ESTETIKA KAO MASKA IDEOLOGIJE

Povezani članci

• Fašisti “u rukavicama”
• OTIRAČ ILI NAŠA BIJEDA NEMA KRAJA
• Udruženje žrtava traži od Haga da Kordiću ukine prijevremeno puštanje na slobodu
• VIDI SE IZ SVEMIRA, ALI NE IZ BANSKIH DVORA
• Drugi međunarodni festival književnosti – “Poligon” u Mostaru
• Ima posla ko hoće raditi

Samo totalitarni režimi posvećuju pažnju književnosti koju ona zaslužuje, kaže Milan Kundera u Izneverenim testamentima.[1] S iskustvom pisca egzilanta, on dolazi do ovakvog stava, jer je cijenu slobode umjetnosti platio bjekstvom iz tadašnje Čehoslovačke. Umičući sigurnoj tamnici, Kundera u Parizu piše svoje veliko subverzivno djelo koje se na različite načine bori s ideološkim naracijama staljinističkog tipa totalitarizma, da bi se u tzv. demokratskoj Evropi suočio s nevidljivim djelovanjem ideologije na književnost preko onoga što se naziva tržišni diktat umjetnosti i kapitalistička kontrola književnog polja. Takav oblik ekonomskog totalitarizma koji književnost tretira kao svaku drugu robu Dubravka Ugrešić analizira u Zabranjenom čitanju[2] upoređujući ga sa onim totalitarno ideološkim, da bi došla do zaključka kako je nevidljivo djelovanje ideologije u merkantilističkim društvima znatno jače nego li ono u totalitarnim sistemima. I Kundera i Ugrešićeva s iskustvom spisateljskog rada i u totalitarnim i u demokratskim društvima spoznaju da se književnost uvijek nalazi u gustoj mreži ideologije. Bilo vidljivo ili ne, djelovanje ideologije na književnost nakon poststrukturalističkog teorijskog obrata ukazalo se kao nužnost kontekstualne pozicije književnosti u društvu, a ne karakteristika samo totalitarnih režima. Bez obzira na to, u akademskom i književnom prostoru BiH još uvijek se održava ideja o tobožnjoj nedvojbenoj autonomiji književnosti, eskapističkoj fantazmi i tzv. čistoj poeziji. Zaogrnuta parolom o vječnoj estetskoj vrijednosti koja se zrcali u književnom kanonu i potvrđuje u esencijalističkim tumačenjima literature, ta je ideja pretvorena u čistu ideologiju u ovdašnjoj obrazovnoj praksi koja u književnosti vidi samo središte nacionalnog simboličkog imaginarija i s njim usklađene konstrukcije identiteta. Ideologija kao sistem ideja, predodžbi, vrijednosti, slika, moralnih konstrukta i narativa, upozorava Louisa Althusser, gradi uvjete za interpretaciju stvarnosti i priziva subjekte da u skladu s njom tumače društvene odnose.[3] Otud ona kapilarno okružuje pojedinca i pokušava se nametnuti kao čisto znanje,[4] odnosno kao savremena mitologija, kako kaže Terry Eaglleton. A to znači da je u modernim društvima ideologija kapilarno okružila individuu i prekrila ukupan društveni poredak diskursa.

            Čemu smokvin list eskapizma i esencijalistički pojmljene estetike na književnosti ako se ona nalazi u različitim tipovima ideoloških mreža i ako je, kako tvrde Deleuze i Guattari, u malim književnostima sve unaprijed politično.[5] Odgovor na ovo pitanje podrazumijeva raskrinkavanje pozicije moći koju gradi ideologija, akademska kritika koja proizvodi kanon, politika i sam pisac dok pokušavaju prikrivati ideološku funkciju književnosti  održavanu na različite načine i u različitim formama u bosanskohercegovačkom društvu od 19. stoljeća do danas. Današnje doba tranzicijske BiH divljeg, bezočno eksploatatorskog kapitalizma i diktata nacionalne funkcionalizacije književnosti u društvenoj praksi obnovilo je duh devetnaestovjekovnog epski kodiranog romantizma i uloge književnosti u izgradnji nacionalnog identiteta. Ako je romantizam začeo procese stvaranja nacija u vremenu imperijalne vladavine Bosnom i Hercegovinom, danas u dejtonskoj situaciji nedovršive države i nezavršenog rata nacionalizam u svojoj konstrukciji kolektivnog identiteta književnost pretvara u skup narativa i kulturnomemorijski prostor u kojem se čuva i stalno obnavlja izvorni oblik nacije. Naravno, takav nacionalizam poput svake druge ideologije nastoji prikriti svoje osnove i postati u društvenom prostoru prirodan, samorazumljiv pogled na stvari, čak naučno utemeljen. Otud on nikad ne nastupa isključivo politički, nego u savezu sa kulturom i sakralno shvaćenom tradicijom. Granice kulture i tradicije otud postaju granicama etnije, a njihovo čuvanje povjerava se akademskom diskursu kao neupitnom čuvaru etničkog identiteta.  Akademičar tako postaje etnički kulturološki ideolog i graničar koji obnavljajući stare strahove o ugroženosti etnije i njenog identiteta, fobizira društvenu sadašnjost i budućnost, da bi upravo na strahu i viktimološkim naracijama zasnovao militantni diskurs u stalnoj potrazi za neprijateljima etnija. Na djelu je, dakle, proizvodnja kulturaliziranih ideologija u punom obimu gdje se kolektivni identitet predstavlja za esencijalnu, biosocijalnu, krvno-srodničku i transvremenu  kategoriju, a ne konstrukt koji se realizira pomoću ideoloških naracija i simboličkog imaginarija kojeg stvaraju različiti tipovi interpretacije povijesti, kulture, visoke umjetnosti, religije itd. I onda kad ulaze u dnevnopolitičko područje akademski i ideološki diskurs saglasni su u tome da moraju očuvati pred javnošću predstavu o svojoj apriornoj ideološkoj nevinosti. Evo jednog nedavnog primjera zajedničkog nastupa ideološke i akademske moći u kojem se ogleda implicitna ideologizacija uloge pisca u kreiranju nacionalnog simboličkog imaginarija.

Centralni komitet ponovo jaše, Enver Čolaković nepodoban. Ovako je desničarski politički tjednik Stav na svojoj naslovnoj stranici najavio glavnu temu u broju od 29. 7. 2015. godine. Ispod toga redakcija dodaje: DF i Naša stranka u lovu na bošnjačke književnike. Na naslovnici je istaknuta i crno-bijela fotografija Envera Čolakovića s ljubičastim fesom na glavi. Zašto je samo fes obojen na toj fotografiji, pitanje je koje zadire u karakter imaginacije uredništva. Ironično rečeno, ona fes  poima kao sakralni znak onog tipa bošnjačkog identiteta što ga konstruira ovaj magazin i njegov stvarni šef, politički lider  i njegova Stranka demokratske akcije. Zato fes i mora biti važniji od glave na kojoj se nalazi.

Desničarska ideologija nije prisutna samo u feslizaciji naslovnice, već je na radikalan način  ostvarena i u demonizaciji dvije političke partije, Demokratske fronte Željka Komšića i Naše stranke, koje su dovedene u vezu sa totalitarnim praksama i ideološkim konfiguracijama titoizma i proglašene sljedbenicama negdašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Mrski su to komunisti, poručuje redakcija Stava, oni love naše, bošnjačke pisce, pa su to đavolji antibošnjaci, ideološki ubojice. Enver Čolaković postao je simbolom svih bošnjačkih pisaca i bošnjačkog identiteta u cjelini, a ideološkom lovu su preko Čolakovića izloženi i Skender Kulenović, i Mak Dizdar, i Meša Selimović, baš svi pici i cijela književnost bošnjačka. Da bi pojačala svoju ideološku argumentaciju redakcija Stava pozvala je u pomoć akademsku i književnu elitu te provela anketu među profesorima sarajevskog Filozofskog, ali i drugih fakulteta i nekim istaknutim piscima. Svoje odgovore u anketi dali su: Irfan Horozović, Dževad Karahasan, Nihad Agić, Fahrudin Rizvanbegović, Adnan Jahić, Mirsad Kunić i Nenad Veličković.[6] Svi oni, osim Nenada Veličkovića, zdušno su podržali ideju da osnovna škola u selu Lokve kod Hadžića ponese ime Envera Čolakovića i svi su se pozvali na veliku vrijednost njegovog književnog djela. Nenad Veličković je insistirao na tome da je davanje imena osnovnim školama u pravilu ideološki čin, pa je, prema njegovoj argumentaciji, to došlo do izražaja i u ovom slučaju.

 Podsjećanja radi, radilo se o tome da je Predrag Kojović, zastupnik Naše stranke, na nekoj od sjednica Skupštine Kantona Sarajevo bio protiv toga da osnovna škola u Lokvama kod  Hadžića dobije Čolakovićevo ime. Njemu su se pridružili poslanici Demokratske fronte. Obrazloženje je, kao i obično u politici, bilo blesavo: Čolaković je bio na pogrešnoj strani historije i ljudskosti.[7] Blesavo, jer je bilo ideološki ostrašćeno, a Čolakovićeva uloga u Pavelićevom ustaškom režimu ni po čemu se ne može dovoditi u vezu s ulogom Draže Mihailovića, četničkog vođe i ratnog zločinca u Drugom svjetskom ratu, kako je to učinio pomenuti zastupnik u svojoj izjavi medijima.

A šta su željeli postići kreator inicijative da škola dobije ime nepodobnog pisca, načelnik općine Hadžići Hamdo Ejubović i skupštinska većina u Kantonu Sarajevo? Samo potvrditi ono što je znatno ranije učinila politička kasta u BiH – iznova, po ko zna koji put ideološki rehabilitirati Envera Čolakovića, Pavelićevog atašea za kulturu u Mađarskoj, te dobitnika nagrade Matice hrvatske za roman 1943. godine, u vrijeme kad Pavelićev režim čini strašne zločine, ne samo u svojim koncentracionim logorima kakav je npr.  Jasenovac već i diljem BiH i Hrvatske. Naime, Enver Čolaković je ideološki, a ne samo politički kako neki misle, rehabilitiran onog trenutka kad je jedna ulica u Sarajevu dobila njegovo ime i kada je to isto učinjeno u dvije osnovne škole, jednoj u Zenici, drugoj u Brezi. Čolaković je književno rehabilitiran onda kad je njegov roman Legenda o Alipaši u ediciju Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga uvrstio i postavio u bošnjački književni kanon tadašnji sarajevski univerzitetski profesor Enes Duraković.[8] Tragom te kanonizacije Čolakovićev roman ući će u bošnjačke osnovnoškolske i srednjoškolske lektire i u fakultetske programe te postati jedno od najpopularnijih i najčitanijih djela bošnjačke književnosti u cjelini. Prateći Durakovićevu kanonizaciju Čolakovića, zagrebački časopis Behar[9] će objaviti veliki temat o djelu ovog pisca nakon naučnog skupa održanog 2013. godine u organizaciji zagrebačke Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod i Slavističkog komiteta iz Sarajeva s tezom da se radi o neprevedeno prešućenom, a izuzetno značajnom bošnjačkom piscu čije je književno djelo izgubljeno u povijesti.[10] Za razliku od Durakovića, koji se u svojoj kanonizaciju ne upušta u ideološke eksplikacije, Sanjin Kodrić će u svom prilogu u okviru tog temata do kraja relativizirati Čolakovićevu ideološku i političku pripadnost Pavelićevom režimu i optužiti titoistički sistem za ideološko progonjene ovog pisca.[11]

Isto kao Kodrić reagira i magazin Stav u svom tematu, proširujući optužnicu i na sadašnje dvije političke partije, čije obrazloženje protivljenju da osnovna škola u Lokvama dobije Čolakovićevo ime – uistinu je ideološki performativ prve vrste. Ono što te političke partije ne znaju učiniti, stoga što se u svom politikantstvu tipa Predrag Kojović vode ideološkom ostrašćenošću i poput ideoloških policajaca rovare po piščevoj biografiji, a bez bilo kakve rasprave o vrijednosti njegovog opusa, jeste povezati današnju desničarsku relativizaciju Čolakovićeve odgovornosti za podršku Pavelićevom koljačkom režimu, prihvaćanje političke funkcije u njemu i književne nagrade koju institucija pod okriljem tog režima dodjeljuje sa ideološko simboličkim činom davanja imena bilo kojoj instituciji, pogotovo onoj obrazovnoj. Drugim riječima, te partije traže isključivo ideološku podobnost pisca, te time svoj stav svode na čisto ideološku borbu sa političkim protivnicima.

Imenovanje javnih institucija i ulica spada u domen simboličko-memorijske kulture tijesno povezane sa ideološkim centrima moći koji na taj način svoj ideološki sistem vrijednosti upisuju u prostor i čine ga vidljivim.  Tim činom ideološka moć stvara okvir za identifikaciju pripadnika date zajednice s njenim sistemom vrijednosti i na toj osnovi konstruira društveni identitet. Kontakt ideologije i kulture najočitiji je u načinu na koji ideologija konstruira kulturni identitet neke zajednice, a stvarni karakter ideološke moći najpreciznije se ogleda u simboličkim vrijednostima upisanim u javni prostor i institucije sistema.

Imajući u vidu desničarski i antikomunistički karakter Izetbegovićeve SDA, ne čudi da su u Sarajevu i drugim gradovima u BiH nakon zadnjeg rata ulice dobili Enver Čolaković, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Edhem Mulabdić, pisci koji su na ovaj ili onaj način izrazili lojalnost Pavelićevom ustaškom režimu i u većoj ili manjoj mjeri učestvovali u radu njegovih institucija i ideoloških aparata, te pisali po ustaškoj štampi književne i propagandne tekstove. Treba odmah naglasiti da su oni unekoliko književno rehabilitirani još u vrijeme titoizma. Podvrgnuti kaznama u Titovom režimu prema denacifikacijskoj ideološkoj normi uspostavljenoj nakon Drugog svjetskog rata prije svega u Evropi, ali i u svijetu, a potom marginalizirani u književnom polju, oni nakon izdržanih kazni ulaze u javnost, da bi potkraj tog režima njihova djela prodrla u književno polje. Njihova politička rehabilitacija započela je nakon dolaska na vlast tzv. demokratskih snaga, a u punom obimu poslije krvavog raspada titoističke Jugoslavije.

Naravno, nije to slučaj samo sa bošnjačkim piscima, već i sa drugima: hrvatskim, srpskim, makedonskim, crnogorskim, slovenačkim. To znači da su sve nacionalne političke i akademske elite na prostoru bivše Jugoslavije u svojoj antikomunističkoj ideologiji izvršile relativizaciju odgovornosti svojih pisaca i intelektualca, i ne samo njihovu, za ono što su činili tokom Drugog svjetskog rata. Radi se o temeljitom prekodiranju etničkog/nacionalnog i kulturnog identiteta i formiranju novog simboličkog imaginarija i polja za identifikaciju pripadnika nacionalne zajednice s novim ideološkim vrijednostima.

U BiH su sve tri nacionalne političke i akademske elite, a pogotovu bošnjačka, poduzele tokom devedesetih godina prošlog stoljeća čitav niz procedura kako bi ideološki preoznačile književno polje i ideološku ulogu pisca u njemu. Otud one književnost i njen kanon vide kao jedan od najjačih ideoloških aparata[12] za provođenje svoje ideologije u društvenoj praksi. Zato su sve nacionalne akademske elite odmah poslije rata provele projekte nove kanonizacije književnosti u školskim lektirama te radikalno promijenile nastavne programe iz tzv. nacionalne grupe predmeta. Proglasivši prethodni književni kanon titoističkim, one grade tzv. nacionalni pod maskom emancipacije književnog polja od ideologije. U skladu s tom praksom, uz ogromnu finansijske dobit, bošnjačka akademska elita ostvarila je pod vođstvom prof. dr. Enesa Durakovića destotomni projekt antologija bošnjačke književnosti[13] i šestotomni hrestomatija bošnjačke književnosti u književnoj kritici, čime nije samo kanonizirala književnost nego je i postavila osnove za njena etnički funkcionalizirajuća tumačenja u osnovnim i srednjim školama i lektirama. Takvim tumačenima književnosti ostvarena je ideološka kapilarna kontrola književnog polja, a književnost je postala središte etničkog simboličkog imaginarija.

No, temeljno je pitanje zašto se u ovakvim slučajevima akademska kritika i književna elita pozivaju na estetiku dok obavljaju ideološku funkcionalizaciju pisca i njegove društvene uloge? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: radi vlastitog komoditeta i priskrbljivanja što većeg stupnja društvene moći, pri čemu obje elite nastoje djelovanje ideologije u društvenom polju učiniti nevidljivim. Kad bi bilo ideološki eksplicirano pozicioniranje i jednih i drugih, onda bi se jedno od najbitnijih svojstava ideologije – težnja da se nametne kao nužan i prirodan poredak vrijednosti – naprosto razobličilo. Na drugoj strani, u takvom postavljanju današnjih akademskih, političkih i književnih elita jednostavno se podrazumijeva da je raniji, komunistički društveni sistem bio ideološki totalitaran, pa se danas u tzv. demokratskim društvenim okolnostima ispravljaju njegove greške.

Međutim, pažljivija analiza društvene uloge književnosti na južnoslavenskom prostoru od njene romantičarske faze do danas pokazuje da je ona gotovo u pravilu bila topos proizvodnje ideologija i da je njen odnos prema ideologijama višestruko složen. Od etnički funkcionaliziranog, antiimperlijalnog, epski kodiranog romantizma pa sve do krvavog sloma Jugoslavije knjiženost je neprestano umrežena u  ideološko polje i itekako je znala sklapati saveze s ideološkim konfiguracijama i političkim centrima moći. Zato je ona najčešće poimana i kao mjesto proizvodnje i čuvara etničkog identiteta, a pisac se nametao za nacionalnog tribuna i velikog učitelja nacionalne zajednice, njenog poetu vatesa. Treba li podsjećati da su u svom antimperijalnom stavu i traumi porobljenosti od strane imperija južnoslavenske književnosti u većem ili manjem obimu razvijajle oslobodilačke ideologije. Bez obzira bile multikulturalistički, jugoslavenski ili strogo nacionalno orijentirane, takve ideologije poniknule su u književnosti i trajno čuvane u njoj. Bezbroj je primjera takve implicitne ideologizacije književnosti, a antiimperijalna uloga romantičarskog epa i usmene epske pjesme na južnoslavenskom prostoru pravi su dokazi ideološke funkcionalizacije književnosti. U takvom tijesnom savezu ideologije i književnosti i rođene su ovdašnje etnije/nacije, pa su one sve bezmalo kulturološke, a tek u manjem obimu tzv. političke nacije.

Nije samo južnoslavenski prostor po tome karakterističan. Sve evropske književnosti koje su iskusile imperijalnu porobljenost svojih nacija, razvile su u vrijeme romantizma antiimperijalne oslobodilačke ideologije stvarajući herojsku književnu paradigmu. Od Mickijevičevog romantizma u Poljskoj, preko slovačkog, češkog, rumunjskog, bugarskog, grčkog do Njegoševog i Prešernovog na južnoslavenskom prostoru književnost je poimana kao sredstvo u borbi za nacionalno oslobođenje. Zato je ona i bila centralni društveni diskurs porobljenih nacija i zato pisci u takvim nacijama dobivaju status kanonskih nacionalnih ličnosti.

Ali, nije samo u ovdašnjem romantizmu književnost bila umrežena u ideologiju. Čitav dvadeseti vijek na južnoslavenskom prostoru obilježen je složenim odnosom književnosti i ideologije. Od komunističkog zahtjeva između dva svjetska rata da se književnost podjarmi revolucionarnoj ideologiji do njene borbe za autonomiju književnog polja tokom titoističkog ideološkog pritiska, uz zahtjev da se ono uključi u izgradnju utopijske projekcije stalne revolucije sa Svezom komunista Jugoslavije kao avangardom radničke klase – trajala je umreženost književnog i ideološkog polja. Ali,  pritisak ideologije na književnost i borba da  ova druga  zadobije autonomiju u društvenoj praksi rezultiraju time da su baš totalitarna ideologija i njen režim bili podvrgnuti kritici, subverzirani i dekonstruirani u književnosti. Treba li podsjećati u tom smislu na Krležin istup na čuvenom Kongresu pisaca u Ljubljani iz 1952. godine, kada Titov režim tobože dopušta slobodu književnosti i umjetnosti uopće, s implicitnom porukom da je može vratiti nazad baš onako kako ju je darovao.

Taj režim je književnost ideološki dvostruko označavao u školskim lektirama. On je na jednoj strani tražio klasnu, a na drugoj nacionalnu funkciju literature, a tadašnje rasprave o tzv. zajedničkim jezgrama u školskoj lektiri puni su dokaz nemoći tog sistema da objedini te dvije ideološke funkcije koje se međusobno isključuju i provede svoj tip multikulturalističke ideologije u društvenoj praksi. Titov režim upisivao je u obrazovnom sistemu nacionalnu funkciju književnosti kao sredstva za izgradnju nacionalnog identiteta, a istodobno se zalagao za prevazilaženje nacionalnih razlika unutar ideologije bratstva i jedinstva s težnjom da ostvari multikulturno društvo. Upravo tu se nalazi dokaz da je titoizam bio etnosocijalizam u punom ideološkom obimu. Baš zato je književnost tada bila višestruko umrežena u ideološke prakse i postojala pravi althusserovski ideološki aparat koji je trebao u društvu reproducirati ideološke vrijednosti. Nema države koja to ne čini, upozorava Althusser u svom tekstu o ideologiji i državnim ideološkim aparatima. Ako je već tako, onda je suštinski problem ovdašnjeg književnog polja ne da zaobilazi ideologiju, ili je skriva u sebi, odnosno maskira je pozivanjem na estetske vrijednosti, već da razjasni svoj odnos prema njoj.

A da su pisci u dejtonskoj kulturnoj matrici u BiH vrhunski nacionalni simboli ne treba bolji dokaz od onoga kako su ih vlasti postavile na novčanice i izvršile izbor po njihovom etničkom značaju. Novčanice su ostvarile dejtonski tip književnog kanona identičan načinu na koji je na Odsjeku za književnost naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu postavljena književnopovijesna matrica stroge razdvojenosti bošnjačke, hrvatske i srpske književnosti upravo zbog poimanja njihove ideološke impregniranosti kao rodnog mjesta etničkog identiteta.

Ta važnost pisca i književnosti za bosanskohercegovačke etnije ne dolazi, međutim, samo iz antimperijalnog stava ovdašnjeg epski kodiranog devetnaestovjekovnog romantizma. Ona je utemeljena i na ulozi književnosti u proizvodnji nacionalističke ideologije na južnoslavenskom prostoru potkraj 20. stoljeća  i njenoj funkciji moralne pripreme za  ratnozločinačke mašinerije. O tome je vanrednu knjigu napisao Mirko Kovač. Pokazujući u Eliti goroj od rulje do koje mjere su pojedini pici bili involvirani u Miloševićevu nacionalističku ideologiji i njegov režim, Kovač raskrinkava masku estetike i tzv. lijepe književnosti kojom se pokrivaju pisac i literatura kada ideološki djeluju. Ćosić, Bečković, Pavić, Nogo i čitav niz drugih pisaca zauzeli su ideološki i vlastodržački vrh Miliševićeve i Karadžićeve ratne mašine i ratnozločinačkih režima. Da li je nakon te povijesne dionice uopće moguće maskom estetske i tzv. čiste književnosti zanemarivati i negirati ideološku ulogu pisca u stvaranju krvavog lica povijesnog zla. Raspadaju li se pred brojem ubijenih argumenti tobožnjih estetičara kad iskazuju stajališta prema kojima je i Radovan Karadžić žrtva povijesti.

No, ni bošnjačka književna praksa nije ostala imuna na ideološki angažman pisaca tokom rata i iza njegovog kraja. Mnoštvo je dokaza za tvrdnju, a o doprinosu pojedinih bošnjački pisaca nacionalizmu pisano je rijetko.[14] Ukupno bošnjačko književno polje uvučeno je radom ideologije u obnovu narativa iz devetnaestog stoljeća i nacionalne funkcionalizacije književnosti. O tome svjedoči tip ortodoksno shvaćenog književnog kanona što su ga izvele akademske bošnjačke elite. Taj kanon je do kraja književnost pretvorio u instrument nacionalne ideologije prekodirajući čitave poetičke sisteme moderne i postmoderne u osobenu vrstu postmodernog etnoromantizma s ciljem potpuno novog i drugačijeg konstruiranja bošnjačkog identiteta. On je uz to dao osnove za ideološki normativan tip interpretacije književnosti obnavljajući narative o stalnoj ugroženosti bošnjačke književnosti i njenoj kulturnomemorijskoj ulozi. Književnost shvaćena kao skladište nacionalne memorije realizira prema takvoj interpretaciji fobični bošnjački povijesni subjekt u stalnoj borbi za samodokazivanje drugima koji ga različite načine osporavaju, ugrožavaju i prisvajaju njegove književnike i kulturne vrijednosti.[15] Takav fobični subjekt pronalazi u književnosti topos spasa, a ona i nije ništa drugo do duga bošnjačka povijesna metapriča nepromjenjiva od Bašagića do Karahasana, od romantizma do postmoderne.

No, vratimo se za trenutak Stavu i njegovom piscu Čolakoviću. Ako je Čolaković prema denacifikacijskoj normi otrpio svoj povijesni grijeh, ako je uvršten u književni kanon, pitanje je do kada on pred Predragom Kojovićem ili nekim sličnim treba polagati ispit iz ideološke pravovjernosti, te do kada njime trebaju mahati desničari kao dokazom svoje ideološke etničke moralnosti i borbe za etnički opstanak. Taj slučaj je paradigmatski primjer sukoba dva tipa ideološke ostrašćenosti, pa on razotkriva ono što ideološka moć želi prikriti: svoje nastojanje da upravlja značenjima književnosti i njenim značajem u društvenom prostoru. Drugim riječima, Čolaković je sredstvo, čak neka vrsta oružja u političkom i ideološkom sukobu, a akademska elita i ugledni stavovski pisci u tom sukobu postaju ideološkim alatima i argumentima, baš zbog toga što vjeruju da ne djeluju na ideološki način.

To se događa i čitavoj instituciji književnosti u društvenoj praksi. Zato ona i nikad u BiH nije dosegla svoju žuđenu autonomiju, niti se mogla ostvarivati kao larpurlartistička poetička konfiguracija, a ni kao eskapistička fantazma.  Radi se o tome da se književnost i znanost o njoj moraju suočavati s oblicima svoje višestruke ideološke umreženosti, a ne pribavljati sebi masku esencijalistički pojmljene estetike kao osobene metafizičke kategorije. Estetsko je, zapravo, historično i društveno uvjetovano, naprosto povijesno kontekstualno, baš u onoj mjeri u kojoj su ljudsko društvo i čovjekova egzistencija za književnost kao umjetnost u jeziku predmet od kojeg ona polazi u kreiranju svojih imaginarnih svjetova. Tek onda kad pojmi u kojoj mjeri je involvirana u kolanje društvenih energija, kako bi rekli kulturni materijalisti, sama književnost, znanost o njoj, ali i pisac u društvenom polju mogu razjasniti modele djelovanja ideologije u književnom polju. U protivnom, smokvin list estetike koji sakriva ideologiju u književnosti i znanosti o njoj omogućivat će političkoj moći kapilarnu, nevidljivu, mentalnu kontrolu književnog polja. Bez iluzije da se od ideologije može potpuno osloboditi, književnost može makar subverzirati njenu moć. A pokrivena smokvinim listom estetike ona otvara prostor ideologiji za proizvodnju čitavog sistema književnih mrzilačkih slika, predrasuda, stereotipa, demonizacijskih strategija drugosti i Drugog kao moralni argument ideologiji za pokretanje svojih ratnih i zločinačkih mašina. Tada je sasvim svejedno je li pisac centar simboličkog imaginarija neke zajednice ili ne, jer na koncu se broje mrtvi.

Baš tu bi se moralo otvoriti polje i razlika između književnosti i ideologije. Naprosto što je književnost po sebi subverzivna prema ideologiji, jer počiva na skepsi i podrivačkom potencijalu figurativnog jezika, te uvjerenju da sloboda fikcije nema granice, a da je svaki sistem istina relativan. Ideologija, pak, insistira na apodiktičnom jeziku koji nastoji kontrolirati kolanje energija  u društvenom prostoru, ograničiti slobodu fikcije i apsolutizirati svoj sistem istina. Njoj podjarmljena književnost nije ništa drugo do kulturna podrška i sredstvo reprodukcije njenih vrijednosti u društvu, pa se preko nje ideologija kulturalizira. Ako književnost počiva na relativističkom jeziku figure, a ideologija na jeziku norme, onda je prvoj pravi predmet interesa ljudska egzistencija u svevremenosti svoga udesa, a drugoj normirana egzistencija i individue i kolektiva unutar društvenog poretka kontroliranog na različite načine. Književnost ne može bez višeznačnosti, a ideologija bez jednoznačnosti. Zato je književnost oslonjena na višeznačnu reprezentaciju i sliku ljudske egzistencije u društvenoj ili povijesnoj stvarnosti u težnji da ostvari svevremenost semantičkih potencijala svojih figura. Ideologija, pak, ostvaruje jednoznačnu interpretaciju čovjekovog postojanja u društvenoj stvarnosti s nakanom da njome obuhvati ukupno društvo i pretvori ga u svoj  sublimni objekt. Jedna je u beskraju slobode kreativne igre, druga u autoritarnoj naredbodavnosti i normativnosti koje ograničavaju i kontroliraju kreaciju s ciljem da je pretvore u instrument moći.

[1] Vidi Milan Kundera,  Izneverni testamenti, Boegrad, 1995.

[2] Isp. Drubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje,Beograd-Sarajevo, 2001.

[3] Vidi: Louis Althusser,  Ideologija i ideološki aparati države,  dostupno na internet adresi: gerusija.com/downloads/Ideologija i ideoloski …, 3. 1. 2016.

[4] Isp. Mišel Fuko, Moć/znanje, Beograd, 2012.

[5] Isp. Žil Delez i Feliks Gatari: Kafka: Za manjinsku književnost , Beograd 1986.

[6] Isp. Magazin Stav,  pomenuti broj.

[7] Evo kako je Predrag Kojović, zastupnik Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo obrazložio svoj stav: „Mi ne tvrdimo da je Čolaković činio zločine za koje bi bio lično krivično odgovoran. Ali, kada se imenuju javne institucije po nekim ljudima, onda treba birati ljude čije biografije mogu da prenesu neke pozitivne vrijednosti na nove generacije. Jednostavno, treba izbjegavati imenovanje ustanova po ljudima čije su biografije kontroverzne. Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti“,  nav. prema internet adresi: miruhbosne.wordpress.com/2015/07/23/lik-i-djelo, dostupno, 2. 1. 2016.

[8] Isp. Muslimanska književnost XX vijeka, priredio Enes Duraković, Svjetlost, Sarajevo 1991.

[9]  Isp.Trajni književni znamen Envera Čolakovića, Behar, 114, dostupno na Internet adresi: behar.hr, 2. 1. 2016.

[10]  Isp. Sanjin Kodrić, Izgubljeno u povijesti: književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti, dostupno na Internet adresi: behar.hr, 2. 1. 2015., te s tim u vezi: Enver Kazaz, Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti, Tačno. net. ). 4. 2015., dostupno na internet adresi: www.tacno.net/novosti/sanjin-kodric-izgubljen-u…, 2. 1. 2016.

[11]  Šire o tome vidjeti u mome navedenom tekstu o Kodriću.

[12] Šire o upotrebi ideoloških aparata u državi vidjeti u: Louis Althusser,  Ideologija i ideološki aparati države,  dostupno na intrenet adresi: gerusija.com/downloads/Ideologija i ideoloski …, 3. 1. 2016.

[13] Vidi izdanja Durakovićeve privatne izdavačke kuće Alef antologija bošnjačke književnosti u 10 knjiga, te hrestomatija bošnjačke književnosti u književnoj kritici.

[14] Šire o tome, ali i o ulozi srpskih i hrvatskih nacionalističkih pisaca tokom rata u BiH vidjeti u: Enver Kazaz, Ćosićiziranje bosanskih pisca,  Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, 2012.

[15] Isp. Enes Duraković,  Obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo 2012. te Sanjin Kodrić,  Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti.