Granica među narodima nije linija koja razdvaja, već mjesto susreta

Izdvajamo

• Sintagma „ljubavni roman“ je samo ukras za dvije teme: umjetnost kao zanat, što je bezazlen esej u romanu, u kome se usput poigravam sa ljubavlju Balkanca i Njemice, dok je druga obrada u knjizi „Mavro El Greko“ krajnje ozbiljna rasprava o kataklizmatičnoj budućnosti u koju svijet srlja. Mnogi toga nisu svjesni. U ovom slučaju ne važi simpatična poštapalica: spasa nam nema, propasti nećemo. Propašćemo. Mi, ljudi i planeta, apsolutno ulazimo u apokaliptično stanje. Doista, ljudi moji, doista vam velim: naučite se da čitate.

Povezani članci

• TRAGIČKI LAMENT ili zašto se Jugoslavija ne zaboravlja
• METODOLOGIJA R. DEKARTA
• Način kretanja u Studentskom kulturnom centru 21. maja
• Gay parada prvi put u Crnoj Gori
• Bojić i Kazaz o budućnosti bošnjačko-hrvatskih odnosa u Mostaru i BiH
• Kome smeta crnogorski zakon o verskim zajednicama

Jovan Nikolaidis – foto: Privatna arhiva

Odbijam da afirmišem fašizam, kleronacionalizam, teritorijalna svojatanja i etničku presiju bilo kog naroda nad drugim narodom. Crna Gora jeste i biće građanska i evropska zajednica – rekao je Nikolaidis

Razgovarala: Dragana Erjavšek – Pobjeda

Krista i Mavro su neobični junaci jedne ljubavne priče koju je Jovan Nikolaidis smjestio u Valdinos, u jednu prepisku, u jednu storiju toliko veliku da od njenog praha autor stvori lirski roman.

„Mavro el Greko“, koji je objavila Antena M zajedno sa ulcinjskom Plimom u ediciji „Savremena crnogorska književnost“, jeste ljubavni roman, ali kod Nikolaidisa nikad ništa nije samo crno ili samo bijelo. Snop svoje stvaralačke, demijurške svemoći uvijek baci i na odnose među ljudima, način na koji akteri razmišljaju o svijetu, poretku u njemu, izazovima, kako odgovaraju na lažnosti i lažljivosti, kako se sudari siromaštva i bogatstva (ne nužno materijalnih, ali i to) nabadaju rogovima dok vrijeme ne pokaže koliko su prolazni. To je uradio i u ovom svom posljednjem djelu, četvrtom u nepune tri godine (prethodile su mu „Adrianske kartoline“, „Pripovijesti“ i posljednja iz knjiga trotomnog „Romana o Nikoli“). Nikolaidis smješta svoje junake u svoj grad i okolinu, ali grad ne oslovljava, čineći da može biti svačiji i ničiji. Oprezno, kao da skida pokrov s prašnjave pozornice, otkriva nam dio po dio slagalice u kojoj čak i vrijeme prkosi kalendarima i satovima.

Njegova proza je napisana na jeziku jednostavnom, bogatom lokalizmima; on gradi atmosfere bez velikih tenzija i svu „iskrenu borbu“ smješta unutar likova. Nikolaidisovi literarni sukobi su čisti, a njegova emotivna stapanja još čistija – način na koji uvezuje ljude koje je izmislio je životan, neposredan i nerijetko neočekivan.

Crnogorski književnik i izdavač je za Pobjedu govorio, između ostalog, o umjetnosti, manirizmu i ideološkoj ravni u svojim djelima.

U posljednje tri godine ste imali svojevrstan izdavački procvat, četiri su knjige objavljene, što pod Vašim pravim imenom, što pod pseudonimom… U vremenu kad knjiga nije prioritet nijednom čitaocu, što Vas motiviše ne da pišete, već da objavljujete?

Istina je: četiri knjige. I peta će uskoro izaći u nakladi izdavačke kuće Fokalizator. Ne činim to taštine radi, već iz silnog poriva u sebi, koga je moje ranije zanimanje priječilo da se piscem potvrđujem. Tim više što je u potonje vrijeme Crna Gora postala igralište po kome kojekakvi demoni kolo igraju. Kao građanin morao sam davati odgovore na ludilo što je moju domaju opasalo i spolja i iznutra. Sebe smatram radišnim čovjekom, pa mi se ne da da u domu penzionera domine prevrćem.

Dominantni motiv kod Vas je jaz između običnog čovjeka i sistema u okviru kog mora da proživi svoj vijek. Skoro pa vječita tema, samo je kod Vas oivičena prostorno, na krajeve o kojima je malo ko do Vas pisao. Saosjećate li intimno s tim ljudima i razumijete li i njihovu borbu i njihove odluke?

Ako mislite na ljude koji drže do svog domoljublja, crnogorskog dakako, odgovor na Vaše pitanje potvrdan je. A trotomni roman „Naši su životi bjekstva“ osobito afirmiše ljudsku potrebu da se, ma kako teško bilo u životu, bude i pristojan i stamen, odan precima i vječno žedan slobode. Nju moji junaci, svako po mjeri svog umijeća, sve vrijeme brane.

I u Crnoj Gori, i na Balkanu, izazovi su stalni. Danas je to već pitanje opstanka, te mojim junacima „nikad nije dosadno“.

U pomenutom romanu-rijeci opisujem jedan nož, otet od krvnika, na kome piše na albanskom jeziku: „Ne ljuti se, o ti Ljutiti, raduj se, o ti Radosni!“ Nadam se da će mogući čitalac shvatiti što je pisac time htio reći.

Iako su naizgled u pitanju porodične priče, nekad ljubavne, socijalne, pa i antropološko-balkanske, svaka je analiza društvenih poredaka, procesa, ideologija koje su proždirale prvo svoju djecu pa očeve. Za razliku od većine autora, Vi ne sudite, Vaš pripovjedač je uporan da zadrži nepristrastan stav u većini pripovijesti. Možete li mi objasniti taj manir? Kao da čekate da vrijeme pokaže ko je u Vašem djelu bio, a ko nije u pravu.

Ništa ja ne čekam, niti insistiram da sam u pravu. Samo se držim stare maksime: moje je da napišem, neka čitalac nauči da čita. Mada ja nisam „pisac teškog pera“, usuđujem se da kažem: ne krojim ja ničiju sudbinu, ni pojedinca, ni naroda, ja samo svojim rukopisom pozivan na razum, toleranciju, koegzistenciju ljudi, dozivam mir i potrebu za opštom dobrotom čovjeka sa čovjekom.

Kad se dohvatite opisivanja istorijskih zbivanja na Balkanu u potonja dva vijeka, s posebnim osvrtom na crnogorsko martirstvo, kad u njima sve vrijeme traju progoni, krvoliptanja i otimačine, pisac je dužan da poziva na mir, nipošto na preganjanja. Da me se pogrešno ne shvati: odbijam da afirmišem fašizam, kleronacionalizam, teritorijalna svojatanja i etničku presiju bilo kog naroda nad drugim narodom. Crna Gora jeste i biće građanska i evropska zajednica.

Ipak, imate pravo kad me to pitate, moj pripovjedač se često drži manira da treba graditi načelo: imati prijatelje s obje strane. Granica među narodima nije linija koja razdvaja, već mjesto susreta jednih sa drugima. La zona verde. Nevolja jeste što ljudi često ne haju za tim, u suštini svojoj: lakim principom – Ali – ovaj pisac za takvo haotično stanje odgovoran nije.

„Mavro El Greko“ je lirskija, nježnija knjiga, u podnaslovu stoji da je i ljubavna, čime ste joj sugerisali ton u startu, ali je zapravo priča i o slikarstvu, o odnosu prema umjetnicima, s posvetom jednom nedovoljno pominjanom slikaru Radoslavu Ratkoviću. Je li to priča koju ste dugo željeli da ispričate? Ima tu paučinastu opnu ispod koje se nataložilo i sazrelo neko osjećanje dugo potiskivano, ne zamjerite mojoj interpretaciji. 

Sintagma „ljubavni roman“ je samo ukras za dvije teme: umjetnost kao zanat, što je bezazlen esej u romanu, u kome se usput poigravam sa ljubavlju Balkanca i Njemice, dok je druga obrada u knjizi „Mavro El Greko“ krajnje ozbiljna rasprava o kataklizmatičnoj budućnosti u koju svijet srlja. Mnogi toga nisu svjesni. U ovom slučaju ne važi simpatična poštapalica: spasa nam nema, propasti nećemo. Propašćemo. Mi, ljudi i planeta, apsolutno ulazimo u apokaliptično stanje. Doista, ljudi moji, doista vam velim: naučite se da čitate.

Knjiga je i futuristička, što je neobično, budući da ste uglavnom raskopavali rovove bliske i udaljene prošlosti. Zašto ste junaka i njegov uticaj proširili do 2051. godine? 

Datum koji pominjem, ljeto 2051, tek je pjesnička sloboda.

Ja sam svoje u izdavaštvu Crne Gore dovoljno odsanjao

U posljednje vrijeme se pjesnici i autori devedesetih prisjećaju ozbiljnosti i predanosti jedne male izdavačke kuće iz Mandre (Dom pisca), koja je radila velike stvari. Danas se Plima, kao duh-izdavač pojavljuje samo na koricama Vaših knjiga (možda još nekih koje mi nisu stigle do ruku). Je li ta kuća bila žrtva nebrige nadležnih da pomognu izdavaštvo, ili ste sami bili umorni od pokušaja da uradite više za književnu scenu Crne Gore, kad se ta scena uporno iznutra drobila?

Što se crnogorskog izdavaštva tiče, optimista sam. Bez povlađivanja tvrdim: Izdavačka kuća Fokalizator brzo utire put koji je zdrav i prav, to su za crnogorsku književnost koraci od sedam milja. Evo, i Antena M se ovim romanom odužila autoru. Što se moje Plime tiče – dosta je bilo vajkanja. Moje minule nevolje će sami odbolovati i oni koji su njenom gašenju doprinijeli. Jer sve je prošlost. Budućnost je tek – san. Ja sam svoje u izdavaštvu Crne Gore dovoljno odsanjao.