GUBITNICI

Povezani članci

• Preminuo legendarni muzičar Čak Beri
• DANJA ĐOKIĆ: ISTOČNI GRIJEH – MOJ USUD ŽENE
• Književno veče sa Zacharyjem Karabashlievom
• LAKU NOĆ KRALJICE, ADIO KUMO
• U Mostaru promocija knjige ‘Radnici i seljaci’ Viktora Ivančića
• “Djevojka i ruža”: Scenski prikaz Salke Šarića na poeziju Roma

Piše: Petar Fehir

Ovaj zadnji rat je bio tako zajeban da nije baš svaki Švejk u njemu sudjelovao.

Jedni su bili profesionalno obučeni za rat. Njima je rat bio izravni prijenos  “Save 86”, “Kolubare 79″, Jeseni 88”, taktičkih stilskih vježbi, kakve su se “onomad” prikazivale kad god se trebalo namaknuti para za vojni proračun.

Neki su pak u ratu vidjeli svoju šansu, priliku koja se ukaže najčešće jednom u životu, da okrenu vjerovatni tok stvari, i po skraćenom postupku dođu do teškoostvarivih (preko dugogodišnjeg školovanja i uzornog rada) benificija – da zauzmu položaje i obogate se.

Potpomognuti, naravno ljudima u crnom “man in black”, koji su trljali ruke nad novim zemljišnim knjigama, u ime duhova.

Bilo je i onih koji su taj trenutak čekali iz želje da se revanširaju “subjektivnim snagama” prošlog režima koji ih je, opet iz svog uvjerenja , zatvarao, zabanjivao ili im onemogućavao prosperitet  ( uz njih se šlepao i ne mali broj onih “političkih osuđenika” koji su, u stvari, robijali za krađu guma iz susjedove garaže).

Mogao bi se još specificirati pogolem broj grupa i grupica prema motivima sudjelovanja u balkanskoj tuči.

I onda oni, pretpostavljam većina raje, koji su krenuli braniti domovinu.

Dakle s iskrenim, a pokazati će se i pomalo naivnim, domoljubnim nabojem, bez obzira dali iz “urođenog” ili nametnutog uvjerenja. To su oni kojih je najveći broj završio čekajući  ljude u bijelim mantilima “man in white”, u bijelim hodnicima. Oni koji se i danas bude i liježu s rozikastim pučicama, kojima mjesec, do slijedeće crkavice,  traje cijelu vječnost.

Oni prvi, profesionalni igrači, zavučeni u šinjele, podrigujući šljivu, danas mrko, s balkona novogradskih blokova, čituckaju dnevnu štampu, čekaju poštara  (razglednicu s motivom Den Haag-a).

Oni drugi, u pauzama poslovnih sastanaka, očiju uprtih u berzu, jedva stignu na misu zadušnicu ili sastanak predsjedništva voljene stranke. Nemaju vremena ni pošteno se provozati novom jahtom od poziva na proslave i obilježavanja junačkih bitaka.

E, sad.

Kako njima mutna voda i dalje najviše odgovara oni šalju one treće (iz bijelih hodnika) na te skupove da mute vodu, podjećaju ih na njihovu muku, poniženost i obespravljenost;  kako su se uludo borili.

Nagovarju ih na svetu dužnost rušenja spomenika, jalovog demonstriranja i zviždanja. Oni su, kažu im, i danas na braniku domovine, ugrožene od neprijatelja i domaćih izdajnika.

A onda ovi kidišu na demokratskom voljom izabranu vlast. Jer demokracija je kad njihovi vladaju. Ostalo je izdaja.

Treće je lako u to uvjeriti. Oni i dalje, pomalo naivno, vjeruju kako su  “onih dana” bili važni. Njih se tapšalo po ramenu, pitalo, njima se obećavalo – imali su nadu. Njima bi odgovaralo i sad da se sve vrati na početak, jer bi, vjeruju, bilo drugačije.

A ne bi.

Tako je bilo i za onog rata.

I za ovog.

I biće za svakog.

Jer nije istina da rat donosi mir.

Pitajte Švejka!