Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET

---

Halil Džananović

---

KRVAVI ČARŠAF„Te godine, ljeta Gospodnjeg, pšenica bijaše polegla od silnog roda. Uzavrelo polje Ćelija tog dana pritisnut će žeteoci, praćeni pjesmom ptica izvidnica, koje su pjevale zahvalu Tvorcu i milosti Njegovoj, što se zlatila po smrtolikom raju zemaljskom. Husan je oštrio kosu, žena mu Džilka na ognjištu zapretala somune u usijani žar, na obližnjoj grani vjetar je ljuljušk’o oguljenog janjca. Mobe kod Husana uvijek su ličile na svetkovine, svadbe, na narodna veselja. Doći će staro i mlado, sakato, nejako i prosijaci, koji su uzalud pokušavali da Husanu poljube ruku. On to nikad nije dao, a darivao ih je svakom prilikom u njihovim neprilikama.I sam Bog je (šaptalo se u narodu) volio Husana, pa mu podari nasljednike, dva sina, dva gorštačka vuka, i kćer Zlatiju, koju su sanjali kako s vilama igra kolo oko Bisernog jezera. Mada je nijedna molitva (koja se u to davno vrijeme praktikovala) nije mimoišla, bila je, naprosto, uslišena molitva, koju je samo trebalo ljubavlju održavati: Da pusti korijen, da dobro zažili, na kamenitoj ilovači, na vjetrometinama ispod planina u blizini zvijeri. Da ojača, da ne ode, prije nego nikne po drugi put, u baštama; nebeskim rukama zasijanim, nebeskim suzama zaljevanim, nebeskim vatrama z’grijanim. Izvinjavala se za iole ružnu pomisao o ovom ili onom, branila se da je ljubomora, mržnja, malodušnosti ne dočepaju. U surovim predjelima nalikovala je na krhku biljku, koju će srušiti nadolazeće oluje što su režale u podlim provalijama čovjekovog prokletstva.Zlatka je već isprošena u viđenu familiju Šarčevića, za naočitog i hrabrog Gorčina, koji će uskoro postati vođa cijelog okruga. Svadba je ugovorena za početak jeseni.- Gorčin, hoće l’ on dolaziti? – upita Džilka Husana.

– Poslaće sestru, a on mora do varoši, sprema se za svadbu – odgovori Husan i dodade: Zlatan je to momak, samo plah po naravi, a ovo su rovita vremena, što će biti kad dođu još i gora? Mi smo sužnji sopstvene slobode, koju nam nitko neće priznati, uskakaće stalno, mijenjaće se vojske i osvajači i nametati nam njihovu slobodu, običaje, kulture, vjere… Naše je da branimo ono što je odbranjeno kad je tako odlučeno. Da branimo pravo na snove na našem jeziku, na ovaj kamen i na ono polje, na rijeke koje će premostiti, ne da bi preko njih prelazila ljubav, već da bi se carstvo širilo. A to širenje će sužavati čovjeka i prostor u kom će se kretati, satjerivat će nas ponovo u pećine, a i oni će u neka vremena, kad civilizacija bude toliko zatrovana, poželjeti kolibe od pruća i pećine. No, tad će biti kasno, pećine, jame i usamljena mjesta zauzet će mrtvi.

Znaš, draga Džilka, sanjao sam jednom čudan san i sve mi se ponekad čini da i nije bio san, već da sam u tom snu s nekim stvarno razgovarao. Nas nikada neće pustiti na miru, ni Rim, ni Stambol, ni Beč. Negdje ćemo i nekome ćemo se morati prikloniti. Ali, avaj, gdje god i kome god se budemo priklonili, nestat će nas, pogubit ćemo se. Ako, pak, pređemo negdje, a ostanemo najbliži sebi, s vjerom u srcu, a ne na zidu, onda ćemo gubiti glave, od dječjih do staračkih. Bićemo progonjeni u svim prilikama velikih nepogoda, kad trube i bubnjevi oglase početak lova…

Hele nejse, stigoše prvi učesnici žetve, koja je podrazumijevala, tokom odmora, momačka viteška nadmetanja i djevojačku pjesmu, od koje bi na trenutak i obližnja rijeka zastajala, a ptice se utišale. Bila je to pjesma o zahvali, životu i ljubavi, koja se nebu dopadala i zbog koje se nebo, s večeri, zvijezdama osipalo, dok bi u seoske avlije nadirala jata svitaca, kao lijepa predskazanja, za kojima su trčala djeca, loveći neke svoje buduće snove.

U to doba žetva pšenice je nalikovala na svojevrstan obred. Hljebu se s puno ljubavi i poštovanja prilazilo, i u njemu prepoznavala Božja poruka, tako da je svaki susret s klasjem, pa nadalje, imao izgled molitve, koje su se u ta vremena i odvijale na poljanama, na slobodi, pod svevidećim nebeskim okom, obasjane iz beskraja, molitve su počinjale i završavale u srcima.

***

Esero zore valjalo je prvu svjetlost s vrhova planina, selo se lagano budilo (pomalo opijeno završenim slavljem, do tada neviđene svadbe, svadbe Šarčevića), koje će polahko u neku drugu odoru – tamniju da se presvlači. Pred Gorčinovu kuću već su se dovlačili prvi radoznalci, jer danas je dan istine. Doći će svi željni krvi, doći će da vide krvavi čaršaf na kome se odigrala drama, na kom je mladenka iz djevojaštva prešla u majčinstvo. Na kome je zauvijek umro jedan dio nje, na kome je te noći počelo i njeno umiranje. Takvi su običaji bili i tko god je držao do obraza, nije mogao protiv, jer bi krenule neželjene priče.

Zlatija je podrhtavala govoreći; zaustavi taj prokleti čin, ne daj poganim očima na umrle tragove mog djevičanstva, na kapi moje krvi, kako ću kroz selo, stid me. Umrijet ću ti Gorčine, a već osjećam da pod srcem nosim plodove. Šutio je i gledao u prazno, znajući da nema izlaza, običaj je običaj. Svileni čaršaf nabavljen iz daleke zemlje za veliku priliku čekao je svoj trenutak. Narod se već okupio, polovina sela, istinski pobožni i čestiti ljudi i žene prezirali su taj čin svojevrsnog raspeća, kao što ni raspeće nisu prihvatali, nit bilo kakvu ikonografiju, srce je temelj, u njemu je poruka i putokaz, svjetlost i istina, zato će to srce živo čupati i u Drinu bacat’, spaljivat’ će ga, probadati raznim oružjima, ali ono će opstati do…

Tišina koja je izbijala iz pritajene gomile b’ješe strašnija od vriske. Pridošlice s uperenim pogledima punim iščekivanja više su nalikovale na jato crnih strvinara, koji ne grakću, jer znaju da je plijen tu i da će brzo skončati, a do tad valja se pritajiti. Posmatraču sa strane ne bi promaklo da gomila, putem grimase, već uzvikuje, sa zajapurenim obrazima, nakostriješenim dlakama, podignutim pesnicama: hoćemo krv! To je naše pravo, daj čaršaf svekrvo Džilka, daj obraz kuće, da vidimo je l’ blistav i čist.

Mati Gorčinova uđe u njihovu sobu. Zlatka kleknu pred Gorčina i zari svoje ruke u sjajnu kosu, iščupa nekoliko vlasi i počne se tresti:

– Gorčine, ne daj im to!

Stajao je, nijem i skamenjen, između majke i žene, između sebe i Boga, između vjere i praznovjerja, između neljudi i čovjeka… Stajao je, svjestan da nema rješenja i da će izgubiti kakvu god odluku donese. Jer, odluka je već davno donešena i ona se mora sprovoditi dok joj se ne stane na put.

– Nismo prvi ni poslednji kome se ovo dešava, ali, ako me izaberu, kako su nagovjestili, prekinut ću ovaj sramni čin, nedostojan čovjeka, a pogotovo žene, kao bića, koje se zbog nečije greške mora uvijek pomalo stidjeti što je žena. Bar u ovim pasjim krajevima, – kaza Gorčin, što bi znak da i mati pokupi čaršaf i iznese pred radoznalu gomilu. Sjećajući se, u hodu, svog srama i besanih noći, sjetila se pogrdnih šala na njen račun, i tad joj zazvoniše ružne riječi nekog uhljupa (bijednika) a takvih se svugdje nađe:

– Vidi, vidi, k’o da je kokoš na čaršafu prekl’o.

Tokom pokazivanja krvavog čaršafa ne bi nikakvih komentara, k’o da je narod osjetio naboj u vazduhu, a i Šarčevići su bili milosrdni, ali s njima se nije moglo protresati brašno. Oni su sami prali svoje gaće, a o tuđima nisu vodili računa.

Nekoliko dana Zlatka nije izlazila napolje, pravdajući se glavoboljom. Gorčinova mati ju je prihvatila i razumjela, savjetovala i tajno prenosila šta su, eventualne, mahane njenog dičnog sina, ostavljajući mogućnost da snaha vrline otkriva sama. Uprkos pažnji, bogastvu i velikoj ljubavi, Zlatka je počela da kopni, da se povlači u sebe, na insanske rezervne položaje i da pokazuje nepovjerenje. Prođoše mjeseci i nedugo nakon godišnjice vjenčanja Zlatka rodi blizance, dvoje muške dječice, k’o zlatne jabuke. Neobično bijaše da jedno bješe obilježeno tamnocrvenim benom, između obrva, kasnije će i drugom otkriti isti biljeg iz desnog uha. Prođe još godina, Zlatka nikako da se oporavi, sve slabija i nemoćnija. Vodio je Gorčin daleko, kod pravih doktora, vodio i u sebi plakao, a gorštak kad plače, zna i na devetom koljenu da se bol pojavi. Doktori ništa opasno ne otkriše.

Jedno jutro, poslije teške i ružne noći u kojoj je prvi put zadrhtao od strahova, ustade Gorčin začuđen da Zlatka još spava. Neka, izaći će sam da završi jutarnje obaveze. Pogled mu se prikova za prozor na kom je stajao neobično lijep leptir. Istina, vrijeme je leptira, ali prozori su tu noć bili zatvoreni. Čudio se, dok je polako otvarao prozor, gorko se osmjehujući narodnom vjerovanju i pričama o leptirima. Leptir još malo stajaše na ivici okna, učini mu se kao da baš njega posmatra i zagleda, a zatim, nevjerovatnom brzinom nestade u jutarnjem plavetnilu. Kad je obavio sve poslove, nahranio stoku, pozdravio se s roditeljima, vrati se i s vrata reče:

– Hajde Zlatka, davno je svanulo!

Kako nije bilo nikakve reakcije, priđe s nekom zlokobnom zebnjom do kreveta, pomilova je po kosi i malo zakrenu njeno lice. Ostao je tako tko zna koliko dugo, ukočen i skamenjen, sve dok mu se mati nije pojavila na vratima. Zlatka bijaše zauvijek zaspala, tako je i izgledalo, a prirodne smijalice u uglovima usana odavale su utisak da upravo sanja najljepši san. Gorčin skoči do prozora i zagleda se u pravcu u kom je nestao leptir.

– Zbogom Zlatka, čuvat ću našu ljubav i tvoj obraz, kao tvoju krv, najradije bih za tobom, ali sinovi…Zbogom Zlatka, evo, jedan dio Gorčina je mrtav, a drugi mora preći svoj put.

Toga dana sve je zanijemilo. Naročito pred sumrak kad ukopaše Zlatku.

Selo će, nadalje, zakopavati naleti različitih osvajača, ali će loza Husanova i Gorčinova opstati. Proći će vjekovi dok se ne rodi pjegav bolešljiv i slijep dječačić, koji će progledati kad ga devetu noć zaredom odnesu na bogumilsko groblje (tzv. Okamenjene svatove) usput će iskusiti i kliničku smrt. Prve slike koje će vidjeti neće nikom kazivati. O istinama se šuti. Jedino će, u izuzetnim prilikama, citirati nekog pjesnika: „Istina je, zapravo, Univerzalna ljubav, ona se živi“. Pričalo se kako će upravo taj i taj pokušati da razumijemo funkcionalnost mreže u koju su nas upetljali. Mrežu u kojoj su pomiješani mrtvi i poluživi.”

(Nastavit će se)