In memoriam: Igor Mandić (1939.-2022.)

Izdvajamo

• Govoreći o starosti i smrti, o kojima je puno pisao zadnjih godina, kazao je: "Smrt je smiješna. Svuda je oko nas. Zašto bih se toga trebao bojati. Očekivao sam da ću umrijeti kao i drugi slični meni, poput Tomislava Ladana ili Branimira Donata u 76. godini, ali nisam. Nitko nije savršen".

Povezani članci

• Skladištenje mržnje
• Uloga tovarnog konja u Domovinskom ratu
• Fra Ivan Šarčević: Svaki je rat poraz ljudskosti i vjere, ali sada treba stati uz ukrajinski narod
• Otkaz Borisu Paveliću i nedodirljivi Karamarko
• Lust racija
• Nije Markov trg jedino mjesto za spustiti guzicu

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

“Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrprstvo? Mene to ne zanima!”, rekao je Igor Mandić prije nekoliko godina

U82. godini života u Zagrebu je preminuo književni kritičar i publicist Igor Mandić. Vijest je na svom Facebook profilu objavio njegov prijatelj enciklopedist Velimir Visković. “Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice“, napisao je Visković.

Igor Mandić rođen je u Šibeniku 20. studenoga 1939. godine. U Splitu je završio gimnaziju, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1966. bio je zaposlen u Vjesniku. Tokom devedesetih pisao je komentare za Slobodnu Dalmaciju, Feral Tribune i niz drugih tiskovina, a 2000-ih i za tjednik Novosti. Kratko vrijeme, 2000. godine, bio je glavni urednik Vjesnika. Autor je niza knjiga, dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005. godine i počasnog doktorata riječkog Sveučilišta zbog posebnog doprinosa od trajnog značaja razvoju kulturalnih studija u Republici Hrvatskoj.

Kroz cijelu karijeru uporno se borio protiv nacionalizama na jugoslavenskim prostorima. Bio je među prvim hrvatskim intelektualcima koji je otišao u Beograd tokom devedesetih. Naslovnu stranicu tjednika NIN s intervjuom koji je dao tom prigodom ponosno je držao uokvirenu u svojoj radnoj sobi. “Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrprstvo? Mene to ne zanima!”, rekao je prije nekoliko godina.

Govoreći o starosti i smrti, o kojima je puno pisao zadnjih godina, kazao je: “Smrt je smiješna. Svuda je oko nas. Zašto bih se toga trebao bojati. Očekivao sam da ću umrijeti kao i drugi slični meni, poput Tomislava Ladana ili Branimira Donata u 76. godini, ali nisam. Nitko nije savršen”.

Portalnovosti.com