ENG
Ferida Duraković: Zauvijek je u meni ostala glad za čitanjem
Autor/ica 👤Ferida Duraković
Izdvajamo
- I tako, dok me ima – čitam, plačem, smijem se, pišem, živim – s riječima.
Povezani članci
Čitajte! Neke su knjige zaustavile metke i gelere u ratu tokom opsade Sarajeva i spasile nam glavu. A neke knjige su nam spasile pamet. I danas to čine.
Ugledna sarajevska pjesnikinja redovne obaveze naziva plaćanjem računa i doživljava ih kao smetnju glavnoj aktivnosti: čitanju. Jer tamo, u romanima i poeziji je stvarni, ispunjeni i bogati život. A njegova najgora kontrateza su komentari na portalima i društvenim mrežama
Nedjelja, 17. septembar
U oktobru će biti punih četrdeset godina otkad sam objavila prvu zbirku stihova, a još imam 20 godina kao tada – ko drukčije kaže kleveće i laže! Moja djetinja strast za čitanjem rezultirala je omladinskom lirikom prepunom pročitanih knjiga i bojazni pred korakom u veličanstvenu Književnost: strah i drhtanje… Naredne, 1978. godine, nakon dvije prilično važne književne nagrade, poslalo me u Beograd na Sajam knjiga, moj prvi u životu, gdje sam ostala potpuno zapanjena činjenicom da je moja knjižica djevojačkih stihova tek praška među milionima knjiga koje su u svijetu napisane – tad sam se i kao ljudsko biće zauvijek smanjila na normalnu ljudsku mjeru, mazohistički osudivši sebe na naredne sajmove knjiga, promocije, književne susrete, naduvane izdavače i važnost koju sebi živi pisci pripisuju, including myself… Ali zauvijek je u meni ostala i glad za čitanjem; uostalom, uvijek sam sanjala da postanem dobar čitalac, a pisanje je došlo usput.
Studirala sam književnost s Aleksandrom Majhrovski − svojom najstarijom prijateljicom, sjajnom gospođom pjesničkog imena i sudbine, koja je nakon prve pjesničke zbirke Uzaludnost i pjevač odustala od objavljivanja jer se nije htjela susretati “s prostacima iz izdavačkih kuća”. Gutale smo knjige, raspravljale o njima, živjele u njima i – krale ih! Krale smo knjige iz Stipine knjižare na Titovoj, a zatim iz novootvorene knjižare u podrumu zgrade Svjetlosti. Prvi put to javno priznajem. I takmičile smo se koja će ukrasti bolju, važniju i luksuzniju knjigu: njena prva ukradena knjiga bila je Gašpar noćnik Aloysiusa Bertranda (eto, takvog je literarnog ukusa bila moja Sanda), a moja nevelik i nelijep reprint Andrićeve omladinske lirike Ex ponto i Nemiri iz 1918-20. godine. (Svi gromovi nalaze u meni odziva, sve tišine nalaze u meni svoje mjesto i svi vjetrovi svoja polja i sve magle gudure. / Ljudi su mi teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, muka studena jutra moji najsvečaniji časovi.) Posljednje knjige koje smo ukrale, negdje pred kraj druge godine fakulteta, bili su romani Andréa Malrauxa: Sanda je ukrala Čovjekovu sudbinu, a ja Glavu od opsidijana.
Tri dana pred ispit iz pravopisa sh/hs jezika, koji smo polagale kod drage profesorice Nađe Biser Taso, u sarajevsku knjižaru BIGZ-a stigao je roman Sto godina samoće G. G. Marqueza: kupile smo po primjerak te knjige predveče, otrčale kućama, čitale cijelu noć i dan i noć, a narednog dana u osam ujutro našle se pred salom za ispit; raščupane, neispavane, užagrenih očiju, beskrajno sretne što smo popamtile gotovo sva imena nevjerovatne porodice Buendia iz Maconda, izašle smo na ispit i – pale. I nimalo se zbog toga nismo nasekirale. U istu knjižaru sutradan me, izletjevši iz bašte kafane Istra, odveo Daco Džamonja i kupio mi Baštu, pepeo Danila Kiša; na licu mjesta našarao mi je posvetu koju nikad nisam dešifrovala: samo niz slomljenih linija i crtica u jednom redu, a ispod se prepoznaje samo D od Daco.
Nema Dace već dugo dugih godina. Sande nema već jednu dugu godinu.
Kad sam diplomirala, otac mi je poklonio pet (pet!) kompleta knjiga, nakon što me prije toga kobajagi neprimjetno propitao šta bih ja od knjiga kupila kad bih imala para. Sabrana djela A. Camusa, Sabrana djela F. Kafke, Memoari Winstona Churchilla, Sabrana djela A. P. Čehova i Sabrana djela W. Shakespearea – i sve to babo na kredit, prvi kredit u životu glave porodice koja je u kući već imala Izabrana djela Ive Andrića, kupljena u preduzeću nakon što je Andrić dobio Nobelovu nagradu, i babinu ličnu knjigu Muslimani srpskohrvatskog jezika.
Pa ko ne bi čitao i plakao?
Naša porodična kućica na ulazu u grad izgorjela je u oktobru 1992. godine, i s njom moja kućna biblioteka koju sam s toliko ljubavi skupljala sve do opsade Sarajeva. Oko dvije hiljade knjiga plamenjalo je i dimilo danima. Moj brat, borac Armije BiH, uspio je prije toga dopuzati do kuće i natrpati vreću knjiga ne gledajući šta kupi: Shakespeare Sabrana djela! Čehov Sabrana djela! H. C. Andersen Sabrane bajke! Braća Grimm Sabrane bajke! Herodotova Istorija! Rukopis nađen u Saragosi Jana Potockog! I, kakva simbolika – Beograde, dobro jutro Dušana Radovića! Kad smo majka, otac i ja u maju 1992. godine morali pobjeći iz kuće, u kesi sam ponijela Gospodara prstenova i Hobita J. R. R. Tolkiena na engleskom i Malog princa A. de Saint-Exupéryja na francuskom jeziku. Majka je nosila kese s hranom i strašnu uspomenu na muhadžerluk 1943. godine. Otac je nosio Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima i mesinganu Medalju za hrabrost iz 1945. godine.
Već godinama na polici držim knjigu Povijest čitanja Alberta Manguela, čekajući pravo vrijeme da je sa slašću pročitam, ali nikako ne stižem − računi neće da se plaćaju sami. Jutros je vadim iz police, a srce mi zaigra kad na koricama pročitam: Alberto Manguel podsjeća nas da čitatelji žive u knjigama kao i među njima: pronalazimo vlastite priče u knjigama, kao i tragove našega života. Svaka knjiga nam je važna, od djetinjstva do starije dobi, osvježava naše živote. On nam pokazuje šta se događa kad čitamo; kakve osobe postajemo; i kako nas čitanje poučava životu.
Ponedjeljak, 18. septembar
Začudo – na stranicama Facebooka čitam mnogo poezije. Dobro, imam FB prijatelje koji se u to razumiju, pa razmjenjujemo noćne more i dnevne zanose, ili obrnuto… Ali po broju lajkova zaključujem da ljudi rado pročitaju dobru pjesmu kad im se posluži na FB, uz jutarnju kafu, prije nego krenu u stvarnost. Čudno je to zato što ljudi inače ne čitaju, a pogotovo ne poeziju; ako i čitaju, čitaju romane. Meni je lako: ja čitam sve, i čitam svugdje. Jutros je na postu Anite Pajević, sjajne pjesnikinje iz Mostara, osvanula njena nova pjesma; bila bi prava šteta da je ne ponudim onima koji se svako malo nađu na granici između svjetova, što poezija u stvari i jeste: most između ovog i onog svijeta.
AMIGDALA
podijelila sam svoj mrak
s općim mrakom
tako mi se mrak smanjio
i zgusnuo istovremeno
zapucketao iz sklopljenog
kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila
čak ni da mi radi hlad
neki kišobrani obavljaju radnje
moj zna odrediti stanje
u kojem sam
tako sklopljen
pred mutnim nebom
iza zamagljenih stakala
javnog prijevoza
ljudi prolaze na prstima
konkavnim udubljenjima
čvrsto prihvate šav od džempera jer
u mekom, končanom, nošenom
i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje
i ne ostavlja se
kandžicom se prikači za nositelja
njuška posvuda i traži
pod čijim se koncem druga ljubav zavukla
na kojem se tijelu toplo primila
nekima je ljubav u ispruženom laktu
nekima trusi sa zidova u čaše
bliske su ruke vijadukti u mraku
prenosit ću se
preko jednog
satima
ljubav je žustrina plave
i kartonski bog podebljane glave
grad koji se prekida trajno
pred gradom se sunce tanji
pekari jutrom gase
zagorjele kifle
prozori pište od topline
Victoru Truvianu treći put
rastu mladi i jaki zubi
jer živi u
rudnicima zraka
i ostalog zemljinog vazdušastog materijala
gledala sam
gušter u ljubavi odbacuje rep
i jedno oko,
meko i bijelo kao stiropor
nekoga ljubav nikako neće
vidjela sam sve to
i još kako mravi proždiru leptira
prejako mi pada kiša
i neoprezna sam
digitalna ptica
ništa mi se dugo dogodilo nije
a možda bih
da se nisam u kućici obeskućila
u prsima napipala kost kokeršpanijela
Čitajte izvanrednu poeziju Anite Pajević, Lidije Deduš, Dijale Hasanbegović, Selme Asotić – svaka je ove godine objavila prvu knjigu poezije. Ja ih čitam s poštovanjem, razumijevanjem i divljenjem. Jer “ponekad, kad su nam zvijezde naklonjene, čitamo u jednom dahu, s jezom, kao da je netko ‘prošetao po našem grobu’, kao da se pamćenje iznenada oslobodilo iz mjesta duboko zakopanog u nama”, kaže Alberto Manguel.
Roman Kad sam bio hodža dobio je nagradu “Mirko Kovač”! Sretna sam zbog Damira Ovčine, i zbog književnosti. Osim Knjige o Uni Faruka Šehića, nisam naišla na knjigu o (našem?) ratu a da sam je mogla u dahu pročitati. Damirovih pet stotina strana čitala sam baš kao u studentskim danima Sto godina samoće: u dahu, s uzbuđenjem i nervozom zbog prekida koje sam morala praviti da obavim dosadne dnevne dužnosti. Romančina. Bravo, Damire! S važnom napomenom onima koji očekuju da će u knjizi naći mladoga hodžu: tamo nema hodže.
Ove godine su mi se u rukama našle tri knjige jako važne za bh. literarni prostor; a sve su odmah prešle smiješne granice naših državica i osvojile prostor našeg, jednog jezika s četiri imena. Prva je knjiga kratkih priča Lejle Kalamujić Zovite me Esteban, druga roman Satovi u majčinoj sobi Tanje Stupar-Trifunović, a treća je knjiga poezije Senke Marić Do smrti naredne. Evo kako se sve u BiH namjesti samo: Lejla je iz Sarajeva, Senka iz Mostara, a Tanja iz Banjaluke – moje književne ljubavi čak su se politički korektno rasporedile po BiH. I, naravno, sve su žene – e to je sasvim namjerno. A narednih mjeseci otkriće vam se još jedna žena: Nina Tikveša. Upravo ide u štampu njena knjiga kratkih priča I sreli su medu. Zapamtite ovo ime – osvojiće vas u trenu. Djetinjstvo s knjigama, prepametna mladost ispunjena ranim jadima, nezaposlenost, nerazumijevanje sredine, izglobljenost iz stvarnosti, senzibilnost, nesposobnost da se uklopi u opšti tok (hetero)normativnog svijeta, ženska teška, optužujuća tišina na mjestima gdje bi muškarac pukao i sve oko sebe izmlatio ili razorio – to su opsesivne i sasvim savremene teme ovih izvanrednih autorica, koje bi i u prevodima na strane jezike, sigurna sam, lako parirale svojim evropskim ispisnicama.
Utorak, 19. septembra
Neki dan sam u intervjuu za jedan portal izjavila kako je “multietničko tkivo u Bosni i Hercegovini razoreno”. Nevjerovatne su reakcije na tu izjavu: ako ju je pročitalo 400 ljudi, u komentarima i inboxu se našlo barem 200 reakcija, kao da je svako pročitao sasvim drugi tekst. Tako se, naime, čitaju postovi na FB – svako se za sebe uhvati pa zaboravi odakle je krenuo i piše li piše dok ne dođe do izvora vlastite frustracije, koja slabo ima veze s temom komentara. Evo čitam samo dva komentara na moju izjavu:
- Zahvalite se Lagumdziji i njegovom potrcku Komsicu za to;
- Ma ne mogu komunjare da to shvate, džaba im objašnjavaš. Ovaj ti je “elo” još i nepismen.
A ova Ferida lafo književnica sama kaže “to ide drumom a ja šumom”
partizani znaju samo šumom, nema tamo pozdrava.
S velikim zanimanjem čitam komentare na FB postovima. Tamo se kriju dokazi naše (ne)pismenosti, naše “tolerancije”, naše nacionalne “superiornosti”, želje da silujemo, ubijamo i koljemo sve što nije po našoj vlastitoj “multietničkoj” mjeri.
Srijeda, 20. septembar
Pored moga kreveta-jazbine razbacane su knjige koje u svako doba moram imati oko sebe. Plus tri mačke koje na tim knjigama najviše vole spavati baš onda kad ja hoću da ih čitam. A među tim knjigama je i Ježeva kuća velikog Branka Ćopića, ne Ježeva kućica – kućicu su kasnije dodali urednici – kuća je previše ozbiljna stvar da bi bila tek kućica (prof. Zvonimir Radeljković poklonio mi je fotokopiju prvog izdanja slikovnice iz 1949. godine). Onda, po ko zna koji put, kad god iz knjige želim izvući pozitivne vibracije, čitam Moju porodicu i druge životinje Geralda Durrella (u sjajnom prevodu Zorana Mutića) i Nekrolog jednoj čaršiji jedinstvenog, neponovljivog Zuke Džumhura. Abecedariju Cesława Miłosza vraćam se kad god poželim sebi nešto pojasniti u vezi s čitanjem, pisanjem, politikom, povijesti, ljudima… Prije par sedmica dobila sam i Genijalnu prijateljicu Elene Ferrante, ali nju još nisam otvorila…
Čitajte! Neke su knjige zaustavile metke i gelere u ratu tokom opsade Sarajeva i spasile nam glavu. A neke knjige su nam spasile pamet. I danas to čine.
Četvrtak, 21. septembar
Nekad sam tako strasno čitala novine − sve: dnevne, sedmične, časopise modne i hortikulturne, revije, magazine… Danas dnevne novine i neke sedmičnike kupujem jer se stidim da prođem pored Sabahete koja već sto godina, za ko zna koju siću, na raskršću kod Skupštine BiH prodaje sva aktuelna printana izdanja, između pet i devet ujutro. Sabaheta s takvom zahvalnošću uzme onu moju marku da poželim da joj kupim cijelu onu tešku, tegobnu torbu i da je pošaljem kući da odmori svoje reumatične zglobove…
Ali zato sve čitam na internetu – i najčešće mi se gadi to što pročitam. Ali čitam, ne umijem bez toga – a želudac mi igra. I tako, dok me ima – čitam, plačem, smijem se, pišem, živim – s riječima.
I da, evo nekoliko rečenica za danas, iz jedne od mojih knjiga kraj kreveta:
“Opozicija žarko želi da sruši tu družinu, a ne zna kako drugačije nego amaterskim hepeninzima i falset-govorancijama na trgovima, govorancijama od čijeg slušanja vas samo zabole noge, a u glavi vam ne bude ništa jasnije. Kao da još ima nepoznanica o ovom režimu koje narod ne zna. (Sam režim jedini zna neke nepoznate stvari o sebi).
U normalnim zemljama nikakva opozicija u ovakvoj situaciji ne bi bila ni potrebna. Sam režim bi se, potajno, krišom, noću, sklonio, izbegao u neku nedođiju, postiđen svojim učincima. (Režim koji je umro od stida – to postoji samo u snovima.)”
Miodrag Stanisavljević, Katarza i katarakta
Autor/ica 👤Ferida Duraković
