Fišer kreira sudbinu

Povezani članci

• LICEMJERNO JUTRO
• U Zagrebu predstavljena zbirka priča ‘Radnici i seljaci’ Viktora Ivančića
• KOLTOVI GENERALA ŽORŽA
• Živela revolucija nek je daleko od mene
• Edin Pobrić: Šta treba čitati?
• HNK Mostar u središtu pažnje na najznačajnijem regionalnom festivalu s predstavom ‘Noć s Aleksom’

Izlazeći na drvenu terasu koju smo zvali krilo ugledao bih Neretvu. Naša kuća u Tasovčićima (Čapljina) nalazila se u podnožju Modriča. Vrh brda krase smokve, divlje kupine, vinogradi i jedna zelena oaza gdje smo igrali lopte. Sredinom šezdesetih, stari, prašnjavi put i stabla trešanja zamijenila je moderna magistrala, koja povezuje Sarajevo s morem. Počela je gradnja kuća uz magistralu, a mi smo otvorili kafanu 1967. godine. Zvala se “Topole” zbog veoma lijepe šume topola u blizini. Šest godina kasnije sagradili smo kuću iznad kafane. Nije više bilo zanosnog pogleda iz starog doma prema zavičajnoj ljepotici, ali sam se približio pješčanim plažama i kamenoj rivi pored rijeke. Neretva moga djetinjstva imala je širok tok, sa opasnim brzacima sa čapljinske strane. Uzbudljiva poput avanture, tajanstvena kao preljuba i draga kao prva djevojka. Samo su odlični plivači plivali na drugu obalu. Niz jablanova zaklanja pogled prema stadionu Borca. Vrijeme fudbalske groznice, navijači su “visili” na vrbama iznad tribina.

Borac je sedamdesetih igrao u Drugoj saveznoj ligi.

Mladići iz Tasovčića obožavali su sunčanje “na daskama”, kako se govorilo za ekskluzivnu plažu, između borove šume i rijeke. Skakali su na glavu sa imrovizovane skakaonice, u lijevom uglu plaže. Ispod je tekao neobičan rukavac Neretve s dubinom oko tri metra. To mjesto “pamti”  guštanje do kasnih sati i pjesmu uz gitaru. Jedna od pješčanih plaža prostirala se dvadesetak metara dalje, na obodu šume. Kroz koprenu vremena vidim ljepotice tog doba kako elegantno izlaze iz vode izazivajući pritajeno divljenje plaže. U hladu sjede “najbolji momci, sa korzoa mladi lavovi” (Balašević). Djeca radoznalo posmatraju svijet oko sebe; kako su zanosni počeci života! Djevojke su obožavale vožnju na velikom crnom šlaufu. Otišle bi do vrha šume na sjeveru Tasovčića i spuštale se prema željeznom mostu, pjevušeći “Suze liju plave oči”, Ivice Šerfezija. “Ljubim tebe cijelim bićem/mada srce moje zna/da su lažne plave oči/koje tako volim ja”.

Tri šume i lijepe, usamljene vrbe, bile su praznik za oči. Strani turisti su masovno dolazili i kampovali, stizali rođaci iz cijele Jugoslavije. Ponekad je bilo više kupača nego u popularnom ljetovalištu Makarske rivijere, Zaostrogu! Odsjaj dalekog vremena koje je mirisalo na sreću.

Divili smo se fudbalskoj reprezentaciji Brazila koja je u velikom stilu pobijedila Italiju (4:1) u finalu Prvenstva svijeta u Meksiku 1970.  Blistala je navalna petorka: Žairzinjo, Žerson, Tostao, Pele i Rivelinjo. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije prvi put osvaja titulu šampiona svijeta. U spektakularnom meču u ljubljanskoj hali “Tivoli” savladali smo Amerikance. Odrastanje u Čapljini, gradu na četiri rijeke, sa fantastičnom klimom i mnoštvom sportskih terena bilo je ispunjeno igrom pod vedrim nebom. Iznenada se rađala ljubav prema šahu. Vunderkind iz Bruklina, Robert (Bobi) Fišer, približavao se zenitu karijere. Ćudljivi Amerikanac, mitska figura, snažno je uticao na popularnost drevne igre. Šah se igrao u kafanama, parkovima, na plažama…

Učio sam igrati posmatrajući kako odrasli vuku poteze u našoj kafani. Jednom se desilo nešto neočekivano. Otac i naš rođak igraju partiju. Izuzetno rijetko su igrali šah, još veće iznenađenje je da su počeli analizirati poziciju iz partije. Mnogo je ljudi oko stola, ja sjedim za susjednim. Oni ne uspijevaju pronaći pravi potez, predlažem Sd4-e2. Najbolji potez! Gledaju se u nevjerici, nikad do tada nisam sjeo za šahovsku tablu!

Te 1970, budući šahovski kralj, Robert (Bobi) Fišer, odigrao je tri turnira u Jugoslaviji. U Beogradu je krajem marta i početkom aprila održan čuveni meč na deset tabli Sovjetski Savez-Ostatak svijeta. Fišer u velikom stilu pobjeđuje devetog prvaka svijeta Tigrana Petrosjana 3:1.  Mihail Talj, najomiljeniji svjetski prvak, dočarava dramu koja se odigravala u Domu sindikata.

“Sada se pažnja svih usredsredila na odlučujuću partiju Smislov-Olafson, u kojoj se odlučivala sudbina “meča stoleća”. Ne samo u sali, već i ispred nje, na Trgu Marksa i Engelsa, nepregledna masa ljudi je pratila tok partije. Pod kišom koja pljušti na ogromnoj demonstracionoj tabli sa svetlećim figurama reprodukuje se završni čin šahovske drame. Čuje se, pojačan megafonom, glas komentatora “Sportskih novosti” Marija Bertoka, koji se sve vreme meča bez zamene nalazio na straži kraj demonstracionih tabli. Bertok je već pričao navijačima da Olafson može da preda, i da ga samo specifičnost timske borbe prinuđuje da traži nekakve avetinjske šanse…

Smislov zna da je njegova pobeda potrebna kao vazduh. Posmatram ga kako “zašrafljuje” figure u tablu i najednom se prisećam naše dramatične partije u Zagrebu, koju smo odigrali pre jedanaest godina. Aplauzi prekidaju nervozne misli. Olafson se potpisuje na formularu i pruža ruku Smislovu. Pobeda!” (iz sovjetskog časopisa “Aganjok”) Sovjeti su pobijedili 20,5:19,5.

Šahovska elita seli se iz Beograda u Herceg Novi. Na brzopoteznom spektaklu Fišer trijumfuje sa 19 poena iz 22 partije. Pobjegao je drugoplasiranom Talju 4.5 poena! Treći je Korčnoj sa 14.

“Turnir Mira” Rovin/Zagreb održan je u aprilu i maju. Veliko uzbuđenje na samom početku! Fišer je tražio dodatnih 1000$ naknade za sudjelovanje, ali organizator odbija. Prvo kolo je već počelo, ako Fišer odustane zamijeniće ga jedan hrvatski igrač. Fišerov rival u prvom kolu,  velemajstor Bruno Parma, zna Bobijevu “slabu tačku”: “Bobby, znaš li da su Rusi sretni jer nećeš igrati?” Mislio je na Smislova, Petrosjana i Korčnoja. Fišer je odgovorio: “Istina. U redu, igrajmo!” Fišer pobjeđuje na turniru sa 2 boda prednosti. O Bobiju je zanimljivo pričao bivši omladinski prvak svijeta, Bojan Kurajica. Fišer je svakodnevno prolazio istim putem na ostrvu Sveta Katarina (Rovinj). Bojan ga je pitao: “Bobby, zar Vam nije dosadno šetati uvijek istom stazom”? “Ne, ne obraćam pažnju na to, jer u svakom trenutku razmišljam o šahu”! Bojan je dočarao psihološke aspekte njihove partije. “Želio sam po svaku cijenu igrati zanimljivo, van šablona. Žrtvovao sam pješaka, zatim privremeno još jednog, Fišer preuzima veliki rizik i griješi. Ostvario sam objektivno dobijenu poziciju. U jednom trenutku osjetih kako Fišerova nevjerovatna energija ulazi u polje moje energije. Postaje mi je jasno da ne mogu izdržati borbu”.

Fišerov put do Olimpa ostaće neprevaziđen. Na Međuzonskom turniru u Palma de Majorci, krajem 1970. trijumfuje sa 3,5 poena prednosti. Pobjeđuje posljednih sedam partija. U maju 1971. „zbrisao“ je najboljeg pijanistu među šahistima, sovjetskog velemajstora Marka Tajmanova (6:0). Bent Larsen, koji je 17 mjeseci ranije predvodio selekciju Svijeta protiv Sovjetskog Saveza, gubi takođe 6:0, na opšte iznenađenje. Buenos Aires je u ranu jesen 1971. postao šahovski centar svijeta. Bivši svjetski prvak Tigran Petrosjan protiv zahuktalog genija. Fišer pobjeđuje prvu partiju, ostvarujući niz od 20 uzastopnih pobjeda u ciklusu za prvenstvo svijeta! Petrosjan uzvraća u drugoj, slijede tri remija. Fišer zatim dobija četiri partije u nizu!

Tokom jednog turnira u Italiji, velemajstor Igor Efimov prenosi mi zanimljivo razmišljanje Petrosjana. “Već tokom prvog susreta s Fišerom u Buenos Airesu osjetio sam da ću izgubiti meč. Iz njegovih očiju izbijala je vanzemaljska energija”!?

Fišer u neobičnom ambijentu: Island 1972.

Spektakularan meč Spaski-Fišer u Rejkjaviku 1972. Fišer je iz neobjašnjivih razloga narušio ravnotežu u prvoj partiji igrajući 29… Lh2, što vodi u poraz. Najavio je da neće igrati dalje ako se iz sale ne uklone televizijske kamere kompanije “Čester Foks”, koja je imala pravo snimanja svih partija za predviđeni film o meču. Smetalo mu je njihovo zujanje. Zatražio je da se isprazni prvih 20 redova u publici. “Fišer je mogao da čuje plač djeteta na 300 metara od mjesta gdje se igrala partija”, rekao je Bobijev učitelj, Dejvid Birn, koji je u Rejkjaviku boravio kao novinski izvještač. Fišer gubi kontumacijom drugu partiju. Nakon puno neizvjesnosti, izborio se da treću partiju igra u maloj sali. Prva pobjeda u dotadašnjim susretima sa Spaskim! Od 3. do 10. partije Bobi bilježi skor 6,5:1,5! Dobija meč 12,5:8,5 i postaje 11. svjetski prvak! Sovjeti su decenijama čuvali tron, ali stigao je čovjek iz neke druge galaksije da uruši ustaljeni poredak. Pred našim očima rađala se moderna šahovska bajka. Daleki eho Fišerovih podviga stigao je i do Čapljine.

Igrajući sa mnogo starijim protivnicima brzo sam napredovao. Došlo je vrijeme da okušam sreću sa najboljim šahistom u našem restoranu; Duškom Aćimovićem-Prcom, nekada fudbalerom Borca i Olimpika iz Marseja (iz vremena Josipa Skoblara). U početku me dobijao, teško sam podnosio poraze. Dešavali su se čudni padovi u Duškovoj igri, radovao sam se rijetkim pobjedama. Kasnije sam saznao, majka ga je častila konjacima da me ponekad pusti. Kada sam počeo regularno pobjeđivati, Prcin izgovor za poraze uvijek je bio isti: “Popilo se”.

Prevazišao sam kafanski šah, otac je odlučio da se povežemo sa majstorskim kandidatom, Kićom Bekanom, jednim od najboljih čapljinskih šahista. Odigrali smo bezbroj prijateljskih partija, ozbiljno kao da su turnirske. Neočekivana serija pobjeda na Seniorskom prvenstvu Čapljine 1973. Iz publike komentarišu: “Ovaj dječak uopšte nema tremu”. Dobio sam 12 partija, uz remi s Kićom. Trijumf sa samo 10 godina! Kada bih danas igrao s tim ljudima, kao iskusan velemajstor, vjerovatno ne bih zabilježio takav skor!? Fenomen za koji ne postoji racionalno objašnjenje.

Kićo i ja smo godinama zajedno putovali, njegova  pomoć u šahovskom i psihološkom smislu bila je veoma značajna. Vjerovao je u mene, samo jednom je posumnjao. Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine 1976. U 4. kolu grubo previđam u partiji protiv Nenada Veličkovića. Vrativši se u sobu, sjedamo za mali sto na kome su tri Šahovska informatora. Kićo je uzeo knjige i tresnuo ih po stolu: “Poljubi ti ovo, pa ostavi! Nije šah za tebe”. Nikada ga nisam vidio tako ljutog.

Veličković je postao renomirani književnik. Sreli smo se 2009. kod sarajevskog Narodnog pozorišta. Kupovao sam knjige u pasažu jedne zgrade i pretrčao ulicu da bih prišao Veličkoviću. “Izvinite, ja sam Milan Draško, šahista. Obično ne presrećem ljude na ulici, ali mi smo igrali partiju prije 33 godine u Neumu. Sjećate se”? Pisac se nasmijao: “Ne moraš mi persirati, naravno da se sjećam. Previdio si topa sa šahom, pa izgubio i drugog topa na h8”! Dugo smo stajali i pričali o šahu, Miljenku Jergoviću i Aleksandru Hemonu. Držao sam u ruci Ljosinu knjigu “Tetka Hulija i piskaralo”. Oduševio se: “To je najduhovitija knjiga koju sam pročitao”! Čitao sam ranije Nenadovu izrazito duhovitu knjigu “Sahib”. “Moja najbolja knjiga je “Otac moje kćeri”. Sreli smo se još jednom. Odmah je rekao: “Pisce je oduševio naš neobični susret! Lijepa priča”.

Nizali su se trofeji, u tim mladim godinama, na republičkom i saveznom nivou. Izdvajam titulu pionirskog prvaka Jugoslavije u Vrhnici kod Ljubljane, 1977.  i  9 iz 9 na Pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine u Neumu.  Živo se sjećam povratka poslije osvajanja titule u Vrhnici. Dugo putovanje vozom iz Ljubljane. Bili su mi simpatični otac i sin, putnici za Sarajevo. Otac izuzetno krupan, sin možda petogodišnjak. Kad je voz počeo kasniti, dječak se unervozio, otac ga staloženo tješi. Kašnjenje se već mjeri satima, čovjek gubi strpljenje. Vrhunac nezadovoljstva prema nekim nevidljivim ljudima i vozu izrazio je rečenicom: “Kad izađemo, pljunuću ga”! Na stanici u Čapljini, majka nije mogla zadržati suze, a otac je dostojanstveno čestitao. Mnogo kasnije majka će mi ispričati da tata nije mogao zaspati kad god sam igrao važne partije.