Herojstvo malog, nezaposlenog čovjeka

Izdvajamo

• I onda sam shvatio da djecu ne donose rode već noćne vještice. I shvatio sam cijeli plan. Ovaj planet se okupira. Nasilno i užurbano. Ali ja nisam bio adaptiran za njihovo sjeme. Zbog nečeg nisam mogao biti dio plana. Debeo i dlakav bježao sam polugologuz u gaćama, iz sobe u sobu, prestravljen, ali nije im uspjelo da me uguraju u plan.

Povezani članci

• Amir Hrnjičević: Kamenoj sehari
• Suspenzija profesionalizma: Kraj jedinstvene policije u Mostaru?
• Halil Džananović: ŽENI
• O Jeziku i nacionalizmu: šest godina kasnije
• Promotivna konvencija Gradskog odbora SDP-a BiH Mostar
• ŠTO MOŽE PJESMA?

Foto: alt-f-artist.com

Industrija smrti je iznad industrije života ili industrije zabave. Jasno mogu da percipiram kako su industrija zabave i kulture stavljeni u službu industrije smrti. Ako ništa drugo, to se može nazvati medijskom zavjerom. Kao nezaposlen i usamljen čovjek ja mogu samo da posmatram. I ništa više. Prokleto ništa više. Ko sam ja da nešto mogu promijeniti?! Ispali šarafić u ogromnom, složenom, bučnom i super produktivnom stroju smrti sa produžecima svuda oko nas. 

Još jedan dan je svanuo nakon još jedne noći. Milijarde godina se Zemlja vrti oko svoje osi, a Sunce je uvijek ponosno i visoko, takoreć’ nezainteresovano, iznad planina, rijeka, mora, gradova, kuća, kreveta i stolova za kojima žvačemo i gutamo sažvakano.

Ustao sam, uredio postelju iza sebe, istuširao se, oprao zube, pripremio se za još jedan dan nezaposlenog čovjeka.

Svuda sam mogao vidjeti ljude koji se kreću i rade, ljude sa jasno određenim dužnostima koje su ispunjavali ili ne. Čak i penzioneri su imali svoj ustaljeni ritam životarenja. Kada sam otvorio prozor i pustio da uđe svjež zrak u sobu, gledao sam za pticama koje su letjele tamo-amo. Na prvi pogled se može činiti kako je njihov let besmislen ili stihijski, neplaniran, neusklađen, međutim istina je to da su one letjele sa tačno određenim ciljem, sinhronizovano, čak i svaki pisak ili pjev, koje bi ispuštali leteći, imali su tačno određeno značenje. One su komunicirale međusobno i navodile jedna drugu kako da dođu do insekata koje su proždirale u brzom letu ili bi se upozoravale na eventualne opasnosti po njihovo jato ili grupu. Mnoštvo ptica je bilo uposleno i sretno na jarko plavom nebu bez ijednog oblačka.

Za razliku od mene, dakle, ptice su se jutros nadigle sa planom i motivom svoje svakodnevnice.

Sinoć sam zaboravio spojiti mobitel na punjač. Mobitel je bio prazan. Priključio sam ga na punjač i ponovo pokrenuo. Trebalo mu je neko vrijeme za aktivaciju displeja. Prvo što sam uradio je pretraga po fejsbuku. Naravno, i ja sam član onlajn društvene mreže. Teško je biti nezaposlen a ne biti član društvene mreže.

I onda sam redom pregledavao postove. Preko displeja pametnog telefona nizale su se razne informacije, fotografije, statusi pojedinaca koji su ljude obavještavali o nečem za što su mislili da je vrijedno pažnje. Neke od tih elektronskih informacija sam samo letimice pregledao, nad nekim bih se zadržao više, nad nekim nikako, korisnici su postavljali fotografije, određena mišljenja, kritike, namjere ili zapažanja. Neke statuse sam nagradio lajkom. Ništa lično. Moglo bi se reći proizvoljno. Na primjer kada bi jedna internetska stranica dijelila vijesti o raznim uspješnim poslovnim projektima tipa otvaranja novih preduzeća, zapošljavanja radnika, rastućeg izvoza na strano tržište i sl. – ja bih takvu objavu uvijek nagradio lajkom mada nikako nisam uspijevao dokučiti otkud određenim ljudima toliko socijalizirana efikasnost i finansijska moć da tako komplikovane projekte osmisle i uspješno sprovedu u djelo.

Ja sam bio nezaposlen čovjek, sa mnoštvo protraćenih dana i neprospavanih noći iza sebe, i takve pojave u društvu su me fascinirale. Dok su drugi, pametniji ljudi, bdjeli nad planovima i projektima, ja bih se, nakon noćne more i borbe sa female demonima, naglo budio i iskakao iz kreveta i, u potkošulji i gaćama spalim do pola dupeta, vrištao i bježao iz sobe u sobu. Lajao sam na zvijezde. Na javi su me žene izbjegavale, u snovima su me proganjale.

Jedna od tih noćnih vještica me znala uzeti za jaja i stiskati ih tako bolno dok se vrišteći ne probudim. Uglavnom bi nestajala sa buđenjem, ali nije uvijek bilo tako.

Jednom sam se probudio nakon noćne more. Ali sa buđenjem mora nije prestajala. Iako otvorenih očiju i svjestan, zagledan u plafon, bolan osjećaj od dolje nije prestajao. Čak sam još uvijek osjećao stisak vrelih prstiju iako u sobi nije moglo biti nikoga. Ali nešto je ipak bilo negdje pored mene u mraku i držalo me čvrsto za jaja i ja sam se spremao da rukom dodirnem to „nešto“. Bog mi je svjedok kako to nije bilo nimalo laka odluka, nisam smio pogledati dolje, ali već nepodnošljiva bol me je natjerala da to uradim. I krenuo sam rukom prema dolje. Prestrašen ali odlučan, suspregnuvši krik iz grla, umalo sam dotakao to „nešto“.  Ono se sklonilo prije nego sam ga dodirnuo ali nije i nestalo. Već sljedećeg trenutka mi je grubim, jezivim glasom drsko šapnulo u uho: „Slušaj pakleni drkadžijo! Posadit ćemo to sjeme u tebi, prokleti idiote, makar ti se jaja tvrdo skuhala! Vrag me odnio ako znam zašto ne možeš, kao većina ljudi, da primiš informaciju za moćno demonsko sjeme. A takav si propalica i goljo!“ I onda je otišla. I onda sam shvatio da djecu ne donose rode već noćne vještice. I shvatio sam cijeli plan. Ovaj planet se okupira. Nasilno i užurbano. Ali ja nisam bio adaptiran za njihovo sjeme. Zbog nečeg nisam mogao biti dio plana. Debeo i dlakav bježao sam polugologuz u gaćama, iz sobe u sobu, prestravljen, ali nije im uspjelo da me uguraju u plan.

Pretpostavljam da sam zbog neadaptiranosti i usamljen čovjek. Mora postojati neka magija da bi privukao ženu k sebi. A ja sam odbijao magiju. Lošu magiju. Pokušavao sam biti svjestan situacije. Pored svega, izgleda da sam uspijevao u tome. Ali plaćao sam cijenu vlastitom usamljenošću. Zacijelo da su noćne konkubine iz pakla i meni mogle usaditi odgovarajuću gensku informaciju u jaja, ali zbog nečeg im to nije polazilo za rukom, a da ja apsolutno nisam znao zašto je to tako. Jednostavno je tako i prihvatio sam to. Vremenom su me sve više ostavljale na miru. Izgleda da su odustajale od namjere da me usjemene. U posljednje vrijeme spavam duboko i spokojno snom pravednika.

Ako se pitate od čega živim, to ovdje ne bih smio otkriti. Ovo je javni dokument. Uglavnom, kada kažem da sam nezaposlen to i nije apsolutno tačno. Odnosno jesam nezaposlen ali nisam potpuno besposlen čovjek. Otprilike tri ili četiri dana u mjesecu ja se bavim određenim djelatnostima na koje se ne biste vjerovatno nikad navikli. Ne možete ni da zamislite šta sve radim tim danima da bih sebi priskrbio potrepštine za život. Naravno da ta vrsta posla ne spada pod neku jasnu radnu kategoriju, to što radim se ne može legalizovati, voditi transparentno preko bankovnog računa niti uredno prijaviti kod zdravstvenog osiguranja. Niko nije oštećen, niko nije pokraden ili otrovan, svejedno, uspješnost posla kojim se bavim maksimalno četiri dana u mjesecu je takva da ona zahtijeva apsolutnu tajnost i anonimnost. Radim tačno onoliko koliko mi je dovoljno da lagodno živim i sve ostale dane u mjesecu sam dokon i besposlen. Zaista se može reći kako sam uglavnom besposlen čovjek.

A kad ste nezaposlen i slobodan kao ja, tad vam je još više čudno na kakvim sve radnim mjestima ljudi provode minimalno 24 dana u mjesecu, a mnogi i više. Kolika organiziranost i napregnutost je potrebna da bi se svi ti ljudi namjestili i uposlili sve te dane u mjesecu, a onda sve to isto ponavljali iz godine u godinu. Dugi niz godina. Koja fascinantna pojava. Čudesna.

Pogledajte samo tvornicu  Koka kole. I njenu istoriju. I novce i znoj koji su protekli tom mašinerijom da bih ja u svako doba i na svakom mjestu gdje se služe ili prodaju sokovi mogao naručiti Koka Kolu. Uz sendvič, kafu ili picu.

Koliko sam samo ograničen i neproduktivan čovjek. I usamljen. I neškolovan. Nepoželjan. Moja usamljenost je, naravno, posljedica moje izrazite nezainteresovanosti za bilo kakvu komunikaciju sa osobama oko sebe. I, posljedično tomu, jako mi je teško uobraziti da mogu biti neko ko će, recimo, za početak okupiti nekoliko ljudi i usmjeriti ih na posao koji će raditi. A onda tom poslu treba dati potrošačku verifikaciju jer vi morate raditi ili proizvoditi nešto što će potrošači konzumirati. A šta sve ljudi danas konzumiraju teško je i zamisliti. Ipak, na tržište biste trebali da iziđete sa nekim originalnim i jeftinim trikom koji će upaliti kod prodaje. A to može biti teško rješiva jednadžba. I zato se divim ljudima i preduzećima koja uspijevaju u tome. I osjećam se nekorisno. I suvišno. Koji je uopšte smisao moga postojanja kada nisam ni maleni dio globalne mašinerije koja proizvodi sve što nam treba ili ne treba u svakodnevnici?

I, zaista, kad kao besposlen i usamljen čovjek ujutro otvorim onlajn novosti, može da me zadivi kada ljudi nekako uspiju osmisliti i plasirati određeni proizvod na tržište hrane, lijekova, stanogradnje, poljoprivrede, autoindustrije, igračaka i još dosta toga opipljivog i manje ili više korisnog u našim životima.

Međutim, jako me zbuni i naljuti kada u isto vrijeme vidim da se višestruko više stotina  milijardi dolara umnoži u prodaji političkih, religijskih, rasnih i spolnih ideologija bez stvarnog i mjeničnog pokrića. A onda se na osnovu teških i krvavih sukoba, koji nastaju prodajom različitih ideologija različitim izmanipuliranim konzumentima, diže i utvrđuje industrija oružja kao ekonomski suveren koji se postavio iznad svih ostalih industrijskih grana u svijetu. Industrija smrti je iznad industrije života ili industrije zabave. Jasno mogu da percipiram kako su industrija zabave i kulture stavljeni u službu industrije smrti. Ako ništa drugo, to se može nazvati medijskom zavjerom.

Kao nezaposlen i usamljen čovjek ja mogu samo da posmatram. I ništa više. Prokleto ništa više.

Ko sam ja da nešto mogu promijeniti?! Ispali šarafić u ogromnom, složenom, bučnom i super produktivnom stroju smrti sa produžecima svuda oko nas.

Bez zaturenog i zahrđalog šarafića poput mene, taj stroj može besprijekorno da funkcioniše i melje sve nas do dalekog i upitnog Sudnjeg dana.

I upamtite muškarčine, ako se sjećate da ste se probudili sa neodređenom boli u mošnjama, ili ako vam se to ubuduće dogodi, to znači da ste negdje na podsvjesnom nivou pristali da budete sjemenište zla koje već dobrano guta ovaj svijet. Vi i vaše izgubljene, nakinđurene žene, opsjednuti demonskim sjemenom, postali ste dijelom industrije smrti.