  „referenca“: „On  je  pravi rukovodilac  – voli popiti s društvom“.