Hrvatsko novinarstvo je prodalo dušu vragu

Izdvajamo

• Moj savjet im je da dobro promisle, nisam od onih koji će im odma kazati bježite glavom bez obzira jer je novinarstvo u Hrvatskoj prodalo dušu vragu i onom koga to zaista zanima, mora znati da se u novinarstvo ne ulazi da bi se zaradili veliki novci, tako da onaj kome je to nekakva odluka i izbor, moj mu je jedini savjet da istraje i da ne prodaje dušu vragu, da bude nepotkupljiv i beskompromisan i kad god, iz mog osobnog iskustva govorim, kada god misli da je pretjerao i da nije pametno da to napiše, treba upravo tim riječima i napisat, bez obzira na sve.

Povezani članci

• Puzeći tekst
• KO VOLI AMERIKU?
• MLAZ, Počitelj 2012
• Zakon o zaštiti druga Transkripta
• Dežulović: Jeste li još uvijek sigurni da je Hrvatska primljena u Europsku uniju?
• Mešić na Oslo bienalu

Pričigin se zahuktao i iz večeri u večer ruši se gledanost, posjeta i zanimanje za najveći kulturni događaj u Splitu, a možemo mirne duše kazati i u Hrvatskoj ovih dana. Duševne boli, očekivano, napunile su veliku dvoranu Doma mladih u kojoj se otvorio i prostor bine da svi mogu naći kakav – takav smještaj. Nebojša Lujanović otvorio je večer pozivajući porotu i suce umjesto publiku, da se ustanu i pozdrave “okrivljene”, a počinitelji, Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Damir Pilić, Ante Tomić i Ladislav Tomičić uveli su nas u priče počinitelja – koliko zapravo košta duševna bol?

Ante Tomić iznio je pred Splićane esej o duši, znanstveni rad kojeg se ne bi posramio ni ministar znanosti, koliko je prepisan, odlučit će rukovodstvo Pričigina koje ne gleda blagonaklono na “šalabahtere” ali Ante Tomić unaprijed se ispričao zbog sve slabijeg vida, uzrokovanog duševnim bolima, kao i naočalama iz apoteke koje nemaju adekvatnu funkciju. Jurica Pavičić nadovezao se na bolesti duše ističući kako ona zahvaća sve slojeve građana u RH, a najčešća je među arhitektima, političarima i činovnicima. Jurica je objasnio da zapravo nije teško naći samu pravdu, koja najčešće ima zatvorene oči, već je pravi problem pronaći sud, instituciju rečene pravde koja nije čak ni u Splitu već je smještena van grada.

Foto: Rada Doric 

Ladislav Tomičić na duhovit i osebujan način osvrnuo se na njegove najdraže tuženike, koje kako je naglasio, iskreno voli, jer je na neki način na sudovima stekao bliskost s njima, a brojnu publiku razgalio je Boris Dežulović svojih esejem o gnjidama, te o onom što iz tih gnjida nastane, a to su spolne uši, koje nam svima na kraju – idu na kurac. No u carstvu gnjida, kako je studijski obrazložio Dežulovićvladaju kako sekularni, tako i teološki procesi, a na kraju najebu u pravilu – novinari. Kraj večeri pripao je genijalnom Damiru Piliću koji je živopisno opisao svoje hapšenje, koje zapravo i nije bilo službeno hapšenje, već je policija, znajući da nije kriminalac, novinara do suda sprovela policijskim kolima, nudeći mu kao obrazloženje kako je na zadnjem sjedištu – dozvoljeno pušenje.

Ekskluzivno za naš Splitski dnevnik zamolili smo Borisa Dežulovića da komentira trenutno stanje u novinarstvu i kako ga on danas vidi.

Dežulović: Nema više nitko, pa tako ni novinari, iluzija da se u politici angažira zbog nekog općeg i društvenog dobra ili napretka. Politika je danas jedan vrlo lukativan biznis, jedna jako dobro plaćena javna služba, na rok od četiri godine, i novinari tu ne samo da idu iz vrlo ne humanističkih i nepoštenih pobuda, već idu i sa vrlo dobre startne pozicije. Novinari, kao i političari, odavno nisu radnici za javno i opće dobro. Tako i novinari više nisu posrednici između svojih čitatelja ili gledatelja, već su upravo ono što su bili u komunizmu. Znat će stariji gledatelji i slušatelji, sintagmu koja se nazivala – društveno – politički radnik. Tako da i u ovom dobu imamo taj stari politički ideal u novom društveno – političkom ruhu.

Sličnu stvar rekao nam je sinoć, Splitskom dnevniku ekskluzivno, Goran Milić, koji je ustvrdio da je novinarstvo danas u svojevrsnom sukobu interesa sa svojom profesijom.

Dežulović: Problem je što je novinarstvo u Hrvatskoj u sukobu tuđih interesa, a ne svojih i stalno egzistira između ta dva interesa, tuđa i svoja, časno novinarstvo se naravno bori protiv tih interesa, a nečasno, suvremeno novinarstvo, samo izabere nekakav svoj. U tom sukobu interesa priklanja se isključivo svom, i na toj paradigmi egzistira. Novinarstvo o kojem govori Goran Milić, a kojim smo se bavili mi “starije generacije” zapravo više ne postoji, jedino ga se u tragovima može naći u tzv. uljuđenom zapadu, kod nas više nažalost ne.

Malo ljudi zapravo zna da si ti htio biti sportski novinar, da je to bila tvoja prvotna želja kojom si ušao u svijet novinarstva.

Dežulović: To mi je bila zbilja životna, ona dječja, želja. Negdje u razvoju. Izvorno novinarstvo i sport, ne samo sportsko novinarstvo, već svako koje nije političko, može se baviti meritumom stvari, ti kao sportski novinar, izvjestitelj, javljaš rezultat, ali kao komentator možeš dati sebi oduška svom oduševljenju za neki sport, a prednost sporta pred recimo kulturom, u tome je što danas na sport otpada dvanaest stranica, a na kulturu recimo jedna, tako da si tog literalnog oduška možeš puno dat u sportskom novinarstvu.

Savjet za mlade novinare koji tek ulaze u profesiju

Dežulović: Moj savjet im je da dobro promisle, nisam od onih koji će im odma kazati bježite glavom bez obzira jer je novinarstvo u Hrvatskoj prodalo dušu vragu i onom koga to zaista zanima, mora znati da se u novinarstvo ne ulazi da bi se zaradili veliki novci, tako da onaj kome je to nekakva odluka i izbor, moj mu je jedini savjet da istraje i da ne prodaje dušu vragu, da bude nepotkupljiv i beskompromisan i kad god, iz mog osobnog iskustva govorim, kada god misli da je pretjerao i da nije pametno da to napiše, treba upravo tim riječima i napisat, bez obzira na sve.