ENG
Frljić oslobađa
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Predsednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je na spisak predizbornih obećanja stavio i smenu Olivera Frljića sa mesta upravnika riječkog HNK-a. Naspram ovakvih i sličnih izjava političara o Frljićevom radu, u domaćoj štampi malo je reči o međunarodnoj karijeri ovog pozorišnog reditelja. Tako je i gostovanje predstave Aleksandra Zec u Berlinu ostalo u senci Karamarkove borbe protiv “kulturne okupacije” riječkog teatra od strane njegovog upravnika.
Od Frljića kod kuće opasniji je jedino Frljić u gostima, pa bi moćnici balkanskih državica trebalo da, umesto skidanja njegovih predstava sa repertoara, organizovanja pozorišnih batinaša i prostesta pred premijere, više pažnje posvete njegovim gostovanjima po evropskim pozorišnim metropolama, čije su posledice po sve što je srpsko, hrvatsko, nacionalno i narodno nesagledive.
Nakon što je prvi put odigrana u Nemačkoj u februaru ove godine, Aleksandra Zec uvrštena je u deset najznačajnijih predstava na nemačkom govornom području, te je istina o tome ko i zašto ju je ubio, kako i zbog čega su ubice dvanaestogodišnje devojčice i njenih roditelja ostale nekažnjene, čija i kakva politika je to omogućila – izašla na videlo i van granica balkanskih bedema.
Umesto što je skinuta sa repertoara, predstavi Zoran Đinđić trebalo je zabraniti da putuje u Vizbaden na Festival nove evropske drame i ispriča publici ono čega se valjda stidimo – da nakon više od deset godina od ubistva premijera inspiratori zločina nisu kažnjeni.
Poslednja u nizu kratkovidosti državotvornih upravnika čaršijskih pozorišta je odbijanje da postave predstavu Aleksandar Vučić. Ako Frljić nastavi da bude miljenik i publike i kritike u Nemačkoj, mogao bi jednog dana da u sred Berlina inscenira predstavu o našem velikom vođi. To bi i samog Vučića unespokojilo mnogo više od predstave o njegovom liku i nedelu u nekom pozorištu kod kuće.
U pozorišnim predstavama Olivera Frljića niko nije nevin: ni reditelj koji iznova gura prst u oko balkanskoj (ne)kulturi sećanja; ni glumci koji prihvataju ili odbijaju uloge u njegovim komadima; ni egzaltirana publika koja aplaudira u sali ili zviždi ispred pozorišta. Nije nevina ni nemačka publika koja je nedavno imala priliku da pogleda Aleksandru Zec u berlinskom teatru Hebel am Ufer (HAU). “Šta ste došli da gledate večeras? Divljake sa Balkana kako ubijaju jedni druge? Je l’ ste to došli da vidite?”
Većina predstava sa Balkana koje gostuju u nemačkim pozorištima govore o ratu. Da li ovdašnja pozorišta i publika od reditelja sa naših prostora očekuju isključivo predstave koje se bave ratnom tematikom?
Selekcija predstava koje dolaze sa Balkana radi se na razini određenih stereotipa o tom prostoru i traži se da se kroz te predstave određeni stereotipi i potvrde. Mislim da je stvar i autora na koji način se bave tim stereotipima i na koji način ih dekonstruiraju. U Minhenu sam radio predstavu Balkan macht frei koja je koristila strategiju subverzivne afirmacije – išao sam na potvrđivanje određenih stereotipa i očekivanja od mene kao autora koji dolazi iz tog specifičnog, balkanskog konteksta. U jednom trenutku je ta priča postala priča o nemačkom društvu i kako ono radi isključenja. Mislim da su strukturalni rasizam i njegova očekivanja prva pitanja koje autor koji ovdje radi treba postaviti.
Šta tačno mislite kada kažete strukturalni rasizam?
Mislim na rasizam koji ne postoji kao neka vidljiva praksa, već se prikriva kroz različite institucionalne prakse koje rade na isključivanju na temelju boje kože, kulturnog ili etničkog porijekla. Majkl Epl u knjizi Ideologija i kurikulum piše o tome kako je kreiran kurikulum u američkim školama. Tu se vrlo jasno vidi kako se kroz obrazovni sistem vrijednosti i interesi najprije jedne rase, a zatim i klase, reproduciraju. Slično tome, zapadnoevropska društva, svoj deklarativnoj multikulturalnosti usprkos, zadržavaju svoje kolonijalne prakse, samo ih maskiraju različitim institucionalnim praksama. Kolonijalni status društava s periferije Europe, u koja bih ubrojao i državicu u kojoj trenutno živim, tematizirao sam upravo u predstavi Balkan macht frei.Jedno od pitanja koje se mom scenskom alter-egu postavlja u toj predstavi glasi “Šta vi uopće znate o njemačkom društvu? Znate nešto malo o Trećem rajhu i to je to”. Upravo time sam htio naglasiti na koji način se autora koji dolazi s Balkana, a ne želi u rafiniranijoj formi potvrđivati dominantne stereotipe o tom prostoru, diskvalificira.
Mediji na Balkanu gotovo uopšte ne izveštavaju o vašoj međunarodnoj karijeri i dosadašnjem radu u Minhenu, Vizbadenu, Gracu, Berlinu. S druge strane, evidentna je politizacija vašeg lika i dela, a nedavno je i predsednik HDZ-a Tomislav Karamarko u predizbornoj kampanji govorio o vašoj smeni sa mesta upravnika riječkog HNK-a. Stiče se utisak da ste postali instrument koji političari koriste za dnevno-političke rasprave?
Tomislav Karamarko je po svoj prilici duboko uvjeren u svoju izbornu pobjedu, pa više nema potrebe prikrivati kakav će autokratski model kulturne politike implementirati ukoliko postane premijer. Nemojmo se zavaravati, političari će koristiti sve što im može povećati postotak onih koji će glasati za njih. HDZ već više od godinu dana HNK Ivana pl. Zajca i moju malenkost proizvodi u najvažnijeg unutrašnjeg neprijatelja i sad to pokušava maksimalno dokapitalizirati.
Vaš sledeći projekat u Berlinu je Estetika otpora po romanu Petera Vajsa čija je tema antifašistički otpor u nacističkoj Nemačkoj 30-ih godina prošlog veka. Zašto Vajs, zašto baš sada? Postoji li veza između onoga što se tada dešavalo sa onim što se dešava danas?
Najpre, situacija u kojoj smo danas me neverovatno podseća na tridesete godine prošlog stoljeća. S druge strane, centralno pitanje koje Vajs postavlja u prvom tomu Estetike otpora, a kojim bih se htio bavit, jest koja i kakva umjetnost može reperezentirati jednu društvenu klasu? I Brecht i Godard su kroz svoje radove htjeli komunicirati s radničkom klasom, a na kraju su ih najbolje razumjeli u Brehtovom slučaju buržoazija, a u Godardovom intelektualci. Za publiku, kojoj bih se htio obraćati, kazalište je odavno postalo luksuz – i materijalni i intelektualni. Oni si odlazak u teatar ne mogu priušiti, a kad se konačno i nađu u tom prostoru, oni nemaju kulturalnu kompetenciju da bi razumjeli jezik kojim im se obraćamo. I to jasno pokazuje kome pripadaju kulturne institucije, uključujući i onu koju trenutno vodim. Zbog toga se u riječkom HNK pokušalo u protekloj sezoni, uz ustaljenu produkciju, kreirati i različite prakse koje mogu komunicirati i s onima koji su toliko deprivilegirani da kazalište mogu ili žele gledati jedino izvana.
Vajs govori i o odnosu umetnosti i revolucije. U Berlinu je nedavno u pozorištu Šaubine promovisana knjiga Srđe Popovića Mustra za revoluciju. Janis Varufakis, Srećko Horvat i Franko Bifo Berardi diskutovali su o planu B za Evropu u teatru Volksbine. Vi ste sa Borkom Pavićević, Horvatom i Borisom Budenom takođe u pozorištu govorili o Estetici otpora. Da li je pozorište umetnost koja ima emancipatorski potencijal i koja može da pokrene društvene promene?
Teatar je mjesto koje nam govori na koji način bi trebalo gledati svijet oko sebe. Tu se uči da je stvarnost oko nas puno kompleksnija nego što izgleda i da u toj stvarnosti postoji puno stvari koje na prvi pogled ne vidimo. U teatar ne spadaju samo dramske predstave, baleti, opere i sve ono što je dio repertoara jednog nacionalnog teatra, nego i niz drugih stvari. Ja sam zbog toga i organizirao na dan obeležavanja dvadesetogodišnjice Oluje razgovor sa pet žena različitih nacionalnosti. Činjenica da se to dogodilo u nacionalnom teatru, koji inače služi za konzerviranje nacionalne kulture i nacionalnu homogenizaciju, dala je jednu dodatnu vidljivost, a time i vrijednost gledanom. Nacionalno kazalište, kao prostor reprodukcije nacionalnih vrijednosti, postalo je prostor emancipacije manjinskog. Ono što su te žene pričale prokazalo je nasilje sadržano u dominantnim narativima o ratu na ovim prostorima, njihove simplifikacije i laži.
Uloga pozorišta na Balkanu je ipak malo drugačija. Hrvatsko glumište se tokom devedesetih nikada nije izjasnilo protiv rata o čemu govori vaša Trilogija hrvatskog fašizma. U pozorištima u Srbiji je postojao antiratni pokret, a mnogi glumci su doprineli rušenju Miloševića. Paradoks je da su deset godina kasnije ti isti ljudi odbili da igraju ili čak pokušali da zabrane vašu predstavu Zoran Đinđić.
U hrvatskoj kažališnoj zajednici nije postojao nikakav antiratni pokret. S druge strane, postojao je širok konsenzus da se rat trebao podržati. Postojali su i pojedinci koji su odbijali sudjelovati u ratnohuškačoj histeriji, ali time su si, uglavnom, i zapečatili sudbinu na ovim prostorima. Po meni umjetnik ni u kojem kontekstu ne može pristati na rat. Mira Furlan, koja je morala otići iz Hrvatske, u svom Pismu sugrađanima je rekla sličnu stvar. Mi smo radili predstavu Hrvatsko glumište da bi pokazali na koji način je hrvatska kazališna zajednica participirala u ratnom diskursu i ratnohuškaškoj politici.
Kad ste već spomenuli one koji su odbili igrati u Đinđiću, ovdje ću se još jednom kratko osvrnuti na meni tako drage glumce Ateljea 212. Mislim da je u njihovom odbijanju na djelu bila i jedna vrsta urbanog rasizma uperena protiv Kokana Mladenovića.
Da li se urbani rasizam odnosi na to što Kokan nije iz kruga Dvojke?
Da, između ostalog. Kokan je iz Niša. Naslušao sam se, radeći u Ateljeu, puno viceva od strane urbanog Beograda na račun njegova porijekla. U tome su se posebno isticali glumci koji su ga nakon Đinđića rušili.
Slično se prema njemu poneo i ministar kulture i informisanja Ivan Tasovac.
Mislim da je sramota da jedan ministar kulture ne zna kako se zove jedan od najznačajnijih režisera u Srbiji trenutno. Ta vrsta urbanog rasizma, sprdat se sa nečijim imenom… Pa šta i da se čovek zove Sandokan, je l’ tu nešto smešno? Ja se zovem Oliver Frljić, je l’ tu nešto smešno?
Čini se da je način na koji se danas neko diskredituje sa pozicije vlasti ili njoj bliskih, prilično bahat i bez ikakvih argumenata.
Ovo ljeto je Slobodna Dalmacija uoči ranije spomenutog performansa Drugi rat u riječkom HNK, raspalila naslov “Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje”. Bilo je to namjerno proizvođenje masovne histerije i precizno označavanje mete. Nakon toga je Karamarko svojom nedavnom izjavom o nenarodnom kazalištu u Rijeci samo još jednom dao zeleno svjetlo svemu patriotski raspoloženom da u susretu s mojom malenkošću postupi u skladu sa boljim domoljubnim običajima – ako taj postupak uključi fizičko nasilje, tim bolje. Ali kad smo kod diskreditacije, osvrnuo bih se na jednu izjavu datu nakon beogradske premijere moje predstaveKompleks Ristić. Ljubiša Ristić je u intervjuu za ljubljansko Delo rekao za Jovana Ćirilova da ga je kao mladog studenta iz Kikinde koji je došao u Beograd i koji je bio homoseksualac, vrbovala UDBA. Ako je to točno, u što ja duboko sumnjam, i ako je to dotični znao sve ove godine, zašto ranije nije govorio o tome, nego sad kad je Ćirilov mrtav i ne može ni na koji način odgovorit? O razini homofobije koja je sadržana u toj izjavi neću ni govoriti.
Kojim pozorištima ste nudili predstavu o Aleksandru Vučiću?
Te ljude bih ostavio da žive sa svojim strahovima i fleksibilnošću svoje kičme. Ali bih htio reći da se u Ateljeu 212, u vrijeme dok je DS bio na vlasti, predstava o Đinđiću, koji je tada još uvijek bio glavni politički kapital te partije, mogla napraviti. Time ne želim reći da je DS zaslužan za tu predstavu – on ju je zdušno, kao i mnogi drugi, različitim kanalima pokušavao opstruirati, nego upravo Kokan Mladenović. Javnosti nije poznato, ali jednu od zadnjih proba Đinđića došao je pogledati i Upravni odbor Ateljea 212 u kojem je u tom trenutku sjedila i glumica Gorica Popović. Neuobičajena praksa koja je postala još neuobičajenija kad sam shvatio da je svrha tog gledanja bila da se odluči hoće li predstava ići ili ne.
Čega se plaše upravnici beogradskih pozorišta?
Upravnici beogradskih pozorišta su svjesni kolika je Vučićeva moć u ovom trenutku i na koji način autokratski vlada. Tu se radi o autocenzuri – nije ni potrebno da neko nešto eksplicitno zabrani, upravnici već misle tri koraka unaprijed. Jer ako se nešto ni ne započne, onda se ne može ni doći u situaciju da se zabranjuje. Međutim, srpskom društvu je predstava o Vučiću potrebna jer se to isto društvo, kroz izbor Vučića, amnestiralo od svoje odgovornosti za zločine u devedesetima. Politika koja u značajnoj mjeri stoji iza zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije bila je izabrana i ponovno birana upravo od tog društva.
To isto važi i za hrvatsko društvo.
Hrvatsko društvo insistira na tome da je isključivo bilo žrtva u ratu, što nije točno. Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Brzopleto je donesena Deklaracija o Domovinskom ratukojom se pokušava sankcionirati koji je jedini dopustivi oblik i sadržaj govora o tom ratu u javnom prostoru. To je i naš kandidat za budućeg premijera javno rekao – kad on dođe na vlast, svako će u svoja četiri zida misliti i govoriti o Domovinskom ratu što hoće, ali javno baš i ne. To je zagovaranje verbalnog delikta, a s obzirom na Karamarkovu karijeru u obavještajnoj zajednici, ne bih se pretjerano pouzdao ni u četiri zida, jer mi se čini da će ih on u slučaju izborne pobjede opremiti ušima.
Više puta ste rekli da su loši političari posledica lošeg društva. Šta smo kao društva pogrešno uradili da zašlužimo Vučića, Karamarka, Nikolića, Kolindu i druge?
Za početak smo izabrali te ljude. Rezultat građanske nepismenosti je da se događaju ovakvi izbori. Institucije rade na političkom onepismenjavanju svojih građana da ne bi mogli donijet racionalne i argumentovane odluke kad idu na izbore. Problem je taj da demokracija u obliku u kojem je imamo danas ne reprezentira ništa. Ona je samo teatralizacija političkog života koja stvara privid da se nešto odlučuje.
Na izbore nisam išao nikada jer mi se oduvijek činilo da time samo potvrđujem jednu odluku koja je davno donesena, a ta je da se pepetuira politički sustav koji proizvodi različite oblike nejednakosti i neravnopravnosti.
Mislite da je neophodno osmisliti novu formu političkog sistema?
Nova forma se ne može osmisliti tako što ćemo otići u parlament i pregovarati, jer je sustav parlamentarne demokracije tu da bi štitio interese određenih društvenih slojeva i reproducirao njihov sistem vrijednosti. Zašto bi oni, koji ionako imaju i represivni i obrazovni sustav u svojim rukama, koji imaju kapital i drže najvažnije ekonomske institucije, htjeli da se nešto mijenja? Uz to, mi smo godinama programirani tako da ne možemo zamisliti alternativu postojećem ekonomsko-političkom sustavu. Kako onda očekivati da će netko uzeti puške i krenuti pucati okolo da bi napravio nekakvu društvenu promenu? Ili da će ljudi biti spremni umrijeti za nešto, za bilo šta.
Jeste li vi spremni na to?
Primio sam dosta prijetnji smrću zbog onoga što radim u Rijeci. Ne znam postoji li realna šansa da se neke od njih i ostvare, ali se zbog toga nemam namjeru povući s ove pozicije. Nadam se da sam time odgovorio na vaše pitanje.
Šta vas je najviše razočaralo?
Razočaralo me puno toga, ali puno je važnije pitati se gdje možemo naći nadu da se stvari mogu mijenjati.
Foto: Š. G- Tačno.net
Autor/ica 👤tačno.net
