IMA NAS JOŠ

Povezani članci

• 55 godina rada Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
• Marin Jurjević: Splitski Tupamarosi
• Reagiranje Snježane Kordić na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku
• Kineska filozofija: Jung Ču, Menecije
• BISKUPOVA POSLANJA
• Enes Kišević: Zar bih mogao pisati poeziju kada bih stajao na strani onih koji ubijaju?

Ili oluja na Dunavu

Vraćajući se sa izuzetno uspjele promocije knjige Dobri ljudi u vremenu zla, bestselera sa sedam izdanja, iz Srpske Atene, Novog Sada, na poziv prijatelja i izdavača ovog sedmog izdanja, Dragana Stojkovića, prvog čovjeka Mostarta svraćamo u Zemun. Olujna nas atmosfera prati, odjednom kao da su svi vjetrovi i sve kiše svijeta dohitale nad Srbiju…

Ali nije oluja pokolebala naše naume. Hrabro naša mala družina kreće ka brodu – restoranu usidrenom onkraj zemunskoga keja. Prelazimo na brod šibani ledenom kišom i iznimno brzim vjetrom.

A ulaz je trijumfalan. Kao da je netko nevidljiv priredio doček za nas troje. Za susjednim stolom skupina je veselih ljudi. Manje mladih, više vremešnih, svih odreda uglavnom rođenih Zemunaca. Stojković ih, naravno, poznaje i tumači životopise pojedinih.

No najznačajniju stvar kao da namjerno zaboravljam. Spremile su ove zemunske lole i bekrije i gitare i harmoniku, samo ćemane nedostaje. Krenule pjesme, veselo se društvo zagrijava. Ali, sad dolazim do briljantnog detalja… Fešta ovog, duhom i misaonošću zdravog svijeta, otpočinje sevdalinkom, onom najsarajevskijom – Kad ja pođoh na Bentbašu… I dalji me repertoar ovih veseljaka, koji svoj dan provode na olujom zaljuljanom brodu, na svom Dunavu, a opet s mislima na šeher Sarajevo i Bosnu, jer repertoar je upotpunjavan sve novim muzičkim brojevima, a ustvari starim predivnim pjesmama i dominantno sevdalinkama, oduševljava…

Gledam kroz brodski prozor, uz riblju čorbu i smuđa, kako se valja Dunav, lijeno, baš ravničarski, ispijajući temjaniku, Stotu suzu, iz podruma u Župi, onih Buce Mirkovića, iz poetske i životne njegove hedonistične poezije i filozofije. Ali, pogled mi luta po susjednom raspjevanom stolu.

Razmišljam da ima nas još, nas koji volimo pjesmu, onu Od Vardara pa do Triglava. Što ova skupina Zemunaca življenjem svojim potvrđuje. Počinju i završavaju svoja neobavezna okupljanja sevdalinkama, a potpuri svojih pjesama veselnica upotpunjuju brojnim starogradskim pjesmama, koje su svima nama značile u životu itekako puno…

Vidim da ima nas normalnih ljudi u ovom ludilu nacionalizma i divljeg kapitalizma. Velim društvu: Vrijeme je za ustanak.

Odlazim ozaren faktom da ima još kutaka neopterećenih politikom i drugim ovovremenim fekalijama.

Taj olujni dan na Dunavu s veselim Zemuncima valja pamtiti. Jer, normalnosti se još uvijek nađe i dobrih ljudi. Poput ovih veselih Zemunaca. Hvala izdavaču Stojkoviću za ovaj dan proveden na lađi dunavskoj…

Ima nas još!