Filozofija razaranja

Autor/ica 👤Marijana Markotić 8.6.2017. u 16:04

Povezani članci

– Šta se tu može izmijeniti?
– Za sada ništa, posebno sam čovjek ne može ništa učiniti.
Kad bi svi ustali protiv ovih nevolja, koje nas taru, možda bi bilo drugačije.”
(Refik Hamzić: “Laca”, Mostar 1981. godine)

Negdje između neba i zemlje, na surom mostarskom kamenju podno Bijelog Brijega, smjestio je Bogdan Bogdanović jedno čarobno mjesto.

Kaže on, u jednom svom razgovoru iz ‘97-e, da je u starim knjigama opisan grad Hurqualya, sufitska varijanta manihejske Terrae Lucidae. Ovo čarobno mjesto, prema gnosticima predstavlja polaznu tačku za otiskivanje u svijet vječnosti, u svijet divnih, naivnih ali vječito filozofskih kozmo-poetskih slika.

Savjetovao se on sa Hajrudinom i Damjanovim, sa Šantićem i sa Ćosovićem — svi su oni učestvovali u konstrukciji Partizanskog spomenika, utiskujući tako u njega čitavu jednu istoriju i budućnost grada.

Uvjerena sam, ovo sveto mjesto su napravili čarobnjaci sa dalekih jadranskih otoka:
“Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine.

Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak… kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.” (Bogdanović, 1997.)

Gotovo ih čujem kako skladaju.

Samo plemeniti ljudi umiju da grade iz razorenog. I gradili su.

Baš na ovom mjestu, u razorenom gradu, naziru se obrisi pametnijih vremena ispod slojeva prljavštine i nasilja.

Nova pokoljenja unijela su, agresivno i brzo, svoju izrazito nasilničku kulturu u nekad urbani prostor.

Komične, neusklađene pojave nagrđuju pitom krajolik. Obrisi grada ipak opstaju, i to oni ucrtani prije više od trideset godina, sa tek ponekim pretjerivanjima savremenih objekata u službi kapitala: neukusno gordi vjerski objekti i neuklopljene, glomazne robne kuće.

Nacije, objelodanjene još tokom industrijske revolucije, i koje još toliko pritišću pamet svakog sadašnjeg čovjeka, gube svoju važnost u savremenom svijetu gdje je gradska pripadnost važnija od one etničke. Takozvani nacionalni jezici nisu jasna kategorija u gradovima, gdje je glavni faktor razumijevanja estetska i etička odluka o življenju. Tako su se stanovnici Mostara oduvijek međusobno razumjeli, jer su Mostar odabrali da njegovim jezikom govore.

Rat je donio potpunu destrukciju u svrhu etničke preraspodjele. Rušenje grada da bi se u njemu živjelo je jedan paradoks. Zaposjedanje grada je počelo njegovim rušenjem, a njegovi rušitelji žive u ostacima urbanoga, naslađujući se pobjedom.

Mostar je srušen grad i svi su izgledi da će ostati takav, a podno Bijelog Brijega, u blizini Partizanskog spomenika, uz slavljenje povijesnog revizionizma crkvenih i državnih otaca, arlauču estradni umjetnici kojima su glavni dio performansa veličanje anti-civilizacijskih, agresivnih kultura i ideologija.

Čemu da se radujemo i kako da se Mostaru nadamo, kada neki njegovi građani vrhunac svoje sreće pronalaze u crnim uniformama, radujući se numerama o gnusnim fašističkim zločinima, poskakujući u ritmu neke nove muzike uz orgazmične poklike o zaštiti nacionalnog bića i državnosti?