FORMA KAO ODSLIK UMJETNIČKE SADRŽINE: Skulpturalna oneobičavanja Enesa Sivca

Povezani članci

• Večeras, scensko čitanje drame SEDAM pogledajte i u Mostaru!
• Kako li je kad žamor utihne?
• “Nigdje nikog nemam” na sceni Narodnog pozorišta Mostar
• DRAMATURZI – INTELEKTUALCI U TEATRU
• Ova noć
• Zatvorena ovogodišnja manifestacija Slovo Gorčina

Sarajevski skulptor Enes Sivac jedan je od onih samozatajnih likovnih stvaralaca koji ovovremenom Sarajevu vraćaju oreol koji je ovaj grad imao kad je poliumjetnička sfera u pitanju sedamdesetih do devedesetih godišta prošlog stoljeća. O njegovom, kao i o stvaralaštvu drugih (brojnih!?) likovnih djelatnika nedostatno se, najčešće površno i u krajnjem ishodu nedignitetno piše površno tretirajući napore slikara, kipara, scenografa, kostimografa, konceptualnih stvaralaca…

Sivac je stvaralac koji u svim fazama svoga tvoraštva misli u i iz materijala koga podvrgava porivima svoje mašte i imaginacije. Njegove su skulpturalne kompozicije, stoga stvarno postvarenje – odslik umjetničke sadržine koju njegov samozataj krije. I kada stvara, reklo bi se najrealističkije, Sivac je u pravilu na tragu oneobičavanja, koja njegovu tvoračku energiju pomiču u sfere podsvjesnog, čak i nesvjesnog, ali sadržajno autentično ispunjenog, temeljnog sna. Sivac je nepredvidljiv, kao što su i naši snovi nekontrolirani i krajnje nepredvidljivi. Zato i pisanje o Sivčevoj umjetnosti mora podrazumijevati lingvu i leksičke supstrate koji proizilaze iz umjetnikove snovitosti.

Sivac, koji je možda i najsnažniji i najautentičniji u zanatskom smislu izljevač svojih artističkih nauma iz duše materijala kojim se u konkretnom slučaju služi, izvlači dio svojih energetskih potencijala, pa je, sljedstveno tomu konkordija formalnog i sadržinskog, više nego potpuna, ustvrdio bih zenitna!

Enes Sivac hirovitu stvaralačku neobuzdanost, izvođačkim dijelom svoga angažmana uvodi u samo njemu znanu sivčevsku kanoniku, koja imponira i formom i sadržajnošću.