Imam prijatelja, brata

Povezani članci

• PISMO UČITELJICI
• Stephan Lupino od fotografije do skulpture: Bit ću veći od velikog Picassa
• Goran Sarić: Bergenski putopis – prvi dio
• Alternativni glas Tomislava Jakića
• Ka zapadu
• Collegium artisticum: Kemal Hromić – Izložba plakata COVID-19

Foto: Sime Zelic/Pixsell

Imam prijatelja. Brata. Znate već svi kakve prijatelje imate. Kada uđete u peto desetljeće života. Počinjete svoj život slagati u ladice. Pa one za života stavite u prvu. Jedinu ladicu koja je bitna. Dođu takve stvari o Božiću. Kada vam najbolji prijatelj ima koronu, i ne možete do njega, kada vam drugog najboljeg prijatelja razvlače po medijima jer je učinio nešto što mali ljudi, malih uspomena ne mogu shvatiti. Teško mi je što ne mogu do svog najboljeg prijatelja. U samoizolaciji je, i ovaj badnjak je prvi da nismo skupa. Istinabog, sve prošle badnjake je provodio po birtijama opijajući se, ali ja sam ga nekako uvijek čekao. Napravio bih mu bakalar na bjanko, i na brudet, pa ako dođe. Svog drugog prijatelja upoznao sam u srednjoj školi. Prvi put, na njegovoj prvoj svirci, kada je stajao okrenut leđima nama njegovim prvim fanovima, bio sam ponosan. Ponosan što takve ljude imaš za prijatelje.

I nisam se kao uostalom nikada u životu prevario. U izboru prijatelja, ljudi koji mom životu nešto znače. Zlatan Stipišić Gibboni je rastao uz sve nas kao najbolji prijatelj. Nikada nije tražio od nas ništa, nikada nije nadmeno tražio da ga mi, njegovi prijatelji prepoznamo kao zvijezdu. A Zlatan Stipišić Gibonni to je postao. Dobar, naš, jednostavan, poseban, ali samo dite iz ulice. Naše dite iz ulice. I tada je Gibonni postao mega zvijezda. Za njega su se otimali svi na ovim prostorima, no malo tko je Zlatana Stipišića Gibonnija slušao. Što on zapravo pjeva i o kakvoj nam muzici govori. Gibu sam naravno nastavio pratiti kao svog frenda iz osamdesetih, i bio sam ponosan na njega. Na sve što je postigao u životu.

Njegove pjesme postale su poezija. Ne za svačije uši, i to ga je razdvojilo od svačijih ušiju. Ljudi koji su shvatili znali su da je Gibo izdanak naše generacije. One koja sluša, i one kojoj se riječi u pjesmi zabiju kao trn ruže u jagodicu. Pa ostanu. Na Gibu sam naravno zaboravio, kao što na sve u životu zaboraviš kada se nađeš u hodniku neurologije. U Zagrebu, na Rebru. U tim momentima shvatiš i tko ti je brat, i tko ti je prijatelj, i tko je tvoj životni suputnik. U momentima kada se tvoj svijet raspada. Kada više ništa nije isto, niti će ikada biti. Pred vratima u koja ti guraju dijete na magnet. Nije mene, da se razumijemo, Zlatan Stipišić Gibonni tada nazvao i pitao me kako se prijatelju osjećaš? Treba li ti što?

Na Zlatana Stipišića Gibonnija sjetila me glavna sestra. Ona kojoj sam donio bajaderu. Najmanje što sam mogao učiniti. Ta sestra, rekla je tada istinu koju pamtim i do dana današnjega, i koja mi se urezala u pamćenje da uvijek i svuda sve pogledam iz drugog kuta. Glavna sestra spomenula je mog Gibu.

Bio je Badnjak i ja sam kao očajan otac stajao u hodniku Neurologije na Rebru čekajući presudan magnet. Ako ovaj proradi. I sestra je došla među moje Bad Blue Boyse na Neonatologiji, i rekla da je netko platio presudan servis. Servis aparata koji će djeci sa malignim bolestima omogućiti presudnu dijagnozu. Nisu se sestre obratile velikim vođama, velikim političarima, već su se sestre obratile jedinom čovjeku za kojeg su znale da ih neće iznevjeriti.

Zlatanu Stipišiću Gibonniju.

Prošlo je od te večeri Božića i Božića. Tri ili četiri ako se ne varam. I čuo sam od tih dobrih žena kako je moj Zlatan pomagao, i pomagat će uz samo jedan uvjet. Da ga nikako i nikada, u bilo kojem kontekstu ne spomenu.

I ovaj Božić provest ću na Neurologiji. Onom tihom mjestu na koje ne zalaze koledari, na kojem nema božićnih pjesama, i na kojem te samo okićeno drvce, ono plastično, i nabacano tek reda radi, sjeti da si u bolnici.

Ne kod kuće.

I neće mi trebati kao i svakog Božića poruka od prijatelja. Neću je nekako niti htjeti. Ja ću znati da je moj pravi prijatelj, onaj istinski, bilo u izolaciji, bilo gažen od ljubomorne gomile uz mene. I to je moja, i mislim da je najljepša božićna priča. O ljudima koji brinu za one za koje brinu još samo moje drage sestre, moje princeze. I udahneš hladan zrak pred klinikom Rebro, i počneš u glavi onu njegovu.

Vrijeme uspori….

I znaš da je on uz tebe. Jedan i jedini, Zlatan Stipišić Gibonni. Onaj koji zna da je najbolji poklon stavio ispod svog bora. Da je omogućio djeci sa Neurologije magnet. Koji će dovesti do dijagnoze, operacije, i na koncu božićnog stola na desetine obitelji koji tu tihu noć provode umjesto sa svojim najmilijima sa sestrama u dežurstvu.

Jesi ga gazio brate moj. Gazi ga i dalje u inat svim pizdunima koji se zgražaju nad pizdarijama, a nikada nisu svoj život stavili u službu drugih. Onih najmanjih, onih najusamljenijih, onih kojima je istinski potrebna pomoć.

I zato ti brate hvala.

Ne moraš me nazvati i čestitati mi sretan Božić.

Tvoj život je moja najveća i najdraža čestitka za ovaj Božić. I mojoj Štefici i bratu Ameru. Ljudima koji ti iz dana u dan vrate onaj duh Božića kojeg tako očajnički tražiš.

Moj Božić je u njima.