FORMA KAO ODSLIK UMJETNIČKE SADRŽINE: Skulpturalna oneobičavanja Enesa Sivca

Povezani članci

• Promovisane knjige Gradimira Gojera u Beogradu
• Pisma pred strijeljanje – pjesma slobodi
• Predeo s grobljem
• LAŽI, NAŠE BESKRAJNE LAŽI
• Otvaranje izložbe Med – Čežnja za Svjetlom Samira Sinanovića u Sarajevu
• Sjećanje na Izeta Sarajlića: Niko k’o Kiko

Sarajevski skulptor Enes Sivac jedan je od onih samozatajnih likovnih stvaralaca koji ovovremenom Sarajevu vraćaju oreol koji je ovaj grad imao kad je poliumjetnička sfera u pitanju sedamdesetih do devedesetih godišta prošlog stoljeća. O njegovom, kao i o stvaralaštvu drugih (brojnih!?) likovnih djelatnika nedostatno se, najčešće površno i u krajnjem ishodu nedignitetno piše površno tretirajući napore slikara, kipara, scenografa, kostimografa, konceptualnih stvaralaca…

Sivac je stvaralac koji u svim fazama svoga tvoraštva misli u i iz materijala koga podvrgava porivima svoje mašte i imaginacije. Njegove su skulpturalne kompozicije, stoga stvarno postvarenje – odslik umjetničke sadržine koju njegov samozataj krije. I kada stvara, reklo bi se najrealističkije, Sivac je u pravilu na tragu oneobičavanja, koja njegovu tvoračku energiju pomiču u sfere podsvjesnog, čak i nesvjesnog, ali sadržajno autentično ispunjenog, temeljnog sna. Sivac je nepredvidljiv, kao što su i naši snovi nekontrolirani i krajnje nepredvidljivi. Zato i pisanje o Sivčevoj umjetnosti mora podrazumijevati lingvu i leksičke supstrate koji proizilaze iz umjetnikove snovitosti.

Sivac, koji je možda i najsnažniji i najautentičniji u zanatskom smislu izljevač svojih artističkih nauma iz duše materijala kojim se u konkretnom slučaju služi, izvlači dio svojih energetskih potencijala, pa je, sljedstveno tomu konkordija formalnog i sadržinskog, više nego potpuna, ustvrdio bih zenitna!

Enes Sivac hirovitu stvaralačku neobuzdanost, izvođačkim dijelom svoga angažmana uvodi u samo njemu znanu sivčevsku kanoniku, koja imponira i formom i sadržajnošću.