Esad BAJTAL: VRIJEME DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI

Izdvajamo

• Skup komunista BiH u Bugojnu 1940. uči nas upravo tome. Da li je, u tom fašistički mračnom vremenu, bilo sigurno, razumno ili (ne)popularno okupljati se – učesnici skupa nisu pitali. Znali su samo da je to – ispravno. Ljudski smisao etički zacrtanog htijenja izgradnje novog humanističkog društva bio je njihov jedini cilj ka kome su ljudski odvažno stremili. Vodili su ih moralna ispravnost ideje i neupitna odlučnost volje. Skupili su se, sa svih strana. Mladi, poletni, manje ili više obrazovani: seljaci, radnici, đaci, studenti ... Njih oko devedeset. Spremni da uče, i da, ne oklijevajući – vizionarski precizno krenu tragičnim događajima u susret.

Povezani članci

• BEZ KOMŠIĆA I DŽAFEROVIĆA: Milorad Dodik sam primio ruskog ministra Sergeja Lavrova
• Zlatko Dizdarević: Gdje to ima tako, osim ovdje
• Integralna prizma u glasu srca
• Ni HDZ, ni Hrvatska!
• Božica Jelušić: DIVLJI ANĐEO ILI POHVALA STRASTI
• Četvrtak u 20:10 ‘SLUČAJ VULETA’ na Federalnoj televiziji

Foto: infoBugojno

Sudionici bugojanskog skupa bili su dostojanstveni i svoji. Svoji kao ljudi. Kao očevi i sinovi. Kao braća. I, konačno, kao građani Ove Zemlje. Odlučno uvjereni u ispravnost vlastite odluke i prava na ljudski i povijesni izbor, skupili su se da, već histerično zaošijanom  fašizmu i njime dirigovanoj sudbini kažu – ne. Činili su to, ne samo kao društvena avangarda koja, idejno osviještena, razumije i kreira povijesna kretanja, nego i kao najsenzibilniji dio društva koje instinktivno osjeća neophodnost samospašavanja iz baruštine tadašnje vlastodržačke koketerije i poniznosti pred fašistički osiljenim Vermahtom. Jer, filozofsko-psihološki gledano, „afektivno polje pojedinca dio je šireg društvenog polja i mi ne reagujemo samo na našu svijest, nego i na energiziranu svijest drugih koji su nam značajni“ (partija) „i do kojih nam je stalo“ (narod, država, zemlja …). Otuda njihov ispravan izbor i snaga spremnosti da, umjesto pasivnog iščekivanja, preuzmu odgovornost i da se, odlučno i hrabro odupru krvavo nadirućem fašizmu.

Večeras je u Bugojnu u sklopu obilježavanja Dana oslobođenja Bugojna iz Drugog svjetskog rata (9. septembar 1944.) UABNOR Bugojno i DRUŠTVO „TITO“ Bugojno organiziralo promociju knjige „SKUP KOMUNISTA BiH U BUGOJNU 1940.“ uz prigodan kulturni program. Knjiga predstavlja prošireno izdanje istoimenog djela iz 1984. godine, a objavljena uz dodatak priloga autora: Miodraga Živanovića, Esada Bajtala, akademika Slave Kukića, Dževada Drine, Ahmeda Kice, Viktora Dundovića, Seada Đulića, Vehida Šehića, Ešrefa Hadžialića i Mirsada Abazovića.

Donosimo cjelokupan tekst recenzije prof.dr. Esada Bajtala:

 

Kukavičluk pita: Je li sigurno?
Svrsishodnost pita: Je li razumno?
Taština pita: Je li popularno?
A savjest pita: Je li ispravno? 

Dođe vrijeme kad čovjek mora zauzeti stav
koji nije ni siguran, ni razuman, ni popularan.
Ali ga treba zauzeti zato što je ispravan.

Dr. Martin Luther King, JR

Knjiga Skup komunista  BiH u Bugojnu 1940. svjedočanstvo je jednog teškog zlog vremena. Ali, i vremena savjesnih i odgovornih ljudi koji hrabro slijede zov povijesne ispravnosti. A biti povijesno ispravan, znači biti na pravoj društvenoj strani. Odnosno, biti onaj čija volja i razum slijede naloge vlastite savjesti. Jer, samo volja rukovođena savješću dospijeva u stav ispravnosti koji, bez obzira na svu težinu i složenost okolnosti, vodi moralno ispravnom cilju.

Skup komunista BiH u Bugojnu 1940. uči nas upravo tome. Da li je, u tom fašistički mračnom vremenu, bilo sigurno, razumno ili (ne)popularno okupljati se – učesnici skupa nisu pitali. Znali su samo da je to – ispravno. Ljudski smisao etički zacrtanog htijenja izgradnje novog humanističkog društva bio je njihov jedini cilj ka kome su ljudski odvažno stremili. Vodili su ih moralna ispravnost ideje i neupitna odlučnost volje. Skupili su se, sa svih strana. Mladi, poletni, manje ili više obrazovani: seljaci, radnici, đaci, studenti … Njih oko devedeset. Spremni da uče, i da, ne oklijevajući – vizionarski precizno krenu tragičnim događajima u susret.

Već njihova imena (Mustafa Begić, Muhamed Mušo Hasanbašić, Živko Jošilo, Herbert Kraus, Asim Lošić, Dane Olbina, Isak Ozmo, Jusuf Selman, Džemil Šarac …), u svom nacionalnom šarenilu i kosmopolitskoj združenosti, govore o ljudskoj i civilizacijskoj zrelosti ideje koju slijede. Ideje jednakosti svih ljudi. Koju fašizam, šovinizam, idejna zatucanost, etno-isključivost i nacionalna zaslijepljenost – programski preziru i ne podnose.

U tom smislu, knjiga je glas zdravog razuma koji nam, sred ideološki mračnog i totalitarnog doba, slika jedan uzvišeni i povijesno nadahnuti događaj iz vremena planetarno ambicioznog i vojno već raspojasanog fašizma Sila Osovine. Protiv koga grupa mladih neustrašivih bh. entuzijasta, negdje u bugojanskim šumama, tajno učeći, kuje strateški model odbrane zemlje. Koji će, nakon pet krvavih godina krajnje neravnopravne borbe, konačno doći na svoje. Sve se odvija pod egidom imperativa i logike slobodarske vizije jednog pokliča i opštenarodno prihvaćenog pozdrava predratne i ratne svakodnevnice:

Smrt fašizmu – sloboda narodu! 

Bio je to, metaforički govoreći, idejni vodič pod svjetlom zrakom zvijezde petokrake, koja figurira kao simbol narodnooslobodilačke borbe. Tome shodno, nimalo slučajno – petokraka je ne samo logična ilustracija, nego i sugestivno-značenjski dio naslova ove knjige.

Jer, kao izvor svjetlosti, zvijezda je (čitamo kod simbolista), izraz i znak slobodarskog duha. Nezamjenjiva ruka vodilja na putu sukoba svjetlosti i tame; laži i istine; pravde i nepravde. Dakle, svega onoga što antifašizam ima kao jedinstveni cilj svoje civilizacijski i aksiološki (vrijednosno) osviještene borbe protiv zla. Idejne i praktične borbe vođene u ime čovjeka i za Čovjeka. Ukratko, borbe za ljude kao Ljude. Bez obzira na njihovo ime, prezime, etničku- ili klero-pripadnost. Ali, bez obzira na tu društvenu jednakost koju antifašizam njeguje i afirmiše, valja imati na umu da, mentalno-psihološki i moralno-etički, nismo svi isti. Naime, budući psihološki kompleksan fenomen i društveno biće, čovjek se, u socio-komunikativnoj ravni, pojavljuje u svojoj psihološki diktiranoj trostrukosti kao: čovjek, polučovjek i nečovjek.

Nečovjek je onaj ko nema svog stava, niti se savjetuje s drugima.
Polučovjek je onaj ko ima svoj stav, ali se ne savjetuje s drugima.
Čovjek je onaj ko ima svoj stav i savjetuje se s drugim ljudima.[1]

Shodno rečenom, nužno je naglasiti upravo tu savjetodavnu prirodu bugojanskog skupa idejno sabranog pod okriljem petokrake. Ukratko, kao simbol žarišta univerzuma, petokraka „predočuje preporođenog čovjeka, koji zrači poput svjetla u tami profanog svijeta“. Odnosno, i u kontekstulnom prevodu na tadašnji duh vremena, upravo antifašisti predstavljaju te – savjetovanjem preporođene ljude. One koji, zračeći svjetlošću humanističkog uma, razbijaju mrak refleksnog, nagonsko-animalnog, odnosno, rasistički i nacistički krvožednog fašizma prošlog stoljeća.

U tom smislu, ova knjiga, danas je ne samo puko svjedočanstvo, nego i uzoran didaktički kompendij. Tačnije, metodološki putokaz na tragu odbrane od novog, klero-etničkog fašizma, s jedne, i planetarnog uspona otvorene ili sofisticirano maskirane desnice širom svijeta, s druge strane. Ukratko, na tragu Ajkovog (David Icke), viđenja i određenja fašizma kao „stanja uma“, danas ga u njegovoj velikodržavnoj, neo-fašističkoj izvedbi, prepoznajemo kao sistem etno-vlasti pod diktaturom ratobornog klero-nacionalizma, koji gušenjem opozicije i kritike (optužbama tobožnje izdaje i izdajništva), drčnom samovoljom i monopoliziranjem moći etno-logike, sistematski onemogućava demokratizaciju, a kroz to i svaki drugi (privredni, ekonomski, obrazovni, zdravstveni …) razvoj društva i čovjeka.

Idejna i motivacijska snaga ove knjige, proizlazi iz čitaočeve fascinacije organizacijskim momentom bugojanskog skupa. Najmasovnijeg skupa te vrste, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u ex-Jugoslaviji tada. Dakle, tih krajnje rizičnih, realno opasnih i teških predratnih godina. Bio je to kurs, i svojevrsna partijska škola za aktiviste i rukovodioce SKOJ-a. Skupiti u tako velikom broju, tačno i na vrijeme, politički i antifašistički orijentisanu strukturu individua rasutih širom Jugoslavije, u komunikacijski gluho doba (doba oskudnog i neuvezanog saobraćaja, bez mobilnih telefona, radija, TV, interneta, društvenih mreža), izaziva čitaočevo divljenje i logički neizbježno pitanje – kako je sve to bilo moguće? Preciznog odgovora na to nema. Ali psihološki sugestivan pogled, upućuje na već pominjanu ispravnost i logiku idejne neizbježnosti takvog skupa.

U ideološkom i moralno vrijednosnom smislu Skup je bio otjelovljenje avangardne svijesti, uzvišene savjesti, domovinskog entuzijazma i društvene odgovornosti svakog pojedinca. Inspiracija, odlučnost, konspiracija, kao okviri njegove organizacije, izvedbena su podloga Skupa, kome su kasniji dramatčni događaji potvrdili njegov istinski ljudski smisao i povijesnu težinu. 

II

Dopuštate da vas lišavaju najvećeg blaga
na sopstvene oči; s njiva vam se uzima čar,
domove vam pljačkaju, porodicu i imetak otimaju.
Živite kao da
baš ništa ne možete smatrati za svoje.
Prosto se čini da ste srećni što su vam oduzeti
imanja, porodice, goli životi.

Etienne de la Boétie [2]

Osamdeset godina nakon svega, retrospektivno razumijemo svu avangardnost i važnost Skupa tada, istovremeno osjećajući pritajeni stid zbog naše građanske pasivnosti i šutnje danas.[3] Jer, današnja trodecenijska klero-etnička fašizacija ovih prostora, nije ništa manje životno pogubna od ondašnje Hitlerove, egoistički razularene nacionalsocijalističke euforije. Naše krvave, devedesete godine, kao svjedočanstvo ničim izazvane agresivno-nacionalističke pomame, to iskustveno sasvim jasno pokazuju i potvrđuju. Otkud ta apatija, pasivnost i deficit građanske hrabrosti danas?

Je li to posljedica straha ili sistematske manipulacije? Ili možda sofisticirano namjenski servirane kombinacije jednog i drugog? A sve u službi etno-podaničkog sluganstva koje, u svojoj iracionalno-kmetskoj, slijepoj, i idejnim drilom nametnutoj snishodljivosti, zaboravlja svoje prirodno, ljudsko, demokratsko, ustavno i civilizacijsko pravo: pravo na kritički stav i građansku pobunu. Pobunu koju praktikuju građani demokratski uljuđenih društava našeg vremena. Jer, prirodno, ljudsko, demokratsko i civilizacijsko pravo na građansku pobunu – porađa nužnost i dužnost Čovjeka na kritički odnos spram egzistencijalno porazne političke stvarnosti. I čini da neposluh spram vlastodržačkih etno-struktura, nije ni izdajnički ni rušilački. A ni protiv države (kako to vlastodršci pompezno medijski interpretiraju), nego, upravo obrnuto: politički legitiman odgovor na ponižavajuće dehumaniziranje i rasčovječavanje društva, kroz svakodnevnu politikantsku manipulaciju vlasti u ime države. Jer, vlast i država, nisu isto. Vlast nije vlasnik države. Potpuno suprotno, vlasnik države smo mi.

Mi građani.

I, upravo to vlasništvo, podrazumijeva našu građansku dužnost i etički imperativ da, kritikom i protestima, derogiramo i odbacimo namjensku, vlastodržački isfabrikovanu dogmu njene tobožnje nedodirljivosti. Tačnije, građani nisu dužni povinovati se svakoj vlastodržački izvikanoj „dužnosti“. Pri tome, na svoj neposluh, oni se ne odlučuju refleksno-nagonski, nego kritički racionalno, odnosno, na osnovu zova vlastite savjesti.

Kome i zašto bi to bilo sporno?

Naravno, u atmosferi sistematske vlastodržačke podozrivosti, to podrazumijeva i uključuje racionalno-kritički aktivizam na tragu građanske hrabrosti. A građanski hrabar je samo onaj ko, sam pred sobom (pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Samo onaj, ko se, umjesto Drugog (Autoritet; Vlast, Crkva, itd. itd.) – boji Sebe Samog. Gest građanske pobune i odlučnosti, praktični je odaziv na nečujni zov onog Sokratovog daimoniona. Glasa koji nije zov ničeg vanjskog, nego, bezglasni zov Vlastitog Bića. Zov Savjesti. Stoga, svako onaj ko se ne odazove bezglasnom zovu savjesti  – ostaje dužan sebi samome. I tu nastaje istinski građanski i ljudski problem. Biti dužan Sebi, psihološki je mnogo teže, nego osjećati se dužnim – Drugom.

Kako razdužiti taj dug?

Odnosno, kako se osloboditi ideološki projektovanog etno-podaništva?

Taj uznemirujući unutrašnji dug ljudski porazne pasivnosti, raz-dužuje se samo gestom građanske pobune. Pobune u ime – „mirne savjesti“. Tako dolazimo do ljudske suštine: dužnosti da se bude hrabar. Građanski hrabar. A građanski – ljudski hrabar, je samo onaj ko se boji (tačnije, ko nema hrabrosti) da – bude kukavica. Odnosno, da bude dužan samome sebi. Jer, bez „mirne savjesti“, i sebi dužan, čovjek više nije Čovjek. U svojoj ne-svojosti on je još samo neosviještena gomila bjelančevina, refleksno podatna normativima vlastodržački instrumentalizirane običajnosti, o koju je kažnjivo ogriješiti se. Jer, pobuna i neposluh protiv vlastodržačke sofisterije izmišljenih dužnosti ne opraštaju se. Sistematski pritisnut i potican psihozom ucjena i straha, otkup tih „grijeha“ odvija se, vidljivom ili prikrivenom poslušnošću pojedinca, koji svoje izvorno Ja krajnje jeftino mijenja za apstraktno, politikantski indukovano – Mi. I to je ključni momenat gubljenja Sebe. Trenutak napuštanja vlastitog dostojanstva i ljudske dužnosti svakog čovjeka da –  bude i ostane Svoj.[4]

Sudionici bugojanskog skupa bili su upravo to. Bili su dostojanstveni i svoji. Svoji kao ljudi. Kao očevi i sinovi. Kao braća. I, konačno, kao građani Ove Zemlje. Odlučno uvjereni u ispravnost vlastite odluke i prava na ljudski i povijesni izbor, skupili su se da, već histerično zaošijanom  fašizmu i njime dirigovanoj sudbini kažu – ne. Činili su to, ne samo kao društvena avangarda koja, idejno osviještena, razumije i kreira povijesna kretanja, nego i kao najsenzibilniji dio društva koje instinktivno osjeća neophodnost samospašavanja iz baruštine tadašnje vlastodržačke koketerije i poniznosti pred fašistički osiljenim Vermahtom. Jer, filozofsko-psihološki gledano, „afektivno polje pojedinca dio je šireg društvenog polja i mi ne reagujemo samo na našu svijest, nego i na energiziranu svijest drugih koji su nam značajni“ (partija) „i do kojih nam je stalo“ (narod, država, zemlja …). Otuda njihov ispravan izbor i snaga spremnosti da, umjesto pasivnog iščekivanja, preuzmu odgovornost i da se, odlučno i hrabro odupru krvavo nadirućem fašizmu.

Inače, prvo izdanje ove knjige je (da kažemo nešto i o njenim redaktorima iz 1984.g.), nastalo na krilima neopartizanskog entuzijazma i kulture sjećanja. Odnosno, izdavački zamišljeno da, kao pisani trag povijesti, stalno podsjeća na to kako ljudski i civilizacijski velike stvari, ne čekaju ni optimalne uslove ni povoljno vrijeme, nego, slijede želju i htijenje, da se istinski uzvišeno, idejno osviješteno samopožrtvovanje jedne generacije, za svoju zemlju i ljude, knjiškim svjedočenjem – otme od pomrčine zaborava.

A što se tiče ovog, drugog, proširenog izdanja, ono je nošeno pedagoški diktiranom potrebom buđenja građanske svijesti i savjesti. Kao takvo, iskrsava ono iz teške tmine današnje klero-etničke satrapije i porazno neshvatljive šutnje našeg vremena. Šutnje onih koji – ratom obogaljeni, ljudski poniženi i uvrijeđeni, prevareni, gladni, goli i bosi – trpe i ponizno kmetuju samozvanim čuvarima tzv. vitalnog nacionalnog interesa. Čine to uprkos očiglednoj činjenici da je priča o vitalnom nacionalnom interesu, u praksi skončala kao bestidna lagarija i puki interesni nacionalizam. Kao dobro unovčeni biznis u društvu bez ideja i ideologije.

Jer, mi smo upravo to: društvo – ispalo iz ideologije.

A tamo gdje nema ideologije, nema ni idejnih borbi ni stvarne životom rukovođene politike. Umjesto njih, na sceni su quasipolitičke i neke druge borbe.

Koje i kakve borbe?

Interesne borbe!

Borbe dobro uvezanih, interesnih krimi etno-grupa, koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

U tome je ključ naše civilizacijske i ljudske tragedije. I demokratski poraznog otsustva političkog građanstva. Otuda, i na samom kraju, kao neizbježnost i izraz kritičkog sagledavanje njihove prevarantske vladavine, postavljamo par životno neizbježnih pitanja ovdašnjim i regionalnim etno-vlastodršcima:

Nacionalisti, kako ste dozvolili da vam nacije gladuju?

I kakva je to demokratija u kojoj se masovna glad, poniženje i bijeda građana podnose šutke i bez protesta?[5]

Odgovor na ta i njima slična pitanja, samozvani etno-čuvari, duguju prije svega, svojim etno-podanicima iza kojih se bestidno kriju i, u koje se sračunato i krajnje licemjerno – zaklinju.

Jer, glad i demokratija ne stanuju zajedno!

Strah i demokratija ne idu zajedno!

I, konačno, laž i demokratija se isključuju!

Pa, o čemu nam onda, ovdašnji vlastodršci pričaju, kad nam pričaju to što – već decenijama, licemjerno pričaju?

A ljudi šute!

Šute u strahu i drhtanju!

Šute dok privilegovane grupe konformistički snishodljivih malograđana, ratnih profitera, podmitljivih karijerista, vlasnika lažnih diploma, propalica, skitnica, i religioznih nevjernika (novokomponovanih vjernika), sluganski istrajno podržavaju i održavaju, pod krinkom tobožnje etno-demokratije, njihovu beskrupuloznu, stranačko-interesnu, krimi etno-vladavinu. Za primjer te haotične, neodgovorne, i stranačko-nepotistički prozirne etno-vladavine (koju građani sve češće nazivaju nenarodnom), uzmimo samo jedan od bezbroj medijski objelodanjenih slučajeva o kome smo nedavno čitali:

„Odnos nenarodne vlasti je takav da, ilustracije radi, komandant Brčanske brigade, pukovnik Ramiz Pljakić, već sedam godina radi na baušteli u Njemačkoj! To je njemu njegova borba dala. Zlatne kašike kojima će jesti, nisu zahrđale. Uzeli su ih ratni i poratni profiteri“![6]

Dakle (kako to već rekoh na nekom drugom mjestu)[7]: Kad je trebalo u rovove bilo je mjesta. Mjesta za smrt. Kad treba iz rovova u život, tog mjesta odjednom nema. Tako se, eto, igra živim ljudima na sve tri (b-h-s) strane.

I nikom ništa!

Tajac!

Teški muk!

Baš kao da je sve u najboljem redu.

???

Pa, zar je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi? [8]

Sutješčica, marta 2020.

 

[1] Namjenski, za potrebe teksta, restrukturirana misao Basrija (arapski pjesnik, mislilac i aforističar XIX st.).

[2] Poltika poslušnosti: Rasprava o dobrovoljnom ropstvu 1550. Global Print, Novi Sad, 1998. str. 16

[3] https://www.tacno.net/sarajevo/stid-me-je/

[4] Više o tome vidi u Esad Bajtal, https://radiogornjigrad.wordpress.com/2014/06/03/esad-bajtal-gradanska-hrabrost-izmedu-straha-i-savjesti/

[5] Prema poslјednjoj Anketi o potrošnji domaćinstva, koju je uradila Agencija za statistiku BiH, više od 170.000 domaćinstava ili pola miliona stanovnika u BiH bili su ispod praga relativnog siromaštva u 2015. godini.

– Stopa relativnog siromaštva stanovništva u BiH bila je 16,9 odsto. Stopa siromaštva starih, sa 65 godina i više, iznosi 19,6, a udio djece mlađe od 15 godina koja žive u relativno siromašnim domaćinstvima je 18,7 odsto, što je više od od prosjeka za zemlju. Prema statusu zaposlenja nositelja domaćinstva, u najvećem riziku od siromaštva su domaćinstva u kojima je nositelj domaćinstva nesposoban za rad – 38,5 odsto, a najmanja je kada je nositelj domaćinstva zaposlen – 11,6 odsto. Prema podacima Agencije za statistiku, u BiH je lane jedan od oblika socijalne zaštite primalo preko pola miliona stanovnika, tačnije 549.546 korisnika, od čega 129.673 maloljetnih korisnika i 419.873 punoljetnih korisnika – saopštili su iz Direkcije za ekonomsko planiranje BiH, povodom Međunarodnog dana iskorjenjivanja siromaštva koji se obilježava danas.

https://hayat.ba/svaki-sesti-stanovnik-ide-gladan-na-spavanje-bih-najsiromasnija-zemlja-u-regionu/35289/

[6] https://thebosniatimes.ba/43352/ostani-djubre-do-kraja-avdic-zlatne-kasike-iz-kojih-smo-trebali-jesti-nisu-zahrdjale/

[7] https://www.veteranmagazin.ba/clanak/1452/zajednichka_borba_boraca_je_legitimna_i_legalna.html

[8] U pitanju je prilagođena formulacija i neizbježna asocijacija na naslov jedne predratne pozorišne predstave izvođene na tekst Jovana Kesera: Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi.